Cika Elvis J Kurtovich se obraca djeci i odraslima ( ili "sto si stariji manje si mladji",Grunf ;Alan Ford #14
KO MASTA DESI MU SE SVASTA

Šta vi mislite biti kad porastete?Jeste li razmišljali i dali vam se želje vremenom mijenjaju?
Jeli je istina da djeca hoće da budu vatrogasci,odžačari,prodavači sladoleda,njihovi roditelji hoće da im djeca budu doktori,advokati,direktori...a u stvarnom životu ispadne nešto ,,u sredini''?
Predpostavljam da mnogo dječaka u vašim godinama mašta da postanu piloti,a djevojčice sanjaju o pozivu stjuardese.Nažalost imam loše vijesti da vam saopštim.Jedina avio-kompanija u našoj zemlji je propala i svi su trenutno bez posla...Ali-nastavite da maštate!Dok vi završite škole možda će se stvari popraviti!
A mogu se i pokvariti!Evo primjera.
Kad sam završio srednju školu odlučio sam da upišem studij građevine.U to doba taj posao je donosio novac.Mogli ste otići sa našim jakim građevinskim firmama u Libiju,Irak,izdržati par godina rada na suncu i vratiti se puni para...To je bilo tako rašireno da je čak i napisana novokomponovana narodna pjesma ,,Dođi dragi,ljubi me u mraku,onaj mi je šupak u Iraku!''
Ali kako sam dugo i temeljito studirao-kad sam završio nigdje posla!Irak i Iran zaratiše itd...
Zato vam je moj savjet-učite,igrajte se u slobodno vrijeme,a život će sam da vas usmjeri šta da budete u životu!
Kad je prije 25 godina moj rođak upisivao elektrotehniku moja majka ga je savjetovala:,,Upiši građevinu.Završiš,odeš vani sa našom jakom firmom,vratiš se mlad,pun para!Šta će ti elektrotehnika?Tu smo mi slabi,gdje ćemo se takmičiti sa Japancima!?''
Ipak moj rođak upisa studij ,,slabe struje'',u to doba se pojaviše i kompjuteri,programiranje i te stvari.Ispostavilo se da je informatika budućnost i da nije važno jesi li Japanac,Amerikanac ili naš čovjek -ako znaš malo engleskog i naučiš programirati.Čim je završio faks krenu ga biznis,i eno ga danas u Americi,rastura,ima svoju firmu...
Naši ljudi koji žive u Engleskoj kažu da tamo najbolje zarađuju zanatlije.Tu su ljudi učeći marketing,menadžment,umjetnosti i kompjutere-zaboravili da rade nešto korisno sa rukama.Kad zovneš majstora da ti popravi bojler-on ti naplati 200 maraka!
Evo još jedne šanse i za one koji neće ići na visoke škole!
Možda ovo jednog dana bude i kod nas:na Zapadu ljudi dobro žive i svašta bacaju u smeće.Tu možete naći divnog namještaja,tehnike...Svašta!Ali...Dok vi nađete nešto lijepo-drugi su pokupili!I zato je nacjenjenije radno mjesto smetljara!Oni prvi naiđu i pokupe ono što vrijedi!
Evo za kraj primjera iz detektivske serije koji govori kako se vremenom i odrastanjem stvari mijenjaju:
Jedan dječak pomaže policajcu da riješi zločin.Mali je genijalac,pravi robote,kompjutere...Čudo od djeteta.Zadivljeno gleda u detektiva i pita:,,Znate li šta sam kad sam imao tri godine želio da budem kad porastem?''
Detektiv:,,Želio si da budeš policajac!''
Dječak-genije:,,Bravo,kako ste pogodili!?''
Detektiv:,,Imam iskustvo detektiva.Gledao sam kako zadivljeno gledaš u moju policijsku značku,a znam i da svi mali dječaci hoće da budu policajci!''
Dječak(tužno):,,Ali kad sam imao pet godina rekli su mi da ne mogu biti policajac...''
Detektiv:,,A zašto?''
Dječak:,,Rekli su mi da sam za to...PREVIŠE PAMETAN!''


Elvis J Kurtovich
_____________________________________________________________________________________________________________________

SJECANJA JEDNOG SKOLOVANOG PRIMITIVCA

Maturirao sam 1980.Pripadam generaciji učenika Druge gimnazije koja je zadnja učila po ,,neusmjerenom'' programu i prva išla u vojsku nakon završetka srednje škole.
Imali smo sreću da se na nama ne prave ekperimenti i izmišljaju zanimanja tipa ,,asistent prevodioca''
(to je valjda svršeni srednjoškolac jezičke gimanazije koji pravom prevodiocu otvara riječnik?)ili
,,pomoćnik brijača''(onaj koji je završio samo trogodišnju školu za frizera,u šali nazvan ,,nanosač pjene'').
Ali imali smo i nesreću da nam Tito umre neposredno prije mature,pa nismo ni imali matursku zabavu.
No i ta nesreća je relatavna jer neke generacije koje su došle poslije nas prošle su još gore:neki od njih su ostali ne samo bez maturske zabave nego i bez same škole...
Učili smo latinski.To nam se činilo besmisleno jer se taj jezik više nigdje ne govori.No kasnije sam čuo da u jednom selu u Švicarskoj ljudi još govore neku verziju latinskog i učenik Druge gimnazije uspio bi ,uz malo mahanja rukama,da se s njima sporazumije!
Od čudnih predmeta imali smo ,,Odbranu i zaštitu''.Učili smo o raznim vrstama naoružanja a imali smo i gađanje na strelištu u lokalitetu Pašinog brda.Pričalo se da je jedan učenik ranijih generacija ustrijelio kravu koja se pojavila nepozvana na strelištu pa je škola morala vlasniku platiti odštetu.
Bilo je tu dosta zastoja na starim puškama,a jedan je izazvala moja drugarica iz razreda koja je,slabo obučena a i prirodno smotana,pokušavala metak u cijev da ubaci naopako!
Ali u četvrtom razredu,kao potvrdu svoje zrelosti dobili smo predmet Filozofiju!
Jao kako smo bili ponosni i pravili se da nešto kontamo o tome!
Sjećam se jednom da je naš drug iz razreda zaspao na času,vjerovatno iscrpljen i mamuran od predhodne večeri.Kad je prof. Lačević došla do njega da ponešto prodiskutuje o Kantu i Hegelu,drug iz klupe počeo je da ga drma i budi.Profesorica je tiho rekla:,,Ne-nemojte ga buditi!Možda je to njegova spoznaja!Možda tako on raščlanjuje bitak od nebitka...(ili nešto slično.Nek mi profesorica ne zamjeri netačan citat.Znam samo da smo se smijali,a ovaj tek probuđeni bunovni đak nije kontao što mu se smijemo!)
Bilo je u moje doba i u našoj gimnaziji učenika koji su tu slučajno zalutali(,,tema poeme Ivana Gorana Kovačića ,,Jama'' je...(šapni!)... težak život ljudi u jami'', ,,prevod ove rečenice sa latinskog je...(šapni!)...je...Stari Latini su letjeli u helikopterima!'').
Ti su učenici brzo spoznali da ima srednjih škola po Sarajevu primjerenijih njihovim interesima(npr. jedna gimnazija kojoj nećemo pominjati ime samo ćemo reći da smo je zvali ,,kaubojska''...)
Kad sam,slijedeći svoj zacrtani put da završim školovanje kao ,,pješak'',upisao obližnji studij gradjevine,uvodni govor dekana me je podsjetio na te ,,otpale'' učenike Druge gimnazije.
On je,aludirajući na studente koji će uskoro da pređu na lakše fakultete,lagano prijeteći,rekao:,,Dobro došli-budući inžinjeri građevine,pravnici,ekonomisti...''
Ali pravi šok ,,realnog svijeta'' doživio sam tek u JNA.Tu sam spoznao da ima ljudi koji ne znaju nabrojati ni jednu susjednu zemlju našoj,ni jednu socijalističku zemlju osim SSSR-a itd...
Naravno-u mojim sjećanjima ne smijem zaboraviti ni kafanu Šetalište kojoj bi posthumno trebalo priznati status ,,dodatnog objekta'' Druge gimnazije.
Nedavno sam se morao sa nekim naći na pola puta od Ciglana prema gradu.Rekoh mu:Čekaj me kod Šetališta za 10 minuta!
I onda je nastao kuršlus...Nije razumio!
Kako nekom ko ima 20-tak godina objasniti ,,nađemo se tamo gdje je nekad bila kafana Šetalište!?Pitaj nekog!?''
Hm...Ima i lakše rješenje.Čekaj me kod Druge gimnazije!
No,kad se nije imalo para za Šetalište sa časa bi bježali jednostavno sjedeći u parku.Tako smo jednom sjedili u parku kada je učenici Jasni Gospić,koja je već bila zvijezda i imala hit ,,Dođi u pet do pet...'', prišla jedna curica i zatražila autogram!
Dijete nije znalo da je ,,teta Jasna'' samo jedna učenica trećeg razreda Druge gimnazije koja je odlučila da malo ,,prolufta'' (pluća!)
Sve ide i prolazi.Nema Šetališta,Centralni komitet nije više Centralni komitet,Američka ambasada će se preseliti.Ali Druga Gimnazija će ostati.
Izrasti će i novo drveće u parku.A učenici koji danas pobjeđuju na matematičkim olimpijadama nastaviće da pronose slavu naše škole.Koja nam se nekad činila stroga i teška,ali nas je dobro pripremila za život.
Koji je još teži...

Elvis J Kurtovich


__________________________________________________________________________________________________________________

NIJE ZA SVAKOGA RASPUST

Dolazi raspust.
Ta riječ je nastala od riječi ,,raspušten'' što znači-pušten s lanca.
U raznim krajevima svijeta đaci svoj tradicionalni praznik-Zadnji Dan Škole proslavljaju na različite načine.Posipanje prolaznika brašnom,paljenje teka i knjiga,cijepanje đačkih kecelja u vremenu kompjutera i novih tehnologija doživljavaju izmjene.Pošto se ocjene danas ubacuju u kompjuter krađa dnevnika iz zbornice više nije popularna kao nekada...
Već ste primijetili u ovih nekoliko školskih godina pravilo za zimski raspust:Snijeg padne obično zadnji dan raspusta...
A za ljetni raspust ima jedna još gora stvar!
Ta se gora stvar može objasniti rečenicom NIJE ZA SVAKOGA RASPUST!
Nakon te tužne rečenice pedagog bi pogledao određene učenike i pozdravio se sa njima riječima,,Vidimo se na popravnom!''
No ima i zemalja gdje u nižim razredima,a negdje i cijelu osnovnu školu svi učenici automatski idu u sljedeći razred.Nema ponavljača!
No ti obrazovni sistemi imaju i svojih nedostataka...
Tako je američki predsjednik nedavno obilazio škole u kojime uče djeca običnih i malo siromašnijih ljudi.
Malo je i popričao sa učenicima i,tu i tamo,ponešto ih i priupitao...
Ubrzo nakon tih razgovora pa školama okupio je najvažnije ljude u Americi da im kaže šta je tamo zatekao.A šta je tamo vidio zaključićemo po naredbi koju je izdao.Obrativši se cijeloj naciji rekao je:
,,Zahtijevam da u narednih nekoliko godina postignemo da u USA svaki učenik trećeg razreda ZNA DA ČITA I PIŠE!!!''
Nas je učiteljica preko ljeta tjerala da pišemo dnevnik.Da ne zaboravimo pisati.I naravno,većina učenika nisu toj obavezi pridavali pažnju!(Biće uhvaćeni u nemanju dnevnika tek iduće godine!)
Moja majka je sačuvala moje dnevnike sa prelaza iz prvi u drugi na zimskom raspustu drugog razreda.
Kakvih tu gluposti ima!!!
Dok sam se kao svršeni prvačić uglavnom držao provjerenih formi(,,Danas mi se nije ništa dogodilo...''
,,Danas se igrao i gledao crtane...'' , ,,Danas mi se nije ništa dogodilo...'')kao učenik drugog razreda već sam se i raspisao(,,Danas išli kod zubara.Nisam se bojao.Mama pala na ledu.Vodili je kod doktora.Kaže da je slomila kičmu na tri dijela.Jedva došla do kuće...''

Elvis J Kurtovich


___________________________________________________________________________________________________________________

KAKO UPOZNATI KOKU

U našem današnjem predavanju osvrnućemo se na temu koja je uvijek aktuelna i bolna.
Da sam pravi profesor nazvao bih je ,,komunikacijska problematika adolescentskih kontakata'' ili tako nekako.Ali pošto nisam pravi profesor,već vaš stariji drug i jaran,nazvaćemo današnje ,,predavanje''
,,Kako upoznati koku i zbližiti se sa njom do najveće moguće granice''(a pri tome se ne isprovaljivati previše)

Naše predavanje biti će od velike koristi i čitateljkama jer će moći da uoče strategije muških ,,napada'' i zatim same odluče dali da se ,,brane'' ili jednostavno ,,popuste''(bez obzira dali se momak isprovaljivao previše ili samo u granicama normale).

Prvi pristup koji može dati rezultata je NAPADATI SVAKO ZGODNO ŽENSKO koje se pojavi na horizontu.Evo i matematičkog objašnjanja mog poznanika:,,Ja napadnem 50 ženskih dnevno.48 me odbiju,2 ne.Dvije ženske dnevno-meni dovoljno!!!

Drugi pristup je prihvatljiviji za stidljive momke.Evo o čemu se radi.Kako izbjeći pitanje:,,Hoćeš li da se zabavljamo''(,,Ho'š da se skontamo'') i vjerovatno sramoćenje i odbijanje?Evo metode:Neka tvoj najbolji drug ode i njenoj najboljoj drugarici kaže da se ona tebi sviđa i da ispita ima li šanse da nešto tu bude.
Ako nešto bude-bude,a ako nikakvog odgovora neme postoji opravdanje ,,ma sigurno je zaboravila da je pita''...i sramoćenje je izbjegnuto!A samo vas četvoro zna vašu malu tajnu...

Recimo koju riječ i o samoj tehnici upoznavanja koka.Kako ih upoznati?Na igrankama?Hm...teško!U današnje vrijeme igrači se drmaju svako za sebe,nema tzv.,,sentiša'' i vremena za osvajanje...Sport?Hm...malo ima ,,miješanih'' sportova kao što su dječije igre ,,između dvije vatre'' , ,,eberećke-ebertute'' ,,ćorabake''...
Folklor bi moglo biti dobro rješenje!Tu ima djevojčica!Literarne,dramske sekcije,ma kako to bilo dosadno-tu sve vrvi od curica!
Otkriću vam jedno najnovije mjesto za upoznavanje zgodnih ženskih.
To su kursevi talijanskog jezika!
Jedan moj drug je slučajno otišao(dobio na nagradnoj igri)i oduševio se!Same ženske-većinom zgodne!Stalno ide-upisao je i drugi i treći kurs!!!
Zašto je to tako?
U novije vrijeme pojavilo se jedno zanimanje koje nije bilo kad sam ja bio mlad.To je manekenstvo i foto-modelarstvo.Neću da vas nagovaram da idete ne kurseve za muške manekene,mada polaznici nekad zajedno s curama vježbaju lijepo hodanje sa knjigom na glavi(opet pozitivna uloga knjizevnosti!)
Hoću da vas nagovorim da upišete kurs talijanskog jezika!
Sve zgodne cure danas maštaju da odu u Milano,postanu zvijezde modne scene,udaju se za romantičnog Talijana nižeg od sebe(koji postaje viši kad stane na novčanik)...itd...
Ali s kim dotada te naše male ljepotice da vježbaju npr.lekciju br.6 ,,Complimenti''?
,,Per me Lei e molto...simpatica,intelligente,sensibile...''
,,E un amore a prima vista...''
Pa sa vama naravno!!!
A u Milano...otići i ne otići...

Elvis J Kurtovich

________________________________________________________________________________________________________________


KAKO SU DJECA KOMUNIZMA POSTALI ODRASLI KAPITALIZMA By Zoran The Misetic
HOW KIDS OF COMUNISAM BECAME ADULTS OF CAPITALISMPart I

By Zoran Misetic

Most important thing in my life was fact that I was born at all…Yeah, exactly that… I know, this is going to sound such a cliché but I can insure you that if you had a chance to spend at least 2 minutes with my parents probably you should be capable to come to the same conclusion.
Anyway, this is my story…This is My Way and allowed me to start from beginning.

I was born in SFR Yugoslavia, on one very fresh morning, March 18th 1965.
This “SFR Yugoslavia” is today better known as a “Former Yugoslavia” and in this book I am going to tell you exactly that…how kids of Communism became adults of
Capitalism.

When you area kid you really have no perception at all about:
A) In which political system you are living
B) What means Propaganda
C) Why is important to have a bigger car and a bigger house

When you are kid you can have happy or unhappy childhood and that’s it…
How I mention, I was born 1965. as a first and only child of Ante Misetic and Gordana Misetic…

Let’s first putt a little light on Ante and Gordana Misetic.
My father was born in the part of the country which is known as a West Herzegovina in Village Grabovnik near slightly bigger village, Ljubuski . Ante was clearly proof of thesis that in that part of Europe live tallest people in Europe. He was over 2 meters tall guy who grownup in a family with “more than 10 kids”…

He was very protective, I don’t want to use word secretive, when comes to description of his childhood.

Few of these stories stick with me as a some kind of father-son “glue”.
“Ante, let’s go to play on the river”-his friends called him to join them for long hours playing session which continuously went from one Monday to following Monday.
To be honest with you, “play time” in his case meant that he can go out and play only if he was done helping his father and mother with house work; taking care about small farm, taking care about his sisters and brothers, etc.
He and his friends found a biggest happiness in playing on small river with name Trebizet.

His father, my grandfather, was peasant who had big struggle to feed all of these kids.
Solution or partial solution to his problems came with, at that time “golden rule” which was probably originated in local Catholic Church from some peasant priest, that every family which has enough kids to make soccer team is under “moral” obligation to send one of boys to become priest.

Well, my father became that “chosen boy “.
His father probably sense a great opportunity for a little Ante to get dissent education for “free“ and at same time he know that this is going to be one mouth less to feed.
Also, very important factor in all of this was prestige which you have in small village with population of 100% Catholics, when one of your sons is a cleric.
I really never spoke to my father about this “prestige factor”, but I think “prestige” meant something like free eggs, free poultry, free drinks in local pub, free and sacred red and white vine, etc,…

Anyway, my grandfather was correct in only two things:
My father got great education for free and grandpa didn’t have to feed one more kid.
That’s it… Prestige stayed out of picture because my father was good looking guy who loved good looking women.
Obviously, in his case “woman” had more importance than poultry and sacred
vine.
After finishing Franciscan Gymnasium and Seminary where he got outstanding education in Physics, Mathematics , Croatian language and old Latin language, he made decision to move forward with his life and explore industrial part of the country.
Exploring the country and seeing what’s going behind the Seminary’s walls, was main topic of every serious conversation between future young
Priests of the Catholic Church.

Actually, it was very hard for them as students to get information from “outside”.
They didn’t have TV at that time and only one radio which they have had in the Seminary was controlled by Chief Priest who insured that radio can play only one radio stations: Radio Vatican. Well , that rule was broken only when Seminary had visitors from “outside” World and that was time when radio station was changed quickly toward more politically correct and Communist party controlled Radio Yugoslavia.
It was common at that time to believe that everybody was potential spy for Communist Government and knowing consequences if you oppose to Government on any way (listening Radio Vatican at that time meant exactly that) forced people to become more secretive and afraid.

Students are always rebellious … Doesn’t matter are they students in Franciscan
Gymnasium or in some public College… Always somebody from the group find the way to become rebel.
That happened to be case with my father and with some of his friends.
On occasions they got a chance to read newspapers, secretly and far away from controlling eye of Chief Priest.
Every often they red articles how major towns have undergoing plans to become “leading industrial centers of modern Yugoslavia and that more and more young people choose to become part of new dream building new Yugoslavia and enjoying fruits of their work in modern towns ”.
My father was equipped with enough IQ to figure out that emphasis on words such as: “building”, “undergoing plans”, “work” …is not really attractive call for him to explore what is outside of Seminary walls.
But, at same time, he was attracted by words such as: “new dream”, “young people” and “modern towns”.
And that was enough for him to make his mind and move forward with his life. Well, moving forward in his case was not really easy job to do.
Big obstacle was not having enough money in his pocket… Sure, he had free education, free food and roof over his had, but at same time his pockets were also liberated from the money…Practically, he was broke.
At that point of time it was not wise from him to knock on the door of his father asking him to support idea of leaving future priesthood.
Idea was to go to Zagreb (today capital town of Republic of Croatia) and at that time only available way to get to this destination from rural part of Western Herzegovina was ,t r a i n .
His older brother Mladen gave to him some money which bought him ticket only to the town Zenica which was in the middle, between Grabovnik and Zagreb.

My father didn’t know to much about Zenica. Actually, he know only that in this town on daily basis are arriving more and more young people from all over Yugoslavia. Reason was very simple; they went to hunt for better future. Better living. They saw opportunity for that in fact that this town had one of the biggest
still mills in Europe.

After World War II , President Tito made very weird decision to modified Yugoslavia’s economic policy. Tito basically took Yugoslavia from agrarian country toward industrial country, building all over the country steel mills, coal mines, etc,…
Actually, all of that started in June 1948 when Tito came into open conflict with
Stalin.

True, Tito was Communist and Dictator, but not really same “kind of animal” such as Stalin.
Well, he was convinced a Communist as Stalin and just as nationalistic for Yugoslavia as Stalin is for Russia, but Tito has kept up a stubborn defiance of the Kremlin that began in 1944 and led to his expulsion from the Cominform in June 1948.
In Stalin’s eyes, Tito’s “heretic nationalism” made him a far more dangerous traitor than Trotsky ever was: Tito had a nation (biggest in the Balkans) and a proved army behind him.

This clash of personalities and ambitions created new headlines with Moscow’s denunciation of Tito as a “malicious deserter” and his government as a “puppy feeling so big that she’s barking at an elephant.”
It was really tough time for people in Yugoslavia.
Soviet armored forces in Hungary had moved up to Yugoslavia’s border.
Neither Moscow’s noisy propaganda nor the warlike rumors frightened Tito .
He bluntly called Stalin’s policy “hostile to the Yugoslav people” and he sent his
own troops on maneuvers.

All of this , made Tito very famous political figure in the West. Especially, in the Washington DC.
U.S. had to make a basic decision; to support Tito or let him fight it out alone.
This was morally difficult issue for U.S. and at same time support was also strategically risky because the ever – cynical party line could conceivably change, or Tito could be liquidated and replaced by a real puppet.
Fortunately for Tito, the State Department saw the thorn in Stalin’s side and they allowed Tito to order a $ 3 million steel mill and they favored his plea for a $25 million Export – Import Bank ( today’s closest “relative” IMF ,International Monetary Found ) loan to buy machinery for lead, copper and zinc mines.

To Be Continued …
_____________________________________________________
COME I BAMBINI DI COMUNISAM SONO DIVENTATI DEGLI ADULTI DI CAPITALISMO

Separare io

La cosa piů importante della mia vita era il fatto che ero nato a tutto il…Si, esattamente ciň… so, questo va sembrare tale cliché ma posso assicurarla che se lei ha avuto una probabilitá per spendere almeno 2 minuti con i miei genitori probabilmente lei dovrebbe essere capace per venire alla stessa conclusione. Comunque, questo č la mia storia…Questo č la Mia Maniera e me ha consentito cominciare dall'inizio.

Ero nato in SFR Iugoslavia, su una mattina molto fresca, marzo 18 1965. Questo “SFR Iugoslavia” č oggi meglio conosciuto come un “Iugoslavia Precedente” ed in questo libro vado dirla esattamente ciň…come i bambini di Comunismo sono diventati degli adulti di Capitalismo.

Quando lei il bambino di area lei non ha percezione realmente a tutto il circa: UN) In cui sistema politico
che lei vive B) ciň che significa la Propaganda C) Perché č importante per avere un'automobile piů grande ed
una casa piů grande

Quando lei č il bambino lei puň avere l'infanzia felice o infelice e ciň lo č… Come menziono, ero nato 1965. come un primo e soltanto bambino
di Buio Misetic e Gordana Misetic…

Lasciamo il primo putt una piccola luce sul Buio e Gordana Misetic. Mio padre era nato nella parte del paese che č come saputo una Herzegovina Occidentale in Grabovnik di Villaggio vicino al villaggio leggeramente piů grande, Ljubuski. Il buio era chiaramente la prova di tesi che in quella parte di vivere di Europa persone le piů alte in europa. Era sopra 2 metri individuo alto che grownup in una famiglia con “piů di 10 bambini”…

Era molto protettivo, non voglio usare la parola segreta, quando viene alla descrizione della sua infanzia.

Poche storie conficcano con me come un alcuno tipo di padre-figlio “la colla”. “Il buio, andiamo giocare sugli amici del river”-suo l'ha chiamato per loro unire per le ore lunghe giocando la sessione che č andata continuamente da un lunedě a lunedě seguente. Per essere onesto con lei, “il tempo di gioco” nel suo caso significato che puň uscire e gioca soltanto se č stato fatto aiutando suo padre e sua madre col lavoro di casa; si prendendo cura della fattoria piccola, si prendendo cura di sue sorelle e dei fratelli, ecc. Egli ed i suoi amici hanno trovato una felicitŕ la piů grande in giocare sul fiume piccolo con Trebizet di nome.

Suo padre, mio nonno, era il contadino che ha avuto la lotta grande nutrire tutti i bambini. La soluzione o la soluzione parziale ai suoi problemi sono venuti con, a quel tempo “la regola basilare” che č stato probabilmente provenuto nella Chiesa locale cattolica da alcuno prete di contadino, che ogni famiglia che ha degli abbastanza bambini di fare la squadra di calcio č sotto “la morale” l'obbligo di inviare i ragazzi di uno di per diventare il prete. Bene, mio padre ciň č diventato “il ragazzo scelto “. Suo padre percepisce probabilmente una grand'opportunitŕ per un piccolo Buio per prendere l'educazione di dissenso per “libera“ e allo stesso tempo sa che questo va essere una bocca meno nutrire. Il fattore anche, molto importante in tutto il questo era il prestigio che lei ha nel villaggio piccolo con la popolazione di 100% cattolici, quando uno di suoi figli č chierico. Non ho mai parlato realmente a mio padre di questo “il fattore di prestigio”, ma penso “il prestigio” ha significato qualcosa ama libera le uova, libera il pollame, libera le bevande nel pub locale, la vite libero e sacro rosso e bianco, ecc.,…

Comunque, mio nonno era corretto in soltanto due cose: Mio padre ha preso la grand'educazione per libero ed il nonno non doveva
nutrire un piů bambino.
Ciň lo č… il Prestigio č stato fuori di immagine perché mio padre era l'individuo di guardare buono che ha amato le donne di guardare buone. Ovviamente, nel suo caso “la donna” ha avuto piů importanza di piů pollame e piů vite sacra. Dopo che la Palestra di francescano di finire ed il Seminario dove ha preso l'educazione notevole nella Fisica, le Matematiche, la lingua croata e la vecchia lingua latina, ha fatto la decisione per avanzare con la sua vita ed esplora la parte industriale del paese. Esplorare il paese e vedendo ciň che va dietro i muri del Seminario, era il soggetto principale di
ogni conversazione seria tra il futuro giovani Preti della Chiesa cattolica.

Effettivamente, era molto duro per loro come gli studenti di prendere le informazioni da “fuori”. Non hanno avuto la TV a quel tempo e soltanto una radio che hanno avute nel Seminario č stato controllata dal Prete Principale che ha assicurato quella radio puň giocare soltanto une stazioni di radio: Vaticano di Radio. Bene, che governa č stato soltanto rotto quando il Seminario ha avuto i visitatori da “fuori” il Mondo e ciň era ora di quando la stazione di radio č stato velocemente cambiata verso piů partito politicamente corretto e Comunista ha controllato Iugoslavia di Radio. Era comune a quel tempo per credere che tutti sia stato delle spie potenziali per il Governo Comunista e le conseguenze informate se lei oppone al Governo su qualunque maniera (ascoltando Vaticano di Radio ha significato a quel tempo esattamente ciň) le persone forzate di diventare piů segreto ed impaurito.

Gli studenti sono sempre ribelli … non importa loro sono gli studenti nella Palestra di francescano o in alcuna Universitŕ pubblica… Sempre qualcuno dal gruppo trova la maniera per diventare il ribelle. Ciň č successo essere il caso con mio padre e con alcuni dei suoi amici. Sulle occasioni hanno preso una probabilitá per leggere i giornali, segretamente e lontano da controllare di occhio di Prete Principale. Ogni spesso loro articoli rossi come le maggiori cittě hanno del che i subindo progetti di diventare “i centri principali industriali di Iugoslavia moderna e che sempre piů giovani scelgono di diventare la parte di sogno nuovo frutta di Iugoslavia e piacere edilizio nuovo del loro lavoro nelle cittě moderne ”. Non mio padre č stato equipaggiato con abbastanza QI di scoprire quell'enfasi sulle parole come: “costruendo”, “subendo i progetti”, “il lavoro” …č la chiamata realmente attraente per lui esplorare ciň che č l'esterno di muri di Seminario. Ma, allo stesso tempo, č stato attratto dalle parole come: “il sogno nuovo”, “i giovani” e “le cittě moderne”. E ciň bastava per lui fare la sua mente ed il movimento inoltra con la sua vita. Non, avanzando bene nel suo caso era il lavoro realmente facile fare. L'ostacolo grande non aveva abbastanza il denaro nella sua tasca… Sicuro, ha avuto l'educazione libera, libera il cibo ed il tetto sopra il suo avuto, ma allo stesso tempo che le sue tasche anche sono stato rese libero dal denaro…Praticamente, č stato rotto. A quel punto di tempo che non era saggio da lui per bussare sulla porta di suo padre gli chiedendo di sostenere l'idea di lasciare di sacerdozio di futuro. L'idea era andare a Zagabria (la cittŕ oggi capitale di Repubblica di Croazia) e la maniera a quel tempo soltanto disponibile di prendere a questa destinazione dalla parte rurale di Herzegovina Occidentale era, t r un io n. Il suo piů vecchio Mladen di fratello ha dato a lui del denaro che ha comprato lui il biglietto soltanto allo Zenica di cittŕ che era nel mezzo, tra Grabovnik e tra Zagabria.

Mio padre non ha saputo a molto di Zenica. Effettivamente, sa soltanto che in questa cittŕ sulla base quotidiana arrivano sempre piů giovani da ovunque Iugoslavia. La ragione era molto semplice; sono andati cacciare per il futuro migliore. Vivendo meglio. Hanno visto l'opportunitŕ per che infatti che questa cittŕ ha avuto uno dell'i piů grande tuttavia mulini in europa. Dopo II Guerra mondiale, Tito di Presidente ha fatto la decisione molto strana a ha modificato la politica economica di Iugoslavia. Il Tito ha portato fondamentalmente Iugoslavia dal paese agrario verso il paese industriale, costruendo ovunque i mulini di acciaio di paese, le estrazioni del carbone, ecc.,…

Effettivamente, tutto il che cominciato nel 1948 giugno quando Tito č venuto nel conflitto aperto con Stalin.

Non vero, Tito era Comunista ed il Dittatore, ma realmente stesso “il tipo di animale” come Stalin. Bene, č stato convinto un Comunista come Stalin e proprio come nazionalistico per Iugoslavia come Stalin č per Russia, ma Tito ha tenuto il passo una sfida testarda del Cremlino che ha iniziato in 1944 e condotto alla sua espulsione dal Cominform nel 1948 giugno. Negli occhi dello Stalin, Tito “il nazionalismo eretico” l'ha fatto un lontano piů traditore pericolosi di Trotsky mai era: Tito ha avuto una nazione (il piů grande nel Balcanico) ed un esercito provato dietro lui. Questo cozza di personalitŕ e di ambizioni ha creato le intestazioni nuove con la denuncia di Mosca di Tito come un “il disertore maligno” ed il suo governo come un “il cucciolo sentendo cosí grande che abbaia a un elefante.” che era il tempo realmente duro per le persone in Iugoslavia. Le forze sovietiche in armatura in Ungheria avevano mosso fino al confine di Iugoslavia. Né Mosca propaganda rumorosa né i rumori guerrieri hanno spaventato Tito. Ha chiamato seccamente la linea di condotta dello Stalin “ostile alle persone iugoslave” e ha inviato le sue proprie truppe sulle
manovre. Tutto il questo, Tito fatto la figura molto famosa politica nell'Ovest. Soprattutto, nel Washington DC. Gli Stati Uniti dovevano fare una decisione fondamentale; sostenere Tito o l'ha lasciato lo lotta fuori da solo. Questo era la questione moralmente difficile per Stati Uniti e allo stesso sostegno di tempo era anche strategicamente rischioso perché il mai – la linea di partito cinica potrebbe cambiare in modo concepibile, o Tito potrebbe essere liquidato e potrebbe essere sostituito da un burattino reale. Fortunatamente per Tito, il Ministero degli affari esteri ha visto la spina nel lato dello Stalin e hanno consentito che Tito ordinare un $ 3 milioni di acciaio mulino e hanno favorito la sua difesa per un $25 milioni di Esportazione – la Banca di Importazione (oggi il piů vicino “relativo” Fondo monetario internazionale, Internazionale Monetario Trovato) il prestito di comprare il macchinario per il piombo, le miniere di rame e zinco.

Essere Continuato …
By Zoran Misetic






BEZ ZAJEBANCIJE ZAJEBANE STVARI

ponedjeljak, 07.05.2007.

Umro Đorđe Novković

Đorđe Novković, najtiražnijii i najuspješnij hrvatski kompozitar zabavne muzike te autor brojnih hitova, preminuo je iznenada rano jutros u 64. godini u svom stanu u Zagrebu, izvijestili su danas Hrvatsko društvo skladatelja i Hrvatska glazbena unija.

Đorđe Novković rođen je 2. septembra 1943. godine u Sarajevu. Sa 6 godina je krenuo u glazbenu školu, a na Muzičkoj akademiji u Sarajevu diplomirao je dirigiranje u klasi profesora Mladena Pozajića.

Šezdesetih je svirao s Indexima, a zatim osniva Pro Arte. Godine 1968. preselio se u Zagreb i iste godine s pjesmom Stari Pjer postigao prvi uspjeh.Skladao je više od 2500 pjesama za gotovo sve estradne zvijezde na prostorima bivše Jugoslavije i prodao oko 20 milijuna ploča.

Autor je najvećeg broja hitova u povijesti hrvatske pop glazbe koje izvode Gabi Novak, Tereza Kesovija, Zdravko Čolić, Kemal Monteno, Arsen Dedić, Neda Ukraden, Severina, Mišo Kovač, Srebrna krila, Danijel Popović, Duško Lokin, Tomislav Ivčić, Ivica Šerfezi.Ploče izvođača za koje je on skladao prodavane su u više od 100 milijuna primjeraka.

Njegova pjesma "Don't ever cry" u izvedbi riječkih Putokaza 1993. bila je prva hrvatska predstavnica na Eurosongu, a Porina za životno djelo dobio je 1996 godine. Sudjelovao je na gotovo svim festivalima na ovim prostorima i dobitnik je mnogobrojnih nagrada (Zagreb, Split, Opatija, Krapina, Slavonija ...).

Od 1997. suvlasnik je i direktor programa u najvećoj hrvatskoj diskografskoj kući Croatia Records. Đorđe Novković član je Hrvatskog društva skladatelja od 1969. godine, a Hrvatske glazbene unije od utemeljenja.

(FENA)

- 00:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2007.

I CITAV GRAD PLESE KAO DA JE LUD...

Dakle, doslo je vrijeme sjecanje na vrijeme proslo kada se mozda stajalo u redovima za kavu, deterdzent, ulje i ostale prehrambene namirnice ali se svaka utakmica na male golove uvijek odigravala bez obzira koje "boje" su nosili igraci ...

Josip Broz Tito aka Drug Tito, je umro bez jedne noge ali sa cistom dusom... Sjecam se rijeci moga pokojnog oca, koji je , iako disitent u smislu Komunizma , uvijek imao visoko misljenje o Tovarisu Titu... Stari je znao reci:"Jozo jest' Komunista ali je posten Komunista."
Sve je to bilo umnogome tragikomicno jer je moja stara bila clan KPJ-u i uvijek je bilo tih "politickih" zajebantskih razgovora uz rucak gdje je moj pokojni stari provocirao staru govoreci joj cesto puta kako govedje pecenje nije ispeceno, te da ima dojam da i ta govedina pripada Savezu Komunista i Centralnom Komitetu jer je crvena i krvava iznutra"... Stara bi na to samo odmahivala glavom i starom govorila:"E, moj Ante barem imas meso da ga jedes a da su drugi na vlasti ni kukuruzu ne bi imao"...

Dakle, Tito je davno otisao za neke (mene) u Legendu ,a za neke (mnogo vas) u pakao, no kao sto rekoh za mene je covjek LEGENDA i to iz dva razloga :

1) Jer sam ga vidio dva puta kada je prolazio kroz Zenicu ( vracajuci se sa lovackih pustolovina u Bugojnu ) i to kroz Ulicu Borisa Kidrica prema Celicnom Soliteru pa dalje...
Sjecam ga se iz toga perioda jer je Tito bio sa Jovankom i dvije pudlice. Kako sam ja imao svega 6 ili 7 godina , mora biti da mi je zbog ,tada egzoticnih , pudlica Tito ostao u pamcenju.
Ne kao veliki lider nego kao vlasnik dvije pudlice.

2) Tito je za mene i Legenda jer svaki puta kada bi on prolazio cak i vlakom kroz nas grad ili kada bi se slavio jedan od Rodjendana ( Njegov, Domovine , Republike, Skole, i cega sve ne) mi nismo trebali ici u skolu. Zapravo, u skolu bi otisli samo na prvi sat gdje bi svi uskladili nase crvene marame i bijele pionirske kapice (neki su imali plave) uz pomoc nase Uciteljice Hede i onda pravac na prvi Bulevar pa zastavicu u ruke i masi.

Eh, kada je Tito umro ja sam bio u kinu Metalurg u Zenici i gledao film " Driver" sa Ryan O'Neal(om)... Sjecam se ...svjetla se gase i niko nista ne govori...samo tisina, muk u kinu... Niko Smriki nije jebo majku jer su u potsvjesti ljudi znali da je njima jebana majka i da neko drugo vrijeme dolazi...Vrijeme smrti, mrznje i kriminala...
Sjecam se i jednog SMB vojnika koji je kapu nabacio na glavu pa poceo trcecim korakom napustati kino ,vjerojatno u zelji da sto prije stigne do Garnizona na Bilmiscu , jer jebi ga , svi su mislili da ce doci vanzemaljci i nasu SFRJ odnjeti negdje izvan Suncevog Sistema...

Da...Bilo je to u zemlji radnika, seljaka i gradjana , a danas je drugacije...mnogo drugacije... I bolje i gore...Ovisi kako se gleda...

U svakom slucaju Tito je otisao da se nikada vise ne vrati a meni je zao sto je to tako... Zao mi je jer ne mogu ovim mojim "novim zemljacima" iz Zemlje Amerike da objasnim da sam se ja rodio u Zemlji Koje Vise Nema... U Socijalistickoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

A bilo je casno zivjeti sa Legendom...

- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.01.2007.

NEW YORK DOLLS: "ONE DAY IT WILL PLEASE US TO REMEMBER EVEN THIS" Recenzija objavljena u Monitoru www.monitor.hr

NEW YORK DOLLS: 'ONE DAY IT WILL PLEASE US TO REMEMBER EVEN THIS'
(Roadrunner/Dinaton; 2006.)

70-ih godina u onoj bivšoj državi sve je nekako kasnilo. Kasnili su vlakovi, zrakoplovi, bonovi za topli obrok… Sve je kasnilo. Tako je bilo i s albumima. Na svu sreću Pupinov radio prijemnik je činio život "obojenim" i aktualnim. Tako sam ja "surfao" po programima Radio Luxemburga, BBC-ja, a čak mi je polazilo za rukom da ubodem i kakvu prekooceansku američku radio postaju s koje bi "američkim engleskim" komentator objašnjavao fantastičnu odigranu, zavrnutu loptu na baseball tekmi.
Dakle, 1976. godine, ukoliko nisam vrijeme provodio uz radio prijemnik , nastojao sam da budem što više vani igrajući nogomet "na male" sa mojim prijateljima iz susjedstva. Preko ljetnog raspusta šutali bi mi tu loptu sve do kasnih večernjih sati, a onda bi onako modrih nogu i poderanih koljena sjeli na obližnji tobogan i raspravljali o svemu i svačemu. Predo, Zijo, Bojan, Amne, Boro, Dane, Senad i ja, predstavljali smo nešto kao okosnicu mladosti "A-Naselja". Neki još uvijek osnovci, a neki već pri kraju srednjoškolske naobrazbe. Najstariji među nama je bio Senad. Mislim da se on upravo u to vrijeme vratio sa "generacijama nametnutog" odsluženja vojnog roka. Senad je bio ljubitelj "čudne" muzike i facera koji su bili više "drag-queen" karakteri negoli bilo što drugo.U svojoj kolekciji albuma imao je Alice Coopera, Gary Glittera, T-Rex i tome slične perjanice glam-rock glazbe. Iz te zeničke radničke perspektive nama je netko poput Gary Glittera izgledao kičerski i šupački. Mislim da je Senad imao samo jedan Glitterov album i to nešto kao "Najbolji Hitovi".

Jedne ljetne noći, godine 1976. , nakon stote odigrane malonogometne tekme došlo je do prepirke u kojoj smo se kladili tko ima više novih albuma i, naravno, Senad je zajapuren otišao do svoje zgrade i vratio se nakon nekih 10-ak minuta noseći ispod ruke najmanje 20tak vinila. Jedan od vinila koji je meni zapeo za oko je bio album benda po imenu New York Dolls. Istina, imali su svoj "drag queen "izgled, ali mi je nešto govorilo da ovo nisu papci, nego naprotiv da bih ja to trebao preslušati. U istom trenutku kada sam baš zaustio da upitam Senada da li može da mi pozajmi taj album na slušanje, iz obližnje kuće, točnije podruma, začuli su se ženski uzdisaji koji su značili samo jedno: muškarac i žena u ljubavnom zagrljaju. Naš susjed , u to vrijeme jedan od najpoznatijih motorista u gradu čelika i dima, u podrumu ispod svoga trosobnog stana imao je nešto što bi se dalo nazvati "ljubavnim gnijezdom"… Jedan krevet, neko bordelsko crveno svjetlo, gramofon s možda nekih desetak ploča, nekoliko boca "vatrene vode" i to je to… Mi smo klinci još od prije bili izloženi govorkanju i slutnjama da se u njegovom podrumu često vodi polemika o tome da li djecu donose rode ili je za takvo što potrebno imati usaglašen ritam pokreta između muškog i ženskog obnaženog tijela. U svakom slučaju, ta govorkanja navela su moga prijatelja Ziju, još prije nekih mjesec-dva, da sa jednog stakla s podrumskih prozora malo sastruže zelenu boju kojom je to staklo bilo obojeno. Razlog za takvo što nije bila želja da se nađemo u kakvome felinijevskom dugometražnom filmskog zahvatnu, nego da po prvi puta vidimo (barem mi koji smo još uvijek išli u osnovnu školu) kako to netko "uživo " vodi ljubav. Da se ne lažemo, ja sam već uveliko imao "filmsko iskustvo" glede te iste teme. Sylvia Kristel (njen "karakter"iz filma 'Emmanuelle') je već dvije godine imala poseban VIP status u mojim noćnim polucijama. No, ovoga puta susjed motorista i njegova mistična djevojka su kroz taj podrumski ambijent, malenome Zoki dali prvo i, nažalost, jedino voajersko iskustvo.

Dakle, nas osam dječaraca smo se združenim naporima zbijali oko toga malenog otvora na prozorskom staklu ne bi li uhvatili djelić ovoga živog prenosa u kome nam je konačno objašnjeno da djecu na ovaj svijet ne donose rode. Istinu govoreći ništa ja tu puno nisam mogao vidjeti… Obrisi ženskog tijela preko kojeg je ležao dlakavi susjed i, naravno, dosta ženskih uzdisaja. Onda se desilo nešto neočekivano. Mi koji smo još uvijek nosili epitet "osnovaca" , jednostavno smo se posramili cijele te situacije i zbrisali smo brzinom munje ka svojim obližnjim kućama. Utrčavši u kuću, s kratkim pozdravom mojim roditeljima, stustio sam se u svoju sobu pa pravac pod pokrivač. Tu noć Sylvia Kristel nije živjela u mojoj sobi. Moja mašta je razmišljala o misterioznoj djevojci iz susjedovog podruma. Razmisljao sam o njenim obrisima i uzdisajima. To je zapravo i moje prvo sjećanje na New York Dolls - voajersko iskustvo i konačna spoznaja da djecu ne donose rode.

Dakle, 30 godina kasnije ugodno bivam iznenađen činjenicom da su New York Dolls ponovno aktivni i da su na turneji na kojoj promoviraju svoj novi album, prvi studijski u posljednjih 32 godine. Album se zove 'One Day It Will Please Us to Remember Even This' i uz muzičko glavno jelo, isti vam na poklon nudi desert u obličju bonus DVD-a na kome se strukturalno objašnjava odrastanje i podmlađivanje jednoga benda koji je MNOGIMA znacio MNOGO. I sve to nekoliko godina prije negoli će na njujorškom muzičkom nebu zaživjeti zvijezda zvana The Ramones. Za New York Dolls su tada govorili "Too much, too soon". To je ujedno bio i naziv njihovoga drugoga i posljednjeg albuma iz 1974. Upravo onoga kojega se ja još uvijek sjecam kroz izravnu vezu s ženskim oblinama pokrivenim podrumskim sjenama iz moga djetinjstva.

Neki od mojih današnjih prijatelja iz New York Cityja imali su priliku da vide New York Dolls u nekoliko navrata na njihovim prvim živim svirkama u periodu 1972.-1973. i isti mi se zaklinju da su muzički NYD bili, u najmanju ruku, tragični. No, imali su nešto što je nedostajalo mnogim NY bendovima u to vrijeme - karizmu, šarm i originalnost. To što su mi ovi moji frendovi rekli doista ima smisla. Prisjetio sam se i izjave pokojnog Johnny Ramonea koji je jednom izjavio da je upravo to bilo glavni razlog zašto su New York Dolls imali dosta pozitivnog utjecaja na sve one nove dolazeće bendove iz toga perioda. "Kada smo ih vidjeli, shvatili smo da su fantastičan bend i da zapravo uopće nisu dobri muzičari. Nama je to bio znak da ne moramo da sviramo gitaru nekih 20-ak godina ne bi li postali rock n' roll bend"- zaključio je to tada u svojoj izjavi jedan od mojih muzicčih idola.

Da se razumijemo, ovaj novi album je zapravo album "novih" New York Dolls.
Johnny Thunders - mrtav.
Jerry Nolan (i Billy Murcia kojeg je on zamijenio) - mrtav.
Arthur Kane, čovjek koji je bio glavni motiv za nedavni dokumentarac 'New York Doll'- također mrtav.
Praktično tu su od originalnih New York Dolls još samo pjevač David Johansen i gitarist Sylvain Sylvain s nešto mlađim jebačima koji se itekako dobro uklapaju u nešto što bi se moglo nazvati kvalitetan i karizmatičan rock bend. Tu je i nešto "stariji" mlađi jebač po imenu Sami Yaffa koji je bivši član meni nezdravo ljigavog benda Hanoi Rocks. Miješanje "stare" i "svježe" krvi su na ovome albumu donijeli prijeko potrebnu kvalitetu kako kroz muzički koncept tako i kroz njihov nastup na pozornici. Još uvijek je tu dosta prepoznatljivog hip-shake, boogie zvuka. Recimo, jedna fina honky-tonk zajebancija od 'Runnin' Around' pa do Iggy Popovski 'Lust for Life' začinjene 'Dance Like a Monkey'. I, naravno, album u cjelini zvuči kao Stonesi. Naročito dobijete taj dojam ako obratite pažnju na pjesme 'I Ain't Got Nothin' i 'Take a Good Look at My Good Looks'. Sve to na stranu, pravi biseri ovoga albuma su osjećajne pjesme na kojima se isprepliću ljubav, kajanje i optimizam. Tu u prvom redu treba istaknuti 'Plenty of Musis' (koja me jako podsjeća na doo-wop zvuk Ramones) i 'Maimed Happiness'. Ukoliko vam emocije ne protrese 'Dancing on the Lip of Volcano' na kojoj prateći vokal pjeva Michael Stipe, e onda ste zaslužili da vam vrag oduzme dušu.

Ovo je vrlo optimističan album. Meni je interesantan i zbog toga što je vrlo uspjesan u svojoj želji da prebrodi taj generacijski jaz između novih i starih fanova od kojih su danas mnogi roditelji poput mene. Sve što treba da uradite je da kupite ovaj album i da onda kao na kakvoj karaoke pozornici zapjevate zajedno sa Johansenom: "This life could be so tragic, until you see the magic: Happiness? Fishnets and cigarettes!". Što bi Dr. Elvis J Kurtović rekao: "Bolje se kurvat' sa kurvom nego sa svojim osjećajima. Kada se kurvaš sa kurvom najgore što ti se može desiti je da dobiješ AIDS, ali kada se kurvaš sa svojim osjećajima onda izgubiš dušu". Za NYD nisam siguran da li su se kurvali sa kurvama, ali znam zasigurno da se na ovom albumu nisu kurvali sa svojim osjećajima.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
1. prosinca 2006

Copyright © 1996. - 2007. Internet MONITOR
world wide web:

Bend







- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JOHNNY CASH : "AMERICAN V: A HUNDRED HIGHWAYS" Recenzija objavljena u Monitoru www.monitor.hr

JOHNNY CASH: 'AMERICAN V: A HUNDRED HIGHWAYS'
(Lost Highway/Aquarius; 2006.)

"Jebo vatru koja nije prirodnim drvetom nastala!"
Nazif Gljiva s kraja '80-tih kad su mu na Remetincu nudili ćevape napravljene na električnom roštilju.
S ovom recenzijom kasnim već neko izvjesno vrijeme. Nema isprike. Čista lijenost koja je uslijedila nakon godišnjeg odmora koji sam udarnički proveo na relaciji Pittsburgh-London-Zagreb-Hvar i bježi nazad. Zapravo iz SAD-a smo letjeli za Manchester, a ne za London pa stoga bih mogao slobodno dodati i Manchester ovoj mojoj europskoj turneji. Dakle, bilo je i prošlo je ljeto godine 2006. Kao što već zamjetih, bitan dio mog ljeta vezao se za posjet Hrvatskoj i Plavom Jadranu. Naročito je bilo interesantno mojoj 10-godišnjoj kćerkici Andreji kojoj je ovo bio prvi posjet zemlji kravate, Jadrana, štrukli i penkala. Kratko zadržavanje u Zagrebu i susret s Matom, Nedom, Nikolom, Karlom, Matejom i Marinom, a potom pravac interesantnog malog turističkog mjesta Ivan Dolac na Hvaru.

Kuću smo iznajmili nekih 3-4 mjeseca ranije tako da smo na našim "morskim pripremama" svojski radili na tome da se na ovom desetodnevnom ljenčarenju i uživanju u plavom sunčanom nebu i kristalno čistom Jadranskom moru okružimo rodbinom i bliskim prijateljima. Moj dobri prijatelj Elvis J Kurtović je pametnom odlukom njegove "stvarnomaloprivatničkeglave" odlučio da nam se pridruži na godišnjem. Uvjet da dobije svoju sobu i uživa u vinu i morskoj hrani je bio vrlo jednostavan: "Moraš da nas danju i noću gostiš muzičkim slasticama". Elka je to ozbiljno shvatio i prihvatio se vrlo zahtjevnog posla MP3 DJ-a. Na svom čudnom (čitaj: glomaznom) MP3 plejeru kineske proizvodnje donio je nekih par stotina pjesama. Ono što je najinteresantije, sve ove pjesme imale su zajedničku nit: ŠLAGERI. I to šlageri od 50-tih pa sve tamo do kraja 80-tih. Tih dana i noći Elka i ja smo imali ustaljen ritual: noću bi na našoj terasi, nakon odgledanih tekmi tada aktualnog Svjetskog nogometnog prvenstva, lupali po bocama Plavca malog i prevrtali po uspomenama kada se Rock definitivno prezivao Roll i kada si kao "kulturno" muzičarsko stvorenje mogao lijepo da živiš od svoga zanata. A onda smo u jednom trenutku cijelu pažnju okrenuli k Elvisovom kinezu s kojeg su se oglašavali Zvonko Špišić, Lola Novaković, Ivo Robić, Dušan Jakšić, Stjepan Đimi Stanić, Djordje Marjanović, Vice Vukov, Dragan Stojnić, Arsen Dedić, Krunoslav Slabinac, Oliver Dragojević, Gabi Novak i ini. Nikada prije nisam doista obraćao puno pažnje šlagerima iz vremena prošlog. Nit' me je nešto pretjerano pičila nostalgija, a nit' sam kao mladac bio veliki zagovornik facera poput Ive Robića ili Djordja Marjanovića. No, Elvis je u dvije rečenice objasnio ove "šlageraše": "Ovo su sve besmrtni umjetnici. Ovo su naši Frank Sinatra, Johnny Cash, Patsy Cline…".

Po povratku u SAD, u poprilično velikom zavežljaju svježe i stare pošte koju su naši susjedi tako ljubomorno čuvali do našega povratka, zateklo se i još jedno remek-djelo Johnnyjeve besmrtnosti: 'American V: A Hundred Highways'. Album je objavljen July 4th i nastavak je već uveliko prepoznatljive muzičke kooperacije između Ricka Rubina i već 3 godine upokojenog Johnny Casha. Cijeli materijal je sastavljen od obrada i originala i to je zapravo bio dio orginalnosti ove veze između Rubina i Casha. Baš kao što sam to pisao u nekoliko navrata u tekstovima o Johnny Cashu te komentirao u intervju s Čovjekom u Crnom iz 2002., najveći talent Cashovog muzičkog bića jeste u tome da je bio sposoban "tuđe" pretvoriti u "svoje". Ukoliko mu se neka pjesma dopada, u većini slučajeva sugerirana od strane Rick Rubina, on će magijskom manipulacijom hipnotizirati slušatelja i uvjeriti ga da je riječ o Johhnyjevom vlastitom materijalu.

Album otvara pjesma 'Help Me', koju je napisao Larry Gatlin i koja je svoju premijeru imala na Kris Kristoffersonovom albumu 'Jesus Was a Capricorn' iz 1972. godine. Za uvrštavanje ove pjesme na 'American V' je navodno najviše zaslužan Cashov sin John Carter Cash koji je uz Rubina producirao ovaj album. On je bio prvi koji je svome ocu sugerirao da snimi ovu pjesmu. Priča kaže da je nakon ukopa Johnny Casha jedno malo društvo prijatelja i uži obiteljski krug ostao na Cashovom imanju u Tennesseeju ne bi li uz tihu večeru odali počast Johnny Cashu, glasno se sjećajući epizoda iz Johnnyevog života čiji su dio bili i oni sami. Za stolom su sjedili Bob Johnston (producirao Dylanov 'Highway 61 Revisited' te sve Johnny Cashove "zatvorske" albume), Johnnyjev stari prijatelj Kris Kristofferson, Rick Rubin i John Carter Cash. John je navodno imao ideju da se ova pjesma napravi kao "posthumni" duet Johnny Cash-Kris Kristofferson, no Kris je ipak preferirao opciju da je objave baš onako kako ju je Cash i snimio dva mjeseca prije svoje smrti i samo nekoliko mjeseci nakon smrti njegove supruge June. Bob Johnston je tada konstatirao da ukoliko ova pjesma ikada završi na nosaču zvuka onda mora da bude pjesma koja će otvoriti album. U njoj je toliko istine o zadnjim mjesecima života Johnny Casha. Ovo je pjesma između dvije smrti: smrti koja se desila i smrti koja će se desiti. Ova pjesma je u isto vrijeme još jedan u nizu dijelova muzičkog mozaika Cashove besmrtnosti i cijeli album kroz nju biva obojen sivom bojom boli, patnje, gubitkom, prihvatanjem realnosti da svi mi na kraju imamo kupljenju kartu samo u jednom smjeru glede života i smrti.

Nekako logičnim slijedom stvari, druga pjesma na albumu je 'God's Gonna Cut You Down' Odette Holmes koja je s kraja 50-tih i s početkom 60-tih imala veliki utjecaj na tada mlađanoga folk pjevača i tekstopisca Boba Dylana. Gospel i blues zvučna slika ove pjesme je tu da nam poveže pokidanu vezu Čovjeka u Crnom s Bogom i valjda činjenicom da je njegova bol prouzročena time što je nekada davno pokušao da prevari Boga u igri "skrivača". Na albumu se nalaze i dva originala: 'I Came To Believe' i 'Like the 309' od kojih je '309' zapravo i posljednja pjesma koju je Johnny Cash napisao za svog života. No, moram biti vrlo subjektivan i reći da su moje dvije najdraže pjesme s ovoga albuma obrada Sprinsteenove 'Further On Up the Road' i zasigurno najljepša balada 2006. godine - 'Rose of My Heart' - koju je s početka 80-tih napisao Hugh Moffatt. Navodno da odabir ove pjesme ide na dušu Krisa Kristoffersona koji je kroz svoju karijeru radio u nekoliko navrata sa Moffattom. Rubin se odmah složio da je to možda najidealnija pjesma za Casha da nam objasni svoju vezu s June, i sve ostalo je dio povjesti. Snimljena neposredno pred smrt June Carter, ova pjesma je tako proročanski bolna da će njenim jednostavnim preslušavanjem svatko normalan doći u poziciju preispitivanja važnosti u životu svega onoga što nam je uvijek tu, nadohvat ruke, a što mi drsko ne zamijećujemo sve dok se jedno jutro ne probudimo i shvatimo da se život neukusno našalio s nama i uskratio nam to "zagarantirano pravo" na srodnu dušu.

Cijeli materijal na ovome albumu je, primjereno Rick Rubinovom načinu rada, napravljen na vrlo jednostavnoj "plug and play" osnovi. Rubin niti šta dodaje, niti šta oduzima. On samo mudro registrira atmosferu, osjećaje i umoran Cashov glas. 'American V' je zapravo priprema za završnicu, za 'American VI' koji bi se trebao pojaviti u prodaji na proljeće 2007.

Nakon Rubinove sramne i potpuno nepotrebne suradnje sa Neilom Diamondom, ovaj album ne samo što nam objašnjava spiritualnost Johnny Casha, već spašava artističku dušu Rick Rubina. Uostalom, zar nije Nazif Gljiva rekao "jebeš vatru koja nije prirodnim drvetom nastala". Zato je valjda Rubin i bio uspješan svaki puta kad bi se dohvatio Johnny Cashovog genija. Bili su prirodni saveznici u svojoj kreativnosti. Prirodna vatra.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
14. studeni 2006

Copyright © 1996. - 2007. Internet MONITOR
world wide web:

Johnny Cash

Intervju

'American IV: The Man Comes Around'










- 13:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 04.07.2006.

BRUCE SPRINGSTEEN:'WE SHALL OVERCOME-THE SEEGER SESSIONS'(Sony/BMG/Menart;2006)

"Ajd ti ženo u kurac. Ja ga šaljem na studije u Zagreb, a ti mu odobravaš da se bavi novinarstvom i tim muzičkim glupostima.Jebem ti vašu realnost!"
1985., moj otac Ante obraćajući se mojoj majci Gordani glede moga studiranja
Jedno od mojih najboljih zagrebačkih ljeta je bilo godine 1998. Izašao je tada album gospodina Elvisa J Kurtovića 'Čudesan svijet privatluka' i ja sam se prihvatio promoviranja istoga po svim mogućim i nemogućim medijima Zagreb grada i mile mu okoline. Elvis, moj rođak Garo koji je u EJK svirao bubnjeve, a koji danas drma u nizozemskom garažnom bendu The Receiver, i moja malenkost posjećivali smo radio postaje (Radio 101, Radio Velika Gorica, itd.), motali se po redakciji Studentskog lista (Franjo, hvala ti što si nas onako sirote častio giricama i pivom), snimali smo i spot za tadašnju TV Zagreb. Onda je došla i "živa" promocija i neka zajednička svirka u Kulušiću. Mislim da je bila u pitanju Poletova godišnjica ili tako što… Dok je Elka s ostatkom benda s pozornice poručivao kako su nesretniku "u bolnici krpili šupak", ja sam sa Bradom i Šparkom iz Psihomodo Pop ispijao pivo za šankom legendarnog Kulušića.

Brada je tada bio pravi magnet za djevojke, tako da nam je nakon kratkog vremena prišla jedna djevojka s osrednjim izgledom i bezobrazno velikim grudima za koju ćemo kasnije doznati da je bila rod "usmjerenjaku" Stipi Šuvaru. Imala je na sebi bijelu majicu na kojoj je crvenim slovima pisalo "Pete Seeger-Folk Tour 1964". Dakle, ista je započela jednu od najdosadnijih konverzacija kojoj je moja malenkost ikada bila izložena, nešto što bi doista bilo jako teško za očekivati ukoliko se zna da je u pitanju rock veselica na kojoj smo se posve smišljeno zadesili. Dakle, govorila je ona nama o tome da je Joan Baez imala mnogo više utjecaja na zbivanja u tkz. protestnom/folk zvuku 60-ih, negoli Bob Dylan. Kulturni Brada je samo klimao glavom u znak odobravanja na svaku njenu izgovorenu rečenicu. Onda je posve iznenada djevojka osrednjega izgleda sa Pete Seeger majicom započela priču o moralu i tome kako su i EJK i Psihomodo Pop bendovi bez ideja. Za divno čudo Brada je samo nastavio da ispija pivo i klima glavom u znak odobravanja. Očigledno je da je njegov fokus bio više na ono što se nalazilo ispod majice, a nije duša. Priča bi vjerojatno išla u beskonačnost i mi bismo poput pravih šovinističkih svinja podnosili svaku vrstu konverzacije u zamjenu za pogled na ove monumentalne grudi, da nam se za šankom nije pridružio Elvisov pjevač i najprimitivniji član Meteora, mali Rizo. Rizo, sav oznojen od tek završenog kreveljenja po bini, izvuče iz torbe najofucaniju frazu tipičnog šanerskog uvaljivanja: "Hej raja, ja plaćam piće! Šta će pička da pije?". Kulturni Brada i ja smo u tom trenutku zasigurno pomislili da nam Tirana izgleda daleko prihvatljivija od Zagreba za bilo koju vrstu zabave. Želja da propadnemo u zemlju od srama nestala je instantno nakon što je djevojka monumentalnih grudi i majice sa Pete Seegerovim imenom izgovorila: "Jao, što se vi Bosanci blesavi" i onda se počela smijati poput nekoga tko je čuo dobar vic. Ovdje malo ubrzavam priču za nekih sat-dva i naredna slika je bilo prepucavanje maloga Rize s klavijaturistom Juricom o tome kako mu Jurica treba dati ključ njihove sobe u hotelu Dubrovnik jer je cura monumentalnih grudi izrazila želju da joj Rizo, u tišini hotelske sobe, otpjeva neke od neobjavljenih Elvisovih hitova. Dakle, to je moje prvo iskustvo sa Pete Seegerom ili, bolje reći, s njegovim imenom: dosadna konverzacija, velike grudi i šuplja priča. Ove godine gospodin Bruce Springsteen je pokazao da je Pete Seeger na njega ostavio daleko veći dojam negoli na moju malenkost.

Boss je izašao vani sa svojim najnovijim dugosvirajućim projektom. Niti manje niti više, odlučio se na snimanje albuma s Pete Seegerovim pjesmama i naslovio ga: 'We Shall Overcome The Seeger Sessions'. Ja volim Brucea Springsteena i za dotičnog ću uvijek prijeći preko svog glazbenog ponosa i objektivnosti te njemu i njegovom radu dati dva palca gore. Zato ću biti poltron i šupak te ovaj album samo okvalificirati kao POTREBNO - NEPOTREBAN. Potreban je ovaj album Springsteenu jer očigledno je, i to bez ikakvog dvoumljena, da Boss pokušava da svoju intimu ('Devils and Dust') prebaci u drugu polovinu terena. Taj dio terena i dalje treba da nam objasni Springsteena kao sredovječnog muškarca koji i nakon svih ovih godina još uvijek ima nešto važno da kaže. Ovoga puta njegov medij kroz koji nam se obraća je nitko drugi do Pete Seeger, legenda američke folk glazbe.

Nije strano, a o tome sam i sam pisao u nekoliko navrata secirajući rad i djelo gospodina Springsteena, da njegov trubadurski osjećaj dolazi od velikog poštivanja svega onoga što je poetska duša Woody Guthrieja činila za izgovorenu riječ protestnog štimunga. Uostalom, cijela Springsteenova karijera je karijera koja se instinktivno bavi snovima i razočaranjima američke bijele radničke klase, što bi bila i točna definicija Woody Guthrieja. Znajući sve ovo, netko bi mogao i pomisliti da je ovo logičan nastavak Springsteenova glazbenog izražaja. Nešto kao parola: "I nakon Guthrieja bit će Seegera". No, takva teorija bi se mogla održati samo ukoliko Guthrieja i Seegera stavimo u istu ravan. To bi, naravno, bilo itekako pogrešno. Točno je da zaljubljenici u američku folk glazbu kažu da je renesansa američke folk glazbe uslijedila onoga trenutka kada su 1941. godine Woody Guthrie i Pete Seeger zajedno zasvirali na koncertu u Forrest Theateru. Folk glazba je zbližila Seegera i Guthrieja, no u isto vrijeme postala je i glavna crta razdvajanja kada govorimo o poetici njihovoga razmišljanja. To je ono što je vrlo zbunjujuće glede ovoga Springsteenovog albuma. Glavno pitanje je zašto Pete Seeger??? Zašto mu posvetiti cijeli album?

Znajući Bruceove glazbene aspiracije, nekako bi bilo logičnije da je napravio album sa pjesmama Woody Guthrieja. Recimo, Pete Seeger je došao iz obitelji u kojoj je otac Charles Seeger bio folklorist, a mati Constance de Clyver Edson poznata violinistica. Poslije je Pete završio Harvard i onda se "sita stomaka" upustio u glorificiranje marksističke ideje. Uostalom, poput Marxa, mlađani Pete je došao na utakmicu sa marksizmom iz buržoaskog okruženja. Veliki idealista, Pete je vjerovao svim svojim srcem da pjesma može promijeniti svijet (možda bi Bono trebao snimiti album sa Seegerovim pjesmama?) i često je znao izjaviti: "Nije važno kako je dobra pjesma, već je mnogo važnije koliko dobroga ta pjesma može učiniti". S druge strane, Guthrie, koji je otprilike sedam godina stariji od Seegera, je odrastao u ruralnoj Oklahomi. Otac Charles Guthrie je bankrotirao sa svojim malim obrtničkim poslom, a mati mu je, dok je još bio dječarac, završila u duševnoj bolnici. Woody je napustio srednju školu i svoje 20-e proveo špartajući američkim prašnjavim drumovima, stopirajući i zauzvrat na gitari svirao svoje pjesme onima koji su mu dali prijevoz od jednog grada do drugoga, od jedne farme do druge. Radio je i teške fizičke poslove ne bi li zaradio za juhu i komad kruha. Dakle, na jednoj strani idealista Seeger, a na drugoj realista Woody. Nekako mi je Springsteen više obojen farbom realizma negoli idealizmom. Stoga je ovo album koji mene, kao velikog poklonika njegovog glazbenog djela, u najmanju ruku ZBUNJUJE.

Album je snimljen brzinom munje, bez pretjeranog uvježbavanja pjesama. Interesantno je da je Bruce album snimao na svojoj farmi u Jerseyju. Čak mu je pošlo za rukom (menadžerskom agencijom) da za ovu prigodu okupi i preživjele članove originalnog Seegerovog benda. Ono što je meni vrlo interesantno je činjenica da Springsteen na ovaj album nije uvrstio jednu od najpopularnijih Seegerovih pjesama 'Where Have All the Flowers Gone'. Cilj mu nije bio da ne napravi 'The Best Of …' album, nego da snimi materijal kroz koji može izraziti sebe. Da kaže tuđim materijalom ono što on misli o našoj stvarnosti. Kao što rekoh, izabrao je idealizam umjesto realizma i nisam siguran da će njegova poruka pronaći putić od njegove farme do nosača zvuka.

Njegova POTREBA za ovakvim albumom meni se čini kompletno NEPOTREBNA. Kad u šestom mjesecu doletim iz SAD na zagrebački Pleso, sa sigurnošću mogu konstatirati da ovaj album neće biti na mome iPodu, no to nije niti bitno jer će Bruce i dalje imati značajno mjesto u mome glazbenom srcu.

Zoran (Vazda Gazda) Mišetić
zorandiana@msn.com
31. svibnja 2006

Copyright © 1996. - 2006. Internet MONITOR

- 15:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.05.2006.

Radio CD Zenica "Godine koje ostaju u veremenu proslom"

Moja cijela ideja sa Radio CD je bila zapravo pokretanje medija koji ce u tradicionalizmu urbane radio stanice razvaliti bubrezni sustav ruralnog primitivizma. Ruralno je na Balkanu uvijek imalo svoju marketinsku vrijednost tako da mi je u samome pocetku bilo vrlo tesko da "prodam" ovu ideju ljudima koji su trebali ubrizgati novac u zilu kucavicu toga radija i te cijele urbane ideje.

Cijela ta prica o Radio CD je zaceta u mojoj glavi u drugoj polovini 80tih za mojega aktivno-neaktivnog studiranja u gradu Zagrebu.
Bilo je to vrijeme velikih promjena i novinarstvo , ono tzv. "omladinsko", nosilo je u sebi potrebnu dozvu hrabrosti i svjezine da se stvari pocnu mijenjati i poprimati oblik necega sto bi prije svega trebalo zraciti kvalitetom i intelektualizmom...
U Ljubljani mediji poput MLADINE i RADIO STUDENTA, u Zagrebu RADIO 101, POLET, STUDENTSKI LIST i nesto kasnije OTV ( koji ce tijekom rata izgubiti tu kvalitetu i intelektualizam) a u Sarajevu to je bilo radjanje Omladinskog Programa II Programa Radio Sarajeva pod dirigentskom palicom Bore Kontica i definitivno proboj osvjezujucih l"Nasih Dana" .
Beograd je zapravo preko Radio 202 dosao do drugoga "magicnog broja" koji je imao i jos uvijek ima veliki pozitivni kulturoloski utjecaj na zbivanja u Beogradu;Radio B92.

Naravno, mladim ljudima je uvijek lakse da dizu revolucije i da mijenjaju nacin razmisljanja postojeceg establismenta...Naravno, cilj je mijenjanje establismenta ali i potreba da se u tom procesu ima dobra zajebancija.

Mrkih pogleda ,crnog pera i naostrenih radijskih lingvistickih jebaca koji su slijedili put novokomponirane ruralne ideologije, bilo je mnogo vise nego li nas "urbanista"... Omjer snaga je bio , a cini mi se iz ove moje americke distance, da je jos uvijek ostao mnogo povoljniji za papanluk ruralnog razmisljanja...

Neslaganje sa slozenim problemima drustvenog sustava koji se vrlo sablonski vezao za Socijalizam, te posve nespretno "upetljao" u nacionalisticki razdor epskih proporcija u godinama ratnim,imalo je za posljedicu da Radio CD postane medij u koji su se neki ljudi kleli a neki
pljuvali. Valjda je to tako, nema "sredine" kada je rat u pitanju.
U tim ratnim godinama postalo mi je jasno da se ljudi dijele na papke i one koji nisu papci. Papci su uglavnom bili vrlo vokalni i bez srama su mijenjali politicke stranke...

Preko noci zamijenili su ucionicu marksizma i crvene pionirske marame za nesto duze zelene marame te postajali Ambasadori u zemljama engleskog govornog podrucja a da nisu govorili niti rijec engleskog jezika. Preko noci su od uzoritih Titovih omladinaca postajali sahovski velemajstori crveno -bijelih kockica.
Preko noci su nepismeni postajali poete guslarskog zvuka sa cijom bukom su pokusali da prikriju krike onih koji su na dnevnoj bazi stradavali od njihovih topova, snajpera i noza.

Sve u svemu, malo je razloga,barem za moju malenkost, da se na taj prostor Balkana osvrce sa izvjesnom dozom nostalgije i sjete.
Grunf je u jednoj epizodi Alan Forda rekao: "Vrijeme prolazi jer vrijeme ne stoji".
Tako je to i sa Balkanom i koliko se god urbani karakteri sa tamosnjih prostora trudile da izmisle Masinu Za Putovanje Kroz Vrijeme to se nece moci ostvariti jer,bas kao sto rekoh, previse je papanluka.

Taj jebeni nacionalizam koji se nikako ne umiva u kulturi , arhitekturi, ljepoti okolisa,itd vidi jedinu sansu svoga opstanka u pranju ruku u
ljepljivoj tekucini koja nije voda vec krv.

Jadno i bijedno poricanje realnosti dovelo je do toga da cijeli Narodi na tamosnjim prostorima budu pod nekakvom masovnom hipnozom u kojoj poput mantre ponavljaju jednu te istu kovanicu:'Mi smo u pravu-Svi drugi su u krivu'.
Oni ce se danas vise baviti americkim imperijalizmom nego li vlastitim destruktivizmom koji im nanosi vise boli i patnje na dnevnoj bazi nego sto ce Bush i njegovi kroni nanjeti u narednih 100 godina.

Nije bez razloga da su ljudi na tamosnjim prostorima izasli sa kovanicom: "Samo neka mome susjedu crkne krava pa nije niti vazno sto ce meni izgorjeti i cijela stala".

(Nastavlja se)



- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Recenzija SHOOTER JENNINGS: 'ELECTRIC RODEO'

Elvis J Kurtović je svojevremeno lijepo zamijetio da je za momka s početka 70-ih bilo mnogo pametnije da voli Deep Purple negoli The Cream. Razlog koji je Elka naveo za takvu vrstu "zaljubljenosti" ležao je u činjenici da su Deep Purple bili više prihvatljivi od ženske populacije negoli, recimo, the Cream. Deep Purple su imali duge kose, nosili su utegnute traperice, glazba im je imala osobnu kartu gitarskog sola začinjenog basom i bubnjem koji su bili u funkciji razvaljivanja bubrežnog sustava. Što je najvažnije, imali su i posve dovoljno balada tako da ženska srca nisu mogla da im odole. The Cream su bili ružni i dosadni sa svojom muzikom tako da im djevojke nisu pridavale dovoljno pažnje. U svakom slučaju, poanta i za ove nove generacije je ista: ukoliko želite da uživate u blagodatima ženskoga tijela onda trebate započeti sa stvaranjem svoje vlastite glazbene kolekcije dugokosih bendova, istetoviranih istim intezitetom kako po ljevici tako i po desnici. Ako se odlučite na primjenu ovoga recepta "kako maznuti dobru koku" onda će vasem kulinarskom umijeću dobro doći novi album mlađanoga Shooter Jenningsa.
Riječ je o mladcu koga sam upoznao 2003., baš u vrijeme kada je rasturao svoj tadašnji bend Stargunner. I on i ja smo se zadesili na koncertu Kings of Leon u NYC na kome su Kraljevi promovirali svoj album 'Youth & Young Manhood'. Shooter ili Waylon Albright Jennings, što je njegovo pravo ime, bio je poznat isključivo po tome što je sin country legende Waylon Jenningsa, tako da sam s njim razgovarao ponajviše o njegovom pokojnom ocu, a ponajmanje o njegovim glazbenim aspiracijama. Da se razumijemo, nitko ga u to vrijeme , pa niti moja malenkost, nije doživljavao kao mogući odgovor primitivizmu country zvuka (Toby Keith i njemu slični) što je on na kraju, sa svoja dva albuma, zasigurno postao.

Dakle, prvo je nakon raspada gore spomenutog Stargunner, ovaj istetovirani, dugokosi novovalni country mladac okupio novi bend po imenu .357's, a potom su se zatvorili u studio iz koga su nakon 2 mjeseca izašli s albumom 'Put the 'O' Back in Country'. Album je imao i jedan hit (naravno, u domeni country glazbe) '4th of July'. To je bilo dovoljno da Shooter zasluži poštovanje medija i publike. Shooter je definitivno nakon svojeg prvijenca sa .357's shvatio da povratka na staro više nema. Više se nije niti moglo niti htjelo ostati u sjeni svoga pokojnoga oca. Očigledno je došlo vrijeme za Shootera da postane motherfucker na njegov vlastiti način.

2004. odlučuje prihvatiti ulogu u filmu o Johnnyju i June Cash 'Walk the Line' gdje zapravo glumi lik svoga oca ,Waylon Janningsa. Za vrijeme snimanja filma bio je veliki skeptik kako li će sve to ispasti jer je njegovo dotadašnje glumačko iskustvo bilo jednako nuli. Kasnije, kad je odgledao finalni produkt na celuluidnoj vrpci, shvatio je da je film odličan i bio je vrlo zadovoljan svojom ulogom. Znajući da je glazba njegov primarni krik kreativnosti, nije mu trebalo dugo da filmsku umjetnost ponovno zamijeni stalnim sviranjem po malim i manjim klubovima. S kraja 2005. s istrošenim, prašnjavim kaubojskim čizmama, svojom gitarom i zavežljajem papira na kojima je ispisao nekih 30-ak pjesama poziva svoj bend na jos jedno studijsko iskustvo. Ovoga puta Shooter ima posve jasan plan da mijenja geo-političku situaciju na country sceni. Produkt tog njihovog studijskog druženja ugledao je svjetlo dana 04/04/06. Nazvan je 'Electric Rodeo' i od onih 30-ak pjesama na album je ušlo probranih 11.

Njegov zvuk je oštar, bez kalkuliranja i slušatelja direktno udara tamo gdje je najosjetljiviji. Ravnodušnosti prema ovom materijalu jednostavno neće biti. Zasigurno je da ovo više nije country glazba koju smo znali od prije. Shooter se ne bavi pizdarijama korporacijskog patriotizma i istrošenim žvakama country klišea. Shooter je donio bitne promjene kako u onom glazbenom smislu te riječi, tako i kao netko tko ne želi pripadati šablonima. Pripadanje šablonima je naročito bitno u modernoj country glazbi. Ako nisi dio establišmenta onda si ga popušio. On je tu da bi nam pjevao o onome što doista jebe mlade ljude iz ruralne USA. On je tu da nam pjeva o pijančevanju, drogama i svim mogućim pizdarijama koje vas mogu zadesiti na usamljenim i prašnjavim drumovima Arizone, Teksasa, Nevade…

Cijeli album je crn s momentima stidljive duhovitosti i zasigurno je da kao takav neće zadobiti pažnju štakorsko-radijske-monopolističke-organizacije, bolje znane u USA kao Clear Channel. Pjesma 'Gone to Carolina' je nešto kao moderna verzija 'Sweet Home Alabama', a na 'Some Rowdy Women' Shooter se skoro autobiografski bavi svojim pokojnim ocem Waylon Jenningsom.

Baš kao što sam i rekao, bez kalkuliranja, Shooter je nešto kao mlada perjanica novog vala u svijetu country glazbe. Na prvo slušanje bit će vam jasno da on ne miješa glazbene stilove u svojim pjesmama. Ono što on radi je miješanje glazbenih stilova na albumu, ali ne i na pojedinačnim pjesmama. Svaka pjesma je priča za sebe. Svaka pjesma ima samo sebi svojstvenu dramaturgiju pa tako ako pjesma započne kao country tako će i završiti. Ukoliko pjesma počne kao rock možete se kladiti da će tako i završiti.

Shooter je prvi muškarac na country glazbenoj sceni nakon već dužeg vremena sa jajima većim i od Kipa slobode. U ovo ne računam Dixie Chicks koje su prije 3 godine ispale veći frajeri i od Johna Waynea kad su izgovorile legendarno "NE" klempi iz Bijele kuce, G. W. Bushu. By the way, i one su završile svoj novi album koji je producirao Rick Rubin, a na albumu će se, gle čuda, pojaviti sve sama rock imena: Red Hot Chili Peppers i Tom Pettyjevi the Heartbreakers. Dakle, očigledno da će se ovaj Shooterov recept početi malo češće primjenjivati u svijetu country glazbe.

Da budem iskren, ja sebe doista ne vidim kao sljedbenika country glazbe. No, nekako mi kurvanjski polazi za rukom/cd playerom da svakih nekoliko godina prevarim veliku ljubav (rock glazbu) te da imam one night stand sa country glazbom. Ovu recenziju završavam sa: U ime Oca (Waylona) i sina (Shootera) i Svetoga duha (Johnny Cash) obavezno kupite 'Electric Rodeo'.

Zoran Misetic
zorandiana@msn.com
19. svibnja 2006

Copyright © 1996. - 2006. Internet MONITOR

- 15:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 07.01.2006.

Individualne liste autora iz "MONITORA" -20 najboljih albuma iz 2005.

MONITOR LISTA NAJBOLJIH ALBUMA U 2005
Individualne liste:


Milena Banović miba1978[at]yahoo.com

Tori Amos: 'The Beekeeper'
Dredg: 'Catch Without Arms"
System Of A Down: 'Mezmerize'/'Hypnotize'
Sigur Rós: 'Takk...'
Antony And The Johnsons: 'I Am A Bird Now'
Nine Inch Nails: 'With Teeth'
Queens Of The Stone Age: 'Lullabies To Paralyze'
30 Second To Mars: 'A Beautiful Lie'
Mudvayne: 'Lost And Found'
Bright Eyes: 'Digital Ash In A Digital Urn'
Kanye West: 'Late Registration'
M.I.A.: 'Arular'
John Legend: 'Get Lifted'
Fall Out Boy: 'From Under The Cork Tree'
Kate Bush: 'Aerial'
Common: 'Be'
Mars Volta : 'Frances The Mute'
LCD Soundsystem : 'LCD Soundsystem'
Foo Fighters: 'In Your Honour'
Korn: 'See You On The Other Side'




Kruno Bošnjaković kruno[at]monitor.hr

Dredg: 'Catch Without Arms'
Kanye West: 'Late Registration'
M.I.A.: 'Arular'
High On Fire: 'Blessed Black Wings'
Razni izvođači: 'Run The Road'
John Legend: 'Get Lifted'
Roots Manuva: 'Awfully Deep'
Jesu: 'Jesu'
Common: 'Be'
Mudvayne: 'Lost And Found'
Kano: 'Home Sweet Home'
Blackalicious: 'The Craft'
The Game: 'The Documentary'
Nine Inch Nails: 'With Teeth'
Cage: 'Hell's Winter'
Bright Eyes: 'Digital Ash In A Digital Urn'
Sufjan Stevens: 'Illinois'
Danger Doom: 'The Mouse And The Mask'
System Of A Down: 'Mezmerize'/'Hypnotize'
Antony And The Johnsons: 'I Am A Bird Now'




Marko Cacanoski acumulator1984[at]hotmail.com

Nouvelle Vague: 'Nouvelle Vague'
Neil Young: 'Prairie Wind'
Lucinda Williams: 'Live at the Fillmore'
Let3: 'Bombardiranje Srbije i Čačka'
Beck: 'Guero'
Bruce Springsteen: 'Devils & Dust'
Svadbas: 'La, la'
Oasis: 'Don't Believe The Truth'
Darkwood Dub: 'O danima'
Supergrass: 'Road to Rouen'
Kanda, Kodža i Nebojša: 'Prekidi stvarnosti'
Depeche Mode: Playing The Angel'
Lollobrigida: 'Cartoon Explosion'
Flyer: 'Epopeja'
Natali Dizdar: 'Natali Dizdar'
The Rolling Stones: 'A Bigger Bang'
PipsChips&Videoclips: 'Dokument'
The Cardigans: 'Super Extra Gravity'
Mizar: 'A Terrible Beauty Is Born'
Prljavo Kazalište: 'Moj dom je Hrvatska'




Hrvoje Frančeski acumulator1984[at]hotmail.com


Sufjan Stevens: 'Illinois'
Of Montreal: 'Sunlandic Twins'
Architecture In Helsinki: 'In Case We Die'
M.I.A.: 'Arular'
Sleater-Kinney: 'The Woods'
New Pornographers: 'Twin Cinema'
Vashti Bunyan: 'Lookaftering'
Okkervil River: 'Black Sheep Boy'
The Decemberists: 'Picaresque'
Art Brut: 'Bang Bang Rock 'N Roll'
13 & God: '13 & God'
Sigur Rós: 'Takk'
Mercury Rev: 'The Secret Migration'
LCD Soundsystem: 'LCD Soundsystem'
Fiery Furnaces: 'EP'
Kanye West: 'Late Registration'
Why?: 'Elephant Eyelash'
Wolf Parade: 'Apologies To The Queen Mary'
Dälek: 'Absence'
Common: 'Be'



Mario Grdošić mario.grdosic[at]dallas.hr


Seka Aleksić: 'Dođi i uzmi me'
Tori Amos: 'The Beekeper'
System Of A Down: 'Mezmerize'/'Hypnotize'
Dredg: 'Catch Without Arms'
Sigur Rós: 'Takk...'
Opeth: 'Ghost Reveries'
Meshuggah: 'Catch 33'
Nine Inch Nails: 'With Teeth'
Queens Of The Stone Age: 'Lullabies To Paralyze'
Kate Bush: 'Aerial'
Mudvayne: 'Lost And Found'
Coheed And Cambria: 'Good Apollo I'm Burning Star IV, Vol. 1: From Fear Through the Eyes of Madness'
Clutch: 'Robot Hive: Exodus'
The Mars Volta: 'Frances The Mute'
The Game: 'The Documentary'
Trivium: 'Ascendancy'
Judas Priest: 'Angel Of Retribution'
Korn: 'See You On The Other Side'
Thrice: 'Vheissu'
M.I.A. 'Arular'



Zrinka Horvat zrinka.horvat[at]ina.hr


Dredg: 'Catch Without Arms'
Bright Eyes: 'Digital Ash In A Digital Urn'
Bruce Springsteen: 'Devils And Dust'
Bright Eyes: 'I'm Wide Awake It's Morning'
Antony And The Johnsons: 'I Am A Bird Now'
Sufjan Stevens: 'Illinois'
System Of A Down: 'Mezmerize'/'Hypnotize'
Foo Fighters: 'In Your Honour'
Queens Of The Stone Age: 'Lullabies To Paralyze'
Mudvayne: 'Lost And Found'
Cage: 'Hell's Winter'
Roots Manuva: 'Awfully Deep'
John Legend: 'Get Lifted'
Tori Amos: 'The Beekeeper'
Kano: 'Home Sweet Home'
Razni izvođači: 'Run The Road'
Jesu: 'Jesu'
P:ano: 'Brigadoon'
Busdriver: 'Fear Of A Black Tangent'
Architecture in Helsinki: 'In Case We Die'




Viško Laboš labosh[at]mi2.hr


DJ Spooky & Dave Lombardo: 'Drums Of Death'
Trio Exklusiv: 'Trio Exklusiv'
Leut Magnetik: 'Leut Magnetik'
Darkwood Dub: 'O Danima'
Balanescu Quartet: 'Maria T'
Atomic Hooligan: 'You Are Here'
Bright Eyes: 'I'm Wide Awake It's Morning'
Queens Of The Stone Age: 'Lullabies To Paralyze'
Deadelus: 'Exquisite Corpse'
Jazz Orkestar Radio-Televizije Beograd: '(1948-1978)'
The Kills: 'No Wow'
Antony And The Johnsons: 'I Am A Bird Now'
M. Ward: 'Transistor Radio'
Robert Plant: 'Mighty Rearranger'
Hard-Fi: 'Stars Of CCTV'
Razni izvođači: 'Bubble Up'
E:Gum: 'Keyboard Lies'
The Magic Numbers: 'The Magic Numbers'
Evil Nine: 'You Can Be Special Too'
Lindstrom & Prins Thomas: 'Lindstrom & Prins Thomas'




Ivana Markov ivana[at]monitor.hr


Bright Eyes: 'Digital Ash In A Digital Urn'
Bright Eyes: 'I'm Wide Awake It's Morning'
Kanye West: 'Late Registration'
Antony and the Johnsons: 'I Am A Bird Now'
Art Brut: 'Bang Bang Rock And Roll'
M. Ward: 'Transistor Radio'
Sigur Rós: 'Takk'
Bloc Party: 'Silent Alarm'
Queens Of The Stone Age: 'Lullabies To Paralyze'
M.I.A.: 'Arular'
Sufjan Stevens: 'Illinois'
Patrick Wolf: 'Wind In The Wires'
Arhitecture in Helsinki: 'In Case We Die'
LCD Soundsystem: 'LCD Soundsystem'
The Decemberists: 'Picaresque'
Clap Your Hands Say Yeah: 'Clap Your Hands Say Yeah'
Out Hud: 'Let Us Never Speak Of It Again'
John Legend: 'Get Lifted'
Caribou: 'The Milk Of Human Kindness'
Broken Spindles: 'Inside/Absent'




Zoran Mišetić zorandiana[at]msn.com


Bruce Springsteen: 'Devils & Dust'
Sufjan Stevens: 'Illinois'
Franz Ferdinand: 'You Could Have It So Much Better'
Bob Dylan: 'No Direction Home:The Soundtrack'
The Magic Numbers: 'The Magic Numbers'
The Rolling Stones: 'A Bigger Bang'
Bloc Party: 'Silent Alarm'
Ry Cooder: 'Chavez Ravine'
Nick Cave &The Bad Seeds: 'B-Sides & Rarities'
LCD Soundsystem: 'LCD Soundsystem'
The White Stripes: 'Get Behind Me Satan'
Blackalicious: 'The Craft'
Bright Eyes: 'I'm Wide Awake, It's Morning'
My Morning Jacket: 'Z'
Cog: 'The New Normal'
System Of A Down: 'Mezmerize'/'Hypnotize'
Neil Young: 'Prairie Wind'
M.I.A.: 'Arular'
Razni izvođači: 'Warriors: Soundtrack - reissue'
Herbie Hancock: 'Possibilities'



Saša Nužda aadgbe[at]gmail.com


Blackalicious: 'The Craft'
Queens Of The Stone Age: 'Lullabies To Paralyze'
Róisín Murphy: 'Ruby Blue'
Bloc Party: 'Silent Alarm'
Knut: 'Terraformer'
Shora: 'Malval'
1349: 'Hellfire'
Boards Of Canada: 'The Capmfire Headphase'
Jello Biafra & The Melvins: 'Sieg Howdy'
Clutch: 'Robot Hive: Exodus'
Sage Francis: 'A Healthy Distrust'
High On Fire: 'Blessed Black Wings'
Supersystem: 'Always Never Again'
The Mars Volta: 'Frances The Mute'
Khold: 'Krek'
Daft Punk: 'Human After All'
Made Out Of Babies: 'Trophy'
System Of A Down: 'Mezmerize'/'Hypnotize'
Jackson And His Computer Band: 'Smash'
Autechre: 'Untitled'



Karlo Rafaneli karlo[at]monitor.hr


Sufjan Stevens: 'Illinois'
M.I.A.: 'Arular'
Sigur Rós: 'Takk'
Sleater-Kinney: 'The Woods'
Dälek: 'Absence'
Razni izvođači: 'Run The Road'
Matt Sweeney & Bonnie Prince Billy: 'Superwolf'
Sage Francis: 'A Healthy Distrust'
Wilderness: 'Wilderness'
Art Brut: 'Bang Bang Rock And Roll'
Roots Manuva: 'Awfully Deep'
Architecture In Helsinki: 'In Case We Die'
Cage: 'Hell`s Winter'
Animal Collective: 'Feels'
Sunn O))): 'Black One'
Fiona Apple: 'Extraordinary Machine'
The Hold Steady: 'Separation Sunday'
Okkervill River: 'Black Sheep Boy'
Mercury Rev: 'A Secret Migration'
Lighting Bolt: 'Hypermagic Mountain'





- 16:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 19.11.2005.

Recenzija NEIL DIAMOND: '12 SONGS' i kako su me opicili na Neil Diamond Fans Web Site

NEIL DIAMOND: '12 SONGS'
(American Recordings/Columbia/Dancing Bear; 2005.)

http://glazba.monitor.hr/recenzije/0037/neildiamond_12songs.htm

Uh, težak mi je život majko! Moram slušati svakakvu muziku, pa se o njoj onda i izjašnjavati. Odgovorno smatram da smo svi mi glazbeni kritičari samo grupa neiživljenih dječaraca i djevojčica koji nikada nisu upakirali svoje snove u foliju najzajebanijeg rock benda na svijetu, pa sada pametujemo o djelima i zlodjelima uspješnih i neuspješnih glazbenika što albume i CD-ove prave. Eto, pošteno sam započeo. Nemoj poslije da mi netko pametuje i viče preko ulice: "Ej dečkoooo, jel' se to neko kurči da zna nešto o muzici?".
U Americi skoro na svakome omotu CD-a možete pročitati "FBI Anti-Piracy Warning". Ovo je zasigurno prvi CD koji doista ne zahtjeva takvu pažnju Eliota Nessa i ostalih čuvara reda i mira. Možda bi FBI-jevo upozorenje na ovome CD-u trebalo biti nešto kao: "Ukoliko ovaj CD odlučite odslušati od početka do kraja, zaslužujete 20 godina teškog zatvora u KP Domu Zenica".

No, dobro. Idemo mi sada redom. Rick Rubin je meni drag čovjek. Volim ga najviše zbog onoga što je napravio sa Johnny Cashom. Naravno, volim ja njega i zbog onoga što je uradio i prije negoli je započeo suradnju sa Čovjekom u Crnom. U godini kada se revitalizira odnos američkog mainstream sa djelom i glazbenim zaslugama Čovjeka u Crnom (snimljen je film sa Joaquinom Phoenixom i Reese Witherspoon u ulogama Johnnyja i June Cash, objavljeno je mnoštvo knjiga, svaki iole ozbiljniji magazin u ovoj zemlji Govorećeg Busha je objavio kakav-takav tekst o Johnny Cashu, a čak su izašli i crtani romani kroz koje Cashov karakter dobiva neku drugu vrstu besmrtnosti) meni dragi hipi-bradonja Rick Rubin odluči objaviti ovaj sramni album patetike i nepotrebnog egoizma. Dakle, Rubinu je Cash bio nešto kao Isus u onom glazbeno-producentskom smislu te riječi. Stoga bi bilo neophodno, za vrlo jasno pojašnjenje ove priče o novom albumu Neil Diamonda, da kvalitetu glazbene duhovnosti Rick Rubina mjerimo kroz prizmu "Prije Johnny Casha" i "Nakon Johhny Casha".

'12 Songs' u godini 2005. NJC (Nakon Johnny Casha) će zasigurno pokupiti sve lažne hvalospjeve vodećih svjetskih medija. To je meni još davno objasnio moj prijatelj Elvis J Kurtovich rekavši: "Ja se uvijek trudim da iza bine na mojim koncertima imam dobro izgledajuće ženske. Glazbeni kritičari me hvale samo ako preko mene mogu doći do kakve trebe. Tako mi se često desi da nakon svirke pitam druga iz kritike 'a jel vam se dopao koncert?' Ako počne sa zamuckivanjem onda ja pozovem jednu od djevojaka pa fino kažem 'Amela srce, dođi ovamo da te upoznam sa ovim finim gospodinom'. Sutradan pročitam od tog kritičara sve najbolje o mome nastupu". Ja već sada vidim kako će ovaj album "odraditi posao"… Neil će krenuti na unplugged turneju gdje će nam se obratiti samo sa svojom gitarom i "pa-ljudi-to-je-prava-nepravda" glasom. Karte za tu svirku će imati astronomske cijene. Prodavat će se majice sa njegovim likom… No, samo se nadam da neće imati dovoljno dobro izgledajućih djevojaka iza bine te da ja neću biti usamljen u ovom negativnom kritičarskom osvrtu na ovaj album.

Tko je zapravo Neil Diamond? Bez puno mudrovanja u samo jednoj rečenici dalo bi ga se opisati kao jednog solidnog pop pjevača i tekstopisca. I to je to. Za razliku od Johnny Casha, Neil piše i izvodi svoje pjesme na ovome albumu. Čak ga je u jednoj izjavi za radio postaju iz Los Angelesa Rick Rubin nazvao modernim trubadurom. Dakle, tu je prva greška u koracima napravljena od strane Rubina. Sama činjenica da je Diamond u muzičkom biznisu još od početka 60-tih apsolutno mu ne garantira karizmatičnost koju je Johnny Cash nosio na sebi kao kakvo dobro skrojeno crno odijelo. Johnny Cash je mogao uzeti bilo koju pjesmu i ubrizgati joj nešto svoje, nešto moćno tako da je ta pjesma istoga momenta postajala njegova, bez obzira što je on nije napisao. U njegovom slučaju bilo je posve dovoljno da nam "objasni" tu pjesmu pa da se mi osjetimo sretnima jer smo otkrili kakvo skriveno glazbeno blago. Bez karizmatičnosti nema niti dobrih albuma. Možeš ti dovesti gomilu "odabranih" muzičara da ti gostuju, no ukoliko glavni facer nema karizmatičnosti možeš se jebat'. Na '12 Songs' kao gosti na ovom bezbubnjarskom ostvarenju pojavljuju se Billy Preston, svirajući orgulje Hammond, veteran rock gitare Mike Campbell (Tom Petty), Smokey Hormel koji je poznat po svome radu sa Tom Waitsom i Beckom, klavijaturist Benmont Tench, a tu je i potpuno nepotrebna kolaboracija sa Brianom Wilsonom na 'Delirious Love'.

Način na koji Diamond izvodi pjesme s ovog albuma je zapravo siva kopija Cashovog "originala". Bezobrazluk ovoga američkog Mile Hrnjića se najbolje može vidjeti u pjesmi 'Man Of God' gdje se Cashovom retorikom pokušava hrvati s odnosom prema Bogu. Jebi ga, što je puno - previše je. Ukoliko se nastavi suradnja između Rubina i Diamonda ne bi me uopće iznenadilo da si ovaj potonji namjerno ubrizga kakvu injekciju sa zajebanim virusom koji bi ga počastio sa svim bolestima sa kojima se nosio Johnny Cash u zadnjem desetljeću svoga života. Prije negoli se odluči na takav zahvat, netko će morati nesretnom Neilu objasniti da će samo mutirati u bolesnog Casha i ništa više. Neće dobiti Cashov indentitet i karizmatičnost. Netko bi sada mogao i reći: "Pa, dajte, gospodine Mišetiću, nemojte, molim Vas, da sad uspoređujete Rubinov rad sa Johnny Cashom sa ovim što on sada radi sa Neil Diamondom?". Na žalost, nisam ja taj koji pokušava pronaći sponu između ta dva rada nego je, na moju veliku žalost, Rick Rubin taj koji nam pokušava u grlo ugurati (silom, molit ću lijepo, nek se zna) taj logičan nastavak opusa American Recordings započetog sa Johnny Cashom. Suradnja sa Johnny Cashom je bila uspješna i plodna jer su i jedan i drugi bili karizmatične osobe. To je nešto kao i u braku. I supruga i suprug moraju dati najbolje od sebe ne bi li brak bio uspješan. Ova suradnja sa Neil Diamondom podsjeća na jednosmjernu ulicu ili vrlo loš brak. U toj jednosmjernoj ulici Rubin je krenuo u pogrešnom smjeru. On ovom suradnjom ništa ne dobiva, samo gubi. Sa druge strane, Neil Diamond, koga inače doživljavam kao američku verziju Mile Hrnjića s košuljom sa srebrenim šljokicama, samo dobiva. Sada će mediji, koji su tek sada shvatili koliko je glazba izgubila odlaskom Čovjeka u Crnom, pokušati u '12 Songs' vidjeti mali djelić Johnny Casha. a to će biti dovoljno da se zasite nostalgičarski apetiti.

Mogu ja pljuvati po ovom albumu, ali ne mogu po Rick Rubinu. Ne mogu, jer kako god okreneš, volim ja Ricka Rubina, a samo se nadam da će započeta suradnja s Neil Diamondom ovdje i završiti.

Osobna poruka za Halida Bešlića:
Dragi Halide, ja ti se ispričavam za sve ove godine potcjenjivanja tvog umjetničkog pregalaštva. Stoga te najljepše molim da na jednom od svojih narednih albuma snimiš i nastavak tvoje narodne epopeje 'Dijamanti'. Ovoga puta nek je naglasak na: "Neću, neću Dijamante… Hoću, hoću Rubine".

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
16. studeni 2005

Copyright © 1996. - 2005. Internet MONITOR
world wide web:







- 17:31 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2005.

THE ROLLING STONES: 'A BIGGER BANG'

THE ROLLING STONES: 'A BIGGER BANG'
(Virgin/Dallas; 2005.)


Postoje prijatelji sa kojima razmjenjuješ ideje, ploče, priče. Postoje prijatelji sa kojima se ponekad razilaziš u razmišljanijima o ovome i onome. Postoje prijatelji sa kojima se slažeš u razmišljanjima o bitnim i nebitnim katakombama života. Takav je i moj prijatelj Mario. On danas živi u Švedskoj, a ja se borim sa svojim američkim globalnim kapitalizmom. Mi smo kao dječarci odrastali samo nekoliko ulica udaljeni jedan od drugog. U tom periodu odrastanja nismo bili neki veliki prijatelji, ali smo znali jedan drugoga i imali smo neke zajedničke prijatelje tako da je bilo samo pitanje vremena kada ćemo početi značajnije raspravljati o muzici. Po tome smo Mario i ja vrlo slični Micku i Keithu. Prvo poznanstvo, a potom višegodišnje prijateljstvo. Mario nikada nije doživljavao muziku kao proizvod i zbog toga mi je uvijek bio drag. U njegovom je slučaju muzika, misleći pri tome na r'n'r zvuk, uvijek bila bitan faktor u određivanju identiteta. Tako je Mariola doživio (i preživio) svoj prvi susret s Stonesima. Bilo je to prije nekih 100-tinjak godina. Vrijeme kada je bilo mnogo teže guzit', a patetična konstantna borba s aknama na licu dozivala je u pomoc Svevišnjeg. Svevišnji kao da je znao da ga zove "nevjernik", tako da nije bilo pomoći Marioli. Sve je mirisalo na to da će Mario ostati "nevin" i da će mu lice predstavljati opsesiju pred kojom će se povinuti čak i najotpornije zrcalo na svijetu. Eh, na svu sreću Mario Pubertelija je dobio album grupe jako ružnog fizičkog izgleda. Grupa se zvala the Rolling Stones, a album o kome ovdje govorim je bio 'Beggars Banquet'. Mario je dobio svoje superheroje. Što je više slušao njihovu muziku i što je više čitao o njima shvatio je da ljubav možda ulazi preko stomaka, al' sa sigurnošću je ustvrdio da seks možeš imati čak i kada si ružan k'o lopov. Bitno je samo da znaš kako nisko držati gitaru i isplaziti jezik. Tako je moj prijatelj Mario od "pubertetskog sljepila" uz pomoć Stonesa došao do svoga identiteta. Nitko nikada nije skužio dal' je tada 'Sympathy For The Devil' ili Svevišnji odredio njegovo samopouzdanje i drskost. Dakle, danas Mario nije više Pubertetlija, a ni Stonesi više nisu ono što su bili kada je marširao s njihovim albumima pored najposjećenijih mjesta u mome rodnom gradu. Njemu, a i meni su ovi današnji Stones mnogo bitniji. Možda nisu bolji, ali nama su oni danas mnogo bitniji. Zreliji su, a i mi smo zreliji zbog njih.
Kažu što više putuješ više znaš. Što više različitih zemalja posjetiš, više vrijediš. Naš svijet imaginacije je definitivno popločan zvucima Keithove gitare i Žvaljinog "falširanog" pjevanja, i slušajući Stonese uvijek doživljavamo imaginarno putovanje. Nekad se projiciram brzinom Stones zvuka u vrijeme prošlo, a nekada me Keithov gitarski rif prebaci na Jamajku gdje sjedim na njegovoj plantaži i ispijam Red Star. Novi album 'A Bigger Bang' ne donosi "nove" the Rolling Stones, već naprotiv, objašnjava nam misterij onih Stonesa koji su samouvjereno i hrabro promarširali kroz nemirne vode 60-tih i 70-tih godina. Ovo je album koji vjerojatno neće imati niti jedan "veliki" radijski hit. To mu zasigurno nije niti cilj. Šabloniziranjem i pojednostavljenošću dvojac Richards - Jagger ima drugačiji plan za sve nas koji pronalazimo biser u svakoj godini u kojoj nas oni počaste svojim talentom i neiscrpnom energijom.

Na 'A Bigger Bang' pjesme su zapravo priče ispričane jezikom klišea gdje se ne traži od slušača da se poistovjeti sa pjesmom/pričom, nego da bude upravo to: slušač i ništa više. Na albumu se nalazi 16 pjesama i sve su razgolićene od pretjeranog ušminkavanja i želje da se zvučno ispoliraju do perfekcije. Produkcijski zvuče kao da su odlučili da ih snime "na prvu", pa kako bude da bude. Kada se bend, koji ima posve dovoljno novca i godina da ode u zasluženu mirovinu, odluči pozabaviti komponiranjem i pisanjem pjesama, onda je takav bend ili patetičan ili fantastičan. Sredine tu nema. Dakle, konzumiranjem ovoga albuma naći ćete se u jednom ili drugom taboru: tabor onih koji vole Stonese i tabor onih koji ih ne vole. Čak i ova podjela je kliše. Ali to je kliše sa razumnom količinom realnosti koja Stonese okružuje još od onoga trenutka kada su s početka 60-ih svirali u klubovima poput Ealing and Marquee.

Prvo pravo iznenađenje na ovom albumu je pjesma 'Sweet Neo-Con' gdje Jagger raspaljuje svim raspoloživim glasovnim sposobnostima po američkoj vanjskoj politici. Na 'Rain Fall Down' Stones seciraju urbano socio-političko biće, a na 'Dangerous Beauty' podsjećaju nas da iz Zemlje Svetog Spermatozoida Demokracije (USA), možeš ponekad dobiti žensku koja je spremna da postane mučitelj i da, kao što pjesma kaže, "bolno i sramno obavlja svoju dužnost". Naravno, svaka sličnost sa Abu Ghraibom je namjerna. Nije samo politička svakodnevnica ta koja zaokuplja misli Stonesa na 'A Bigger Bang'. Jaggerovi najbolji pjevački momenti na ovome albumu dolaze do potpunog izražaja na pjesmama poput 'Streets of Love', 'Let Me Down Slow' i 'The Biggest Mistake', a svaka od ovih spomenutih bavi se, za Stonese tipičnim temama: romantičnom opsesijom, pogrešnim odlukama, prevarama, kajanjem, itd. Dakle, 'A Bigger Bang' je ništa drugo nego muzički prolaz do svega onoga što ponajprije Keith i Mick vide kao neizbježni dio svoje svakodnevnice, svoga života: politika, emotivni raskol sistema, ovisnost o tome da uvijek imaš nekoga koga možeš voljeti i od koga možeš očekivati da te razumije čak i kada si kompletno u krivu.

Stones sa ovim albumom dobivaju vrlo radikalan, drugačiji i vrlo iskren žig, umnogome drugačiji od svega onoga što su napravili u posljednjih 20-tak godina. Ovaj njihov "žig" mene, a i mnoge druge glazbene kritičare podsjeća na one "stare dobre Stonese". Uostalom, kao što sam već spomenuo, ovaj album ima 16 pjesama, a the Rolling Stones nisu objavili studijski album sa tolikim brojem pjesama još od 1972. i 'Exile on Main Street'. Naravno, ovdje mi ne pada na pamet da poredim 'A Bigger Bang' sa njihovim remek djelom iz 1972. Sve na ovome novom albumu govori u prilog da su Stonesi, nakon nekih 20-ak i kusur godina, konačno shvatili da album ne treba praviti da bi se imalo kakav veliki radijski hit.

Ponovno fukcioniraju kao iskren bend. Keith Richards je jednom davno rekao: "Mi smo kao pas koji liže svoja jaja. Pas to radi posve instinktivno. Tako je to slučaj i sa nama kada ulazimo u studio ili kada idemo na turneju. Instinkt je taj koji nas vuče da to činimo". Bez obzira na manjak radijskog entuzijazma ovo će zasigurno biti album koji će vam osigurati toplotu kada vam je hladno i svježinu kada vas hvata muka od vrućine. 'A Bigger Bank' je razlog više da volite the Rolling Stones.


Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
15. rujna 2005.

- 15:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2005.

The Receiver

Receiver


Receiver is a two-piece band featuring Rob Beckers on guitar & vocal and Sergej Kreso on drums, vocals & noises.

Observing this band you get a sense this is a countdown to tomorrow, a road map to music destiny.
Naked, powerful and without calculation.

The Receiver demo material hit me with a harsh, heavily – layered but still extremely romantic garage rock sound.

It’s like somebody step in the room full of fucked up business tie “want- to- be musicians” folks and produce powerful scream: “ Stop fucking around and pay attention.”

Coming out with such a great demo material can just leave to our imagination what can be done under fingers of good Producer and mix table in some professional studio.

Well, waiting for the Receiver to capture contract with some mayor label from US or Europe, I am going to focus on describing beauty of this band in it’s pre –record- deal- faze.

They are band which is bringing to us nice sound from musical cuisine which recognize ingredients such as punk, blues, sound and notch of psychedelic music.

Short and energetic songs take rock ’n roll back to its essentials.

Although Receiver only recently was formed (spring 2003) their members played in different bands before. Rob played in Maastricht with ‘The Real McCoy’ and ‘B4theBad’. In his city of birth, Sarajevo, Sergej was involved in the New-Primitives movement, an artistic movement with well known bands like ‘No Smoking Orchestra’ and ‘Elvis J. Kurtovich’.

Two of them, just like the White Stripes, are compelling testimony to the message that for r’n’r is enough to have two.
Rob, guitar player and lead vocal, is product of successful experiment which produced Igglou;
Rock Creature made from quality parts of Mr Iggy Pop and Mr. Lou Reed.

And if you are listening carefully Sergej’s drumming you get a sense that his drum kit exist of 20 different pieces. In reality this is only one extraordinarily drummer with ordinary drum kit.
That’s his secret and important long lasting glue between postmodern ironic Rob’s vocal and guitar with romantic barrage fire of pounding drum from Sergej.

Playing the Receiver’s demo tracks I got a feeling that we are rediscovering here something what was known to so many before, who righteously believed in statement that the best music is music which is coming in completely naked and innocent form.

Music material here is intense and had smouldering harmonies as well as moments of sublime beauty-all pointing to a classic garage rock piece.

I like this band and , as I said before, if they capture attention of some good producer , we should be very soon in position to listen them as “regulars “on radio stations.


Zoran Misetic
Pop Entertainment
USA
www.popentertainment.com



- 18:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2005.

"Kako je egoizam postao opijum za siroke narodne mase"-pise cijenjeni kolega gospodin Elvis J Kurtovich

"Nikad ne bih bio član kluba koji bi mene primio za člana..."
Woody Allen

Rijetki su danas primjeri ovakve skromnosti.Danas svi imaju visoko mišljenje o sebi,podupirano finim odijelima,kolonjskim vodicama i brižljivo njegovanim tzv. kozjim bradicama,uz obaveznu minđušu ili neki drugi dio nakita...A na Zapadu je to dovedeno do ekstrema.Svi imaju svoju ličnost.Djeca imaju svoju ličnost,debele ljude ne smiješ zezati...Kako mi je prijatelj rekao:Ovdje u Holandiji...i drveće ima ego!Nema vrijeđanja!U Americi Italo-Amerikanci,Hispano-Amerikanci i Afro-Amerikanci ne daju više da ih se zove njihovim starim imenima,a mi to ne bi ni znali i provalili bi se pred strancima,da nam nije emisija poput ,,Oprah show''-našeg prozora u svijet!
I autor ovog teksta neda da ga skromnost pokvari pa po novinama izjavljuje:Pripremam novi album koji će me vratiti na vrh kantautorskog svijeta gdje i pripadam!Sada negdje Gibboni i Đoka Balašević mirno pecaju,i ne slute šta im ja pripremam iza leđa...Ili:Ja se ne priklanjam trendovima,ja ih sam stvaram(vidjeti u Larousse enciklopediji-pod:novi primitivizam)...
Nego nešto mi je dugo u glavi,što bi vam moglo pomoći.Radi se o ideji za jedan igrani film,desetominutni,kakvi se kod nas najviše i snimaju...
Na početku filma vidimo čovjeka kako ide na posao i jednom prosjaku udijeli milostinju.Dolazi na posao i piše neki dopis u kome od neke instance traži neke pare.Zatim papir ide do opštine,gdje ga čita drugi čovjek,ostavlja i piše drugi papir u kome on od nekog višeg traži novac!I tako do kantona,pa do ministarstava,uvijek novi lik od nekog drugog prosi pare...I tako do kraja filma kada se lično i personalno pojavi Predsjednik države koji ostavlja jedan i piše drugi papir gdje traži pare od Međunarodnog monetarnog fonda!(naravno-ukoliko ga Visoki predstavnik pusti da obnaša i drugu funkciju-glumca!)Film bi bio u italijanskom socijalnom stilu,samo se ne bi zvao ,,Svi smo mi lopovi'',nego bi se zvao ,,Svi smo mi prosjaci!''Dajem mladim nezaposlenim filmskim stvaraocima besplatno ovu ideju da je pretoče u scenario.Kada članovi Državne komisije za kinematografiju samo pročitaju naslov ,,Svi smo mi prosjaci''-...ma udijeliće nešto i ovom projektu!
I tako ljudi se snalaze za život.Radom,krađom,prosjačenjem...Život uvijek pobjeđuje!Kad bolje razmislim,pobjeđuje u gemu i u setu.Ali-u meču,ko pobjeđuje?
I da završimo naše ovonedeljno druženje sa još jednom misli o kojoj bi se trebalo razmišljati iz raznih aspekata...
,,Radujem se svojoj skorašnjoj turneji po Latinskoj Americi.Imaću prilike da govorim latinski...''
George W. Bush


Elvis J Kurtovich

- 17:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

"E jesi lopov!Svaka ti čast!"-ili kako je Elvis J Kurtovich objasnio genezu pokvarenosti kod ljudi

Političari ništa ne valjaju.Ne misle o interesu naroda.Misle samo na sebe,svoju familiju i stranku.Ima još malo istine!
Zašto niko ne kaže već jednom istinu koju svi znamo,a pravimo se budale,jer i nas malo kači.
Narod ne valja!Narod,ljudi,građani,korisnici PTT usluga,dragi pretplatnici,čitatelji...
Ljudi ne valjaju!Nisu političari sišli sa Marsa,dobiveni u izvlačenju igre TV-Bingo,niti klonirani u tajnim labaratorijama genetskog inžinjeringa.Narod ih je izabrao!Pogledajte njihove face,pročitajte njihove izjave u rubrici:Šta trenutno čitam i Koju muziku volim,pa ćete vidjeti da su to sve ljudi iz naroda!
Narod doduše zna ponekad i da pogrešno glasa,kao u onom selu što su im pogrešno rekli koji broj da zaokruže,pa su polupismeni mještani masovno zaokružili suprotnog kandidata...Ali globalno gledajući-nisu puno pogriješili-to je sve tu negdje...
Ljudi ne valjaju još odkako se rode.Plaču,kake kad im je ćeif,razbacuju igračke i maltretiraju roditelje.Zatim tuku manju djecu i otimaju im igračke,a svoje ne daju!U školi,prepisuju,šapću.Ako se dočepaju fakulteta stalno traže pare od jadnih roditelja iz provincije,neće da uče,švercaju farmerke i neće da vrate knjige u biblioteku.Kad se zaposle-traže bolovanje,cinkare kolege šefu i ulizuju mu se.Neki radnici znaju čak i da spavaju stojećki naslonjeni na lopatu u toku radnog vremena.Direktori kradu milione a čistačice sapun i toalet papir.Svako primjereno svom nivou...
Na fudbalskoj utakmici ne navijaju za svoj tim,nego psuju protivnički!Prvo što nauče govoriti je mama,tata i ,,sudija penal!''.Posmatrao sam na jednoj utakmici ljude oko mene.Dali oni za ono saplitanje centarfora preko lopte zaista misle da je penal ili samo vrše pritisak na sudiju da drugi put kad bude bolje isfolirano-svira penal?Zaključak:ONI ZAISTA MISLE DA JE PENAL!
Gledaju kako se krade i ne reaguju.Čekaju da se i njima pruži prilika...Dijele jedni drugima komplimente:E jesi lopov!Svaka ti čast!
Rade milionski vrijedne projekte na piratskom softveru!Dolazak interneta i satelitskih tehnologija dao je krupan doprinos u ...prepisivanju doktorata i pjesama sa stranih top-lista!
U turizmu:Vrte u objektima po čitav dan nacionalističke pjesme i žale se kako im gosti iz susjednih zemalja ne dolaze!?
U domu:ne poštuju supružnika.Na raskrsnici:ne poštuju prednost.
Jedan pisac je nedavno slikovito objašnjavao kako stvari funkcionišu kod ljudi:Na početku sastanka glavni čovjek
nama ostalima pokušava da dokaže da jedan i jedan nisu dva,nisu čak ni tri,ni četiri,nego-petZnači on tvrdi da su jedan i jedan- pet.Mi ostali mu se suprotstavimo i pokušavamo mu dokazati da nije tako.I nakon dugog natezanja,izlazimo umorni i znojavi sa sastanka sa zaključkom da su jedan i jedan recimo tri ili četiri.Zadovoljni smo što jedan i jedan nisu pet kao na početku sastanka!
A imamo li razloga za zadovoljstvo što smo se izborili da su jedan i jedan jednako tri?
Nemamo.Da je sreće,jedan i jedan bi uvijek bili dva i oko toga ne bi bili potrebni nikakvi sastanci i natezanja...


Elvis J Kurtovich

- 17:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Primjetimo simptome prije nego li nam se desi ljudska glupost- pise Dr. Elvis J Kurtovich

Svemir je beskrajan.Svemir se širi!Čak postoji i najnovija teorija da je svemir-software!U nju baš nešto i ne vjerujem-jer da je svemir sofware-već bi se prodavala i njegova piratska verzija na pijaci...
No ima nešto univerzalnije,veće i neizmjernije od samog svemira...Pogađate već-to je ljudska glupost!
Ljudi nisu svjesni opasnosti koju donosi širenje ljudske gluposti brzinom širenja svemira.Još u školi učiteljica nije dozvoljavala da se ostala djeca smiju kad neko provali:,,glavni junaci ove knjige su Hak,Hače i Haklberi Fin...''...,,Tišina!Nemojte se smijati!''-i demagoški nam još od malih nogu objašnjavala da je sramota krasti,lagati...a biti glup...-da je to osnovno demokratsko pravo svakog čovjeka,potvrđeno u svim deklaracijama,dokumentima i izbornim zakonicima...

I u nastavku školovanja,u višim razredima,zabranjeno je smijati se kad neko lupi:,,Glavna tema ove poeme Ivana Gorana Kovačiće je...(šapni!)...je...Težak život ljudi u jami!''Zbog čega je glupost,plitkoumnost i površnost zakonom zaštićena i poželjna?Zašto pametni ljudi gladuju,a glupani defiliju kroz hipnotički ekran televizora čije nam zrake poručuju:,,Vaši kapci su teški...vi padate u san...''
Zašto pametni ljudi-književnici umjesto honorara za svoje knjige dobivaju od izdavača iste te knjige,pa se moraju ponižavati i sami ih prodavati po preduzećima?Nedavno smo u jednoj emisiji imali priliku da gledamo uglednog književnika kako se samoironično hvali da je pisac bestselera!Naime on je svoj nagrađeni roman prodao u rekordnih 500 primjeraka...

Kod nas,dodao je on,nije čak ni situacija da svaki književnik ima svog omiljenog čitatelja,nego više književnika dijeli svog omiljenog čitatelja!Umjesto da bude obratno-da više čitatelja dijeli svog omiljenog pisca...
A u medijima se glupanima pod parolom demokratizacije daje puno prostora.Nekada je urednik u rubrici ,,Pisma čitatelja'' imao prava da najgluplje ne objavi.A danas oni idu direktno u program.Nedavno je u jednoj emisiji uživo bio gost popularni pjevač Džej.Prvo su pustili ,,spot'' iz neke diskoteke u kome se omaleni pjevač uopšte nije vidio od papaka koji su nahrlili da plešu na podij rezervisan za izvođača.Zatim je voditeljica dala priliku jednom gledatelju da telefonom postavi pitanje.

Gledatelj:,,Ej zdravo Džej,evo zovem te iz jednog društva koje te puno voli,fino je raspoloženje,molimo te možeš li da nam otpevaš onu tvoju pesmu ,,Nina''?
Džej:,,Drago mi je pozdravljam društvo,ali to nije moja pesma!''
Gledatelj:,,Me jeste,tvoja je ,,Nina'',ma znaš to!''

I tako,da ne duljim veza se više puta prekidala,papak je više puta zvao u program,sve pijaniji i pijaniji tražeći od pjevača da mu otpjeva očito tuđu pjesmu.Na kraju je Džej rezignirano zatražio da mu ovaj otpjeva početak sporne kompozicije...

Sa druge strane žice čulo se promuklo:,,Ni na istok,ni na zapad...''


Elvis J Kurtovich

- 17:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2005.

INTERVJU SA GORANOM BREGOVICEM/Preuzeto iz Nezavisnog Magazina BH DANI/Intervju uradio Senad Pecanin

Sve ono što vođu Bijelog dugmeta niko nije pitao i što mu niko nije rekao učinio je Senad Pećanin: Goran Bregović za Dane govori o svom odnosu prema ratnom Sarajevu, Aliji Izetbegoviću, Emiru Kusturici, Beogradu, Slobodanu Miloševiću, Sidranu, Tifi, Bebeku…

Jasmin Fazlagić
Goran Bregović: "Evo, ja baš to kažem - jebo Aliju"
Znam puno ljudi u Sarajevu koji pripadaju generacijama rođenim pedesetih, šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji su u velikim iskušenjima povodom predstojećeg koncerta Bijelog dugmeta u Sarajevu. Svima njima je zajedničko to što ova grupa predstavlja simbol nekih boljih vremena, kad su bili mlađi, sretniji, bezbrižniji, sa više kose i manje kilograma, kad ni slutili nisu šta im nose devedesete. Naravno, to budi emocije, potpiruje uspomene. Međutim, mnogi se nalaze u ozbiljnoj dilemi definiranja svog odnosa prema Dugmetu i to skoro isključivo zbog odnosa prema Goranu Bregoviću, tvorcu, lideru, mozgu... ama, vlasniku druge najznačajnije grupe u historiji sarajevske pop-rock škole.

Jedni pripadaju žestokim osporavateljima Bregovićevog djela zato što ga drže odgovornim i krivim što je upravo Bijelim dugmetom svojevremeno zbližio raju i papke, kriminalce i pristojne ljude, polupismene i intelektualce, prljave i okupane, narodnjake i rokere, nacionaliste i pristojne ljude... buduće ratne zločince i njihove žrtve. Baš kao što je nekada uspijevao koncertnim turnejama Dugmeta izazivati identične reakcije publike od Triglava do Đevđelije, posljedice modela popularne kulture koji je ustoličio i danas su dominantne i iste su i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu. Uostalom, provjerite kako u Hrvatskoj stoji stvar, iz ugla Jurice Pavičića: "Kada danas higijeničarski odredi boraca protiv Balkana s užasom gledaju na Bregin comeback, onda se moraju prisjetiti i naličja priče koje im manje konvenira. Jer, iz kabanice Gorana Bregovića i njegova 'pastirska rocka' (kako ga je terminološki cementirao Dražen Vrdoljak) izišli su, ne zaboravite, i Thompson i Vuco i Škoro. Pastirski rock - taj najčišće jugoslovenski od glazbenih idioma - dugo je već neslužbeni zvuk hrvatske nacionalističke desnice. Pop koketiranje s nacionalnim patosom - dakle, Bregin izum iz ranih sedamdesetih - u Hrvatskoj je već dugo diskografsko opće mjesto. Te podudarnosti nisu slučajne. Jer, domaći 'desni zvuk' parazitira na onoj istoj demografskoj grupi koju je svojedobno Brega prepoznao kao socijalnu snagu i dao joj kasnih sedamdesetih kulturnu legitimaciju i opis. Ta demografska grupa socijalistička je suburbija, grozdovi oljuštenih visokogradnji napučenih prvom generacijom odraslom u gradu. Instinktom trgovca ili pučkog sociologa, Bregović je kasnih sedamdesetih shvatio šta zapravo jest Jugoslavija: zemlja ovlaš urbaniziranog stanovništva koje je Tito milom ili silom dovukao u grad i odjenuo u trliš. Toj neopisanoj socijalnoj smjesi dao je 'soundtrack' koji je bio tačno njoj i nalik: jednom nogom na selu, drugom na rokerskom asfaltu. Stoga 'pastirski rock' nije bio samo zvuk, ili samo ikonografija s kožusima i opancima. 'Pastirski rock' je bio socijalno stanje. Oni koji su to prepoznavali, već su osamdesetih Bregovića mrzili, kao što ga i danas mrze zagrebački, sarajevski i beogradski urbani puritanci. Ali, ma koliko ga mrzili, danas mu moraju priznati da je njegova kultura pobijedila."

Ja ne pripadam onoj grupi koja ima probleme sa Bregovićem koje opisuje Pavičić. Priznajem, godine mog odrastanja u kojima Bijelo dugme jeste imalo značajnu ulogu previše su mi važne da bih Bregovića gledao drugačije nego kroz prizmu vrlo privatnog - jednostavno, još jedna pobjeda ličnog nad kolektivnim interesom. Međutim, to ne znači da je moj problem sa Bregovićem manji, naprotiv. Radi se o njegovom odnosu prema ratnom Sarajevu. Mislim da je Danilo Kiš govorio: "Reci mi svoj odnos prema Auschwitzu, pa onda dalje možemo razgovarati." A Bregović je skoro četiri godine zločinačkog ubijanja njegovog grada, Sarajeva - uglavnom šutio. Njegova šutnja je bila zaglušujuća. U svega par navrata kad ju je prekidao, činio je to kolosalnim cinizmom unproforovskog tipa, osuđujući jednako i one koji razaraju grad i one koji pokušavaju preživjeti braneći Sarajevo.

Oni koji ga znaju puno bolje od mene tvrde da je njegov odnos prema ratu u Sarajevu bio određen tek jednom činjenicom - Beograd i Srbija su puno veće tržište od Sarajeva i Bosne, pri čemu se tada još nije ni znalo hoće li od njegovog rodnog grada ostati išta i hoće li Bosna uopće preživjeti. Šteta, jer da je vjerovao u sebe ili da je znao da će mu kroz koju godinu i čitava Evropa biti malo, već osvojeno tržište, možda bi nas ogrijao makar jednom izjavom saosjećanja koja bi meni i mnogima u Sarajevu užasno puno značila. (Prije nego što smo počeli raditi intervju, Brega mi priča da sutra leti na koncert u Ukrajinu, u Kijev, odatle leti na koncert na Tajvan, a u Sarajevo stiže dan prije koncerta, nakon nastupa u Južnoj Koreji.)

Svejedno, Pavičić je u jednom zasigurno u pravu: Bregović je pobjednik. U Beogradu će se na Vidovdan skupiti 200.000 ljudi, u Zagrebu su karte rasprodate za svega nekoliko sati nakon što su ljudi satima strpljivo stajali u redu prije otvaranja blagajni. Da će slična, mada, začuđujuće, ne potpuno ista euforija za kartama biti i u Sarajevu, znao sam još prije nekoliko sedmica. Tačnije, na konferenciji za štampu Bijelog dugmeta, koja me podsjetila na tradicionalne novogodišnje konferencije za novinare Alije Izetbegovića: zato što su stotine prisutnih, među kojima najmanje novinara, euforično aplaudirali na svaki odgovor pitanog. I hajde ti, majčin sine, postavi neko novinarsko pitanje koje će poremetiti orgazmički odnos obožavatelja prema svom idolu! Jedna mlada novinarka sa lokalnog radija je pokušala, i to ne Bregi, nego menadžeru Raki Mariću, ali ju je prisutna "sarajevska raja" tako izvrijeđala da bi me čudilo da djevojka još nije promijenila profesiju. Ako je "raja" sa te konferencije za štampu slika današnjeg Sarajeva, Brega zaista nije imao ni najmanje razloga da se nađe zatečen ili uzrujan nekolicinom mojih pitanja.

Intervju smo radili zadnjeg dana maja u Beogradu. Ljubazni Raka Marić mi je rekao da je velika gužva, frka je, traju probe, gužva, Brega sutra putuje, nikom ne da intervju, istura Bebeka, Tifu i Alena... ali da odmah dođem. Hvala Bojanu Hadžihaliloviću. Taksisti na Terazijama znaju gdje je Bregina kuća, zaustavljamo se u rezidencijalnom dijelu Beograda, na Senjaku. Sa obje strane uske ulice su velike kuće, opasane visokim zidom, ispred kojih stoje nabildani momci zaduženi za sigurnost. Ulazio sam u puno lijepih kuća po svijetu, a ova je jedna od najljepših koje sam vidio. Na ogromnom prekrasnom travnjaku, odmah do kapije, parkiran je dobro očuvani "trabant". Kasnije, kada me je pratio, Brega objašnjava da je imao sreće da nađe njegovog prvog vlasnika, koji je sa njime prešao tek nekoliko stotina kilometara. Hodamo dugačkom stazom i ulazimo u prostranu sobu koja nema zida na strani prema travnjaku. Dominira masivni drveni radni sto, takvim zamišljam i Titov. Brega je veoma srdačan i opušten. Na moja prva pitanja odgovara rutinski, manirom zvijezde koja je već davno navikla na glupa pitanja novinara fasciniranih njegovom karizmom. Ja kao naivno tražim iskrene odgovore, on kao iskreno odgovara. Kako intervju odmiče, razgovaramo duplim kolosijekom: jedan razgovor bilježi dikatafon, drugi je neverbalni, smijemo se: shvatio je da sam ja shvatio da odgovara po automatizmu, tačno onoliko i onako kako je davno naučio. No, situacija se mijenja kad počnem postavljati neočekivana pitanja. Njegov veliki interes bude moje opservacije o Kusturici i o njegovom odnosu sa režiserom. Neki predviđeni satak vremena davno je prošao. U unutrašnjosti kuće, u studiju, odvijaju se probe, i tamo očito vri kao u košnici. Asistenti dolaze i traže uputstva za probe hora; nailazi Mića Vukašinović, izvinjava se zaplićući jezikom, nije me prepoznao i kaže Goranu da je ručak postavljen. Tražim da prekinemo, zahvaljujem mu, znam koliko ima obaveza. No, on me zadržava, hrani mi sujetu tvrdnjom da mu je baš prijatno da razgovara sa mnom nakon toliko novinara - idiota na čija pitanja mora da odgovara. Koristim priliku i postavljam još nekoliko pitanja, druga kaseta je već pri kraju. Pripremam treću, no vidim da je to ona na kojoj sam snimao intervju sa Jaserom Arafatom, njegov posljednji. Trenutak razmišljam da li da je presnimim, ali odustajem. Valjda će i ovo biti dovoljno.

DANI: I? Kako ti Dugme zvuči?

BREGOVIĆ: (smijeh) Nije loše... Stvarno nije. Znaš, i ja sam iznenađen. Prvo, nisam očekivao da će mi se ikada desiti da ponovo sviram u Bijelom dugmetu. A onda, znaš, kad krenu neke pjesme... ima tu nekog vraga.

DANI: Jeste li prearanžirali pjesme ili je nedostatak vremena...

BREGOVIĆ: Ne vjerujem da ćemo išta mnogo mijenjati... Sviramo kako smo ih svirali.

DANI: A hoće li to stvarno za tebe biti posebni koncerti, različiti od onoga što već godinama radiš?

BREGOVIĆ: Svakom su od nas posebni. Niko od njih nije vjerovao da ćemo nakon toliko godina ponovo svirati. A onda svi znaju da je to, kako bih rekao, zadnja "proslava mature". Ne vjerujem da ćemo se ponovo skupljati da sviramo. Kad budemo jednog dana svodili račune, ta tri koncerta će biti momenti koji ostaju u životu.

DANI: Pratiš li šta se događa u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu povodom koncerata - atmosferu, prodaju karata...?

BREGOVIĆ: Imam osjećaj da je uzbuđenje kao kod nas. Niko neće to da propusti... Kako bih rekao, kao što ni ja neću da propustim.

DANI: Malo sam iznenađen da su karte u Zagrebu tako planule. Ti nisi?

BREGOVIĆ: Nisam. Ja sam iznenađen da uopšte postoji takav neki interes za nešto što je posljednji put bilo zajedno prije petnaest godina. Mada ja ne vjerujem da tu ima nekih naročitih objašnjenja, ovakvih, onakvih. To je samo zbog toga što se tada sviralo i ne vjerujem da tu ima nekakvih drugih objašnjenja.

DANI: Meni je to super što ti u izjavama uporno kao pokušavaš da demistifikuješ Bijelo dugme. Ali, ja ne vjerujem da ti ne foliraš, ne glumiš skromnost... Ti kao ne shvataš šta je Dugme značilo za čitave generacije...

BREGOVIĆ: Ma, najčudnije mi je odgovarati na pitanje što se skupilo Bijelo dugme. "Što se skupilo Bijelo dugme?" - to je kao ono čuveno pitanje "zašto pas liže svoju kitu?". Zato što može, i mi ga jedini možemo skupiti.

DANI: Ne pitam to. Moje pitanje glasi: Je li stvarno ne razumiješ ili se foliraš da ne razumiješ koliko Dugme jednom ogromnom broju ljudi puno znači?

BREGOVIĆ: Ne, to je samo muzika. Ovaj teritorij između Beograda, Zagreba i Sarajeva je prošao kroz tako grozne stvari da misliti da je nekom muzika... usred sranja koje je ovdje bilo i koje je i danas... Mislim, da vjerujem u to o čemu govoriš moraš biti puno taštiji nego što sam ja. Da, baš tako glupo tašt da mislim da je to sad nešto važno. Ljudi imaju pametnija posla nego da misle na muziku. Ja to doživljavam više kao neku sentimentalnost, jer je i kod sebe otkrivam a nisam ni znao da je imam. Nisam ja ništa drugačiji od ostalog svijeta. Znaš, uzbudljivo mi je kad Bebek zapjeva neku pjesmu, kad Alen zapjeva, kad vidim Tifu s kakvim žarom zapjeva... Nisam ja različit zato što sam kompozitor od nekog ko je obućar, nisam. Stvarno mi je uzbudljivo. Ko je mogao očekivati da baš svi hoće da to ne propuste.

DANI: Koji će koncert biti najbolji? Pazi, napominjem da govoriš za sarajevski medij.

BREGOVIĆ: Nastojat ćemo da mi budemo dobri, da nama bude dobro...

DANI: Ima li razlike u nekim emotivnim nabojima između ta tri koncerta?

BREGOVIĆ: Ja mislim da smo se našli na nečijem rođendanu i da smo uzeli gitaru bilo bi nam uzbudljivo, a kamoli na Koševu, Maksimiru ili tu u Beogradu.

DANI: Gorane, ti si prvi poslijeratni intervju za sarajevske medije dao 1997. godine upravo Danima. Rekao si tada da je Sarajevo "čudo od selendre". Tek nakon tog intervjua si prvi put došao u Sarajevo, a od tada često navraćaš. Stoji li i danas ocjena o "selendri"? Kako se promijenilo poslijeratno Sarajevo?

BREGOVIĆ: Ja, da budem iskren, ne mislim da se mnogo promijenilo. Mene je više iznenadilo to što se Sarajevo skoro nije promijenilo. Ljudi koje sam znao, skoro da se niko nije ni udebljao, ni smršao. Nekako sam očekivao da će se više promijeniti. Veći gradovi lakše amortizuju rat, recimo Beograd, ipak je tu dva-tri miliona ljudi. Rat puca po svim nivoima. Nije to samo nekog upuca u leđa, nego to puca od nogu do srca, po svim nivoima. On ubija do srži, i manja mjesta to teže amortizuju. Ja mislim da je Sarajevo, s obzirom na ono kroz šta je prošlo, i malo oštećeno. Ta neka infrastruktura sarajevskog duha je očuvana, barem mi se tako čini. Ipak, iz tog Sarajeva malo, malo - pa nešto zasvjetluca. A to je ipak puno više nego što se može očekivati od jednog tako malog grada. Kažem "čudo od selendre", ali ja trepćem pred tim gradom, onako zadivljeno, kao i svi drugi. To je ipak mali grad iz kojeg je toliko divota izašlo... Kad udari na Staljingrad, hajde de... znaš ti koliki je Staljingrad.

DANI: U tom spomenutom intervjuu citirao si Berbera, slažući se s njim da je "Sarajevo imalo sreće s umjetnicima, ali umjetnici nisu imali sreće s njim". Mislim da te bliža historija Sarajeva, barem ova vezana uz posljednji rat, žestoko demantuje.

BREGOVIĆ: Male sredine, ne to da ne cijene umjetnika, nego teško podnose različite... Vjerovatno je i Berber mislio na to. Velike sredine to lakše podnose. Ja, recimo, radim sad u Beogradu i tu stvarno uopšte niko ne zna da sam tu. Veliki grad - tu stvarno ne sretneš nikoga koga ne želiš da sretneš... Ja Kusturicu nisam sreo... Koliko ima od Undergrounda? Deset-dvanaest godina... Nikad ga nisam vidio. Ovdje koga nećeš da vidiš nikad ga ne vidiš.

DANI: U tom istom intervjuu ti si rekao da voliš ljude koji otvore svoja prsa i kažu šta osjećaju. E, ja ću to iskoristiti i reći ti šta osjećam. Da nije onoga o čemu ćemo sad pričati, meni bi ovaj intervju s tobom bio vjerovatno najznačajniji u karijeri nakon intervjua koji sam davno radio sa Brankom Kockicom. Međutim, ja imam puno problema s tobom. Naravno, da sam jedini u Sarajevu, to ne bi bilo važno. No, znam da iste probleme ima puno ljudi, puno raje u Sarajevu. A radi se o tvom odnosu prema Sarajevu tokom rata. Volio bih da to nekako razjasnimo.

BREGOVIĆ: Hajmo konkretno.

DANI: Evo, recimo, da smo sad malo više popili, pitao bih te: Pa, majku mu jebem, zar si morao biti u Beogradu dok se odavde komanduje i organizuje ubijanje Sarajeva?

BREGOVIĆ: Vidi, u tom trenutku sam radio film Underground i Kraljicu Margot. Šta sam trebao? Da nemam struje da upalim kompjuter? Da li bi Sarajevu bilo važnije da sam ja sjedio tamo i nosio vodu s Pivare nego što sam napisao muziku koja... Ja sam tvoj umjetnik htio me ti ili ne! Ja sam tvoj kompozitor! Ti možeš reći "ja te neću", ali, džaba, ja sam tvoj!

DANI: A zar ne shvataš da bi većini bilo važnije da si ti ostao nego... da su branitelji Sarajeva imali pet tenkova?

BREGOVIĆ: Ne bi bilo važnije!

DANI: Pa, je li ti znaš koliko je ljudima bilo važno što je pokojni Pimpek bio u Sarajevu? Što je bio Kemo?

BREGOVIĆ: Ja sam pisao za to vrijeme, a to je najvažnije! Ja sam kompozitor.

DANI: Govorim o Sarajevu, o raji...

BREGOVIĆ: ...Za njih je najvažnije! Pa, ne možemo svi živjeti samo sa sviješću o samo ovih pet godina ili samo o ovoj godini! Neko živi sa sviješću o samo ovom danu, a neko sa drugom. Ja mislim da sam bio u prilici da radim, da sam bio u prilici da pišem.

DANI: Dobro, ali kako si mogao raditi na filmu koji finansira Jugoslovenska narodna armija, koja u tom trenutku razara tvoj grad?

BREGOVIĆ: (šutnja) Mislim... Ja sam kompozitor i nemam pojma ko šta finansira.

DANI: Nemoj mi reći da nisi znao ko finansira taj film.

BREGOVIĆ: Ma, kako... To ja ne znam ni da jest...

DANI: Ma, kako ne znaš!? Pa, na odjavnoj špici Undergrounda, uz tvoje ime, stoji i zahvala Jugoslovenskoj narodnoj armiji!

BREGOVIĆ: Ma, hm, pa ne znam, pravo da ti kažem... Ja se bavim filmom na drugom nivou. Nemam ja tih problema. Ja sam imao svoje probleme kako da napišem muziku... Ja nisam... Prvo, kako da ti kažem... Kad sam već imao sreću da se zadesim u Parizu kad je počeo rat, završavao sam Arizona Dream. Onda sam k'o mahnit gledao televiziju i vijesti. Ali, to je stvarno trajalo dugo. To je trajalo dugo, a ja ništa drugo ne radim nego gledam vijesti. U tom trenutku sam mogao odlučiti da se probijam kroz osam obručeva, preko Bjelašnice, da bih išao kod Pivare da uzmem vodu ili da sjedim da radim. Samo su te dvije opcije bile. U tom trenutku ja sam imao jedan mali računčić u banci i, srećom, odavno sam imao jedan mali stan u Parizu. I to je sve što imam u tom trenutku. Dakle, nisam ja imao puno izbora. Ili, na Bjelašnicu pa trčim preko piste ili kroz tunel ili ostajem da radim. Ja sam se odlučio da radim, i mislim da je to dobro.

DANI: Uh... A recimo...

BREGOVIĆ: ...Jer, pazi: nisam ja taj koji odlučuje da se film snima u Beogradu! Kompozitor je zadnji šaraf tu. Snimanje tog filma je počelo u Pragu, a ovdje je nastavljeno.


DANI: A hajde da malo okrenemo stvar: kako to da i ti i Kusta završite baš u Beogradu? Je li to splet okolnosti ili... Obojica odete iz Sarajeva i to gdje odete?!

BREGOVIĆ: U Sarajevu svi misle da su neprijatelji Bosanaca Srbi...

DANI: ...Apsolutno netačno! Ali je činjenica da je u tom trenutku Beograd epicentar iz kojeg se sručilo zlo na Sarajevo.

BREGOVIĆ: Razumijem ja taj trenutak, ali ja i ti sad razgovaramo deset godina kasnije. Ti se vraćaš u psihozu koju ja razumijem, je li? Svakog Sarajliju koji je ljut ja razumijem! Mislim, ja sam ljut kad imam... kurje oko! Mogu misliti kako je ljut neko koga bombarduju četiri godine! Moja Dženana je provela u podrumu devet mjeseci prije nego što je izašla. To nije bilo za prepoznati i ja to sve razumijem. Ali, nas dvojica, ipak, razgovaramo deset godina iza. Sa te distance nemoguće je da mi sad govorimo o Beogradu kao neprijatelju Sarajeva, o Beogradu koji je bombardovao Sarajevo... Da smo ovaj intervju radili tokom rata, onda bih mogao da se uživim i da smišljam kako da se izvadim iz toga! Ali, ipak mi razgovaramo deset godina poslije.

DANI: Dobro, ali mogu li ja, molim te...

BREGOVIĆ: ...Možeš, šta god hoćeš.

DANI: Da se ne naljutiš, ali ja imam još nezgodnih pitanja.

BREGOVIĆ: Možeš slobodno.

DANI: Prvo: ja mogu da razumijem da neko nema osjećaj nacionalne pripadnosti; mogu da shvatim da neko nema osjećaja prema svojoj državi; mogu da shvatim da neko nema osjećaj religijske pripadnosti. Ali, ne mogu da shvatim da neko nema osjećaj prema svom gradu, svom rodnom gradu. Ne mogu da shvatim da si mogao pokazati potpunu javnu indiferentnost tokom tri i po godine prema onome što se događalo tvom rodnom gradu!

BREGOVIĆ: Šta misliš, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja - napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

DANI: Ama, bolan, pusti Aliju! Zamalo ne rekoh "jebo njega".

BREGOVIĆ: Evo, ja baš to kažem - jebo Aliju!

DANI: Ama, bolan, nije bitan Alija! Bitna je tvoja škola, ulica, biblioteka, raja...

BREGOVIĆ: ...Ali, nisu to raja iz škole! To nije tačno! To nisu raja iz škole! Nisu moja raja!

DANI: Govoriš isto kao kad bih ti ja sad rekao da si u Solunu pravio koncert za Miloševića. Naravno, nisi za njega, ali si napravio koncert...

BREGOVIĆ: ...Nisam! Nije tačno! Ni za Miloševića, ni za Izetbegovića! To je bio koncert za sve koji stradaju u tom ratu i koji trpe u tom trenutku. Ja i Dalara smo takav koncert svirali.

DANI: E, da znaš kako bi nama bilo puno srce da si takav koncert napravio za Sarajevo...

BREGOVIĆ: ...A kako bi tek Aliji bilo puno srce!

DANI: Ma, joj... Pusti Aliju, bolan...

BREGOVIĆ: Jebo Aliju, naravno. Sam si rekao.

DANI: Ma, dobro, očito...

BREGOVIĆ: ...Ne, shvati: ja da sam ostao u Sarajevu, naravno, ja ne bih imao izbora jer bih imao to "kurje oko", bio bih ljut i jebo bi majku i Beogradu i svemu okolo. Ali, ja sam bio u elegantnijoj poziciji od vas: ja sam mogao da budem razuman, da gledam sa strane, razumiješ? Ja nisam morao biti u afektu kao vi! Ja sam imao taj razmak koji ti sad, nakon deset godina, polako dobijaš.

DANI: Činjenica je da razgovaramo, i da razgovaramo u Beogradu.

BREGOVIĆ: Ali, ja razumijem svakog Sarajliju!

DANI: Hajde da malo spustimo temperaturu. Možemo li da pričamo o tom pehu Sarajeva, po kojem ga napuste umjetnici koji su na neki način bili njegovi simboli: ti i Kusta odete u Beograd, a Berber ode Tuđmanu?

BREGOVIĆ: Nemoj da se uživljavaš. Ti si pametan čovjek, a vidim da se uživljavaš. Šta to sad znači - otišli smo iz Sarajeva?

DANI: To znači da i deset godina nakon rata puno pametnih Sarajlija, neke i ti znaš, nakon osmog, dvanaestog ili šestog pića iznova, po stoti put, raspravljaju upravo o ovoj temi. Hajde, pomozi: kako da nam više sjašete s leđa?

BREGOVIĆ: Kako bih ti rekao? Ja sam imao potrebu da osjetim da je rat završen. Ja kad sam u Sarajevo došao da sviram svoj prvi koncert poslije rata, još uvijek nisam imao osjećaj da je rat završen.

DANI: Možda zato što si imao pancir ispod košulje.

BREGOVIĆ: Nisam imao pancir. Imao sam obezbjeđenje, ali nisam imao pancir. Imao sam obezbjeđenje, ali sam imao i neku potrebu da se dopadnem, što inače ne radim. Imao sam neku potrebu "evo, vidite, to sam ja radio sve ove godine, dok su pucali po vama, ja sam sjedio i to pisao". Preda mnom je bila sala, dvije trećine diplomata. Malo je bilo Sarajlija u sali, jer je bila mala. Ali, možda mi je, kad sam svirao tu liturgiju, Moje srce je postalo tolerantno, u Narodnom pozorištu, možda sam tada osjetio "evo, rat je završen". Nekako mi je to bio trenutak kad sam pomislio: "Evo, ovaj čas je rat završen." Mislim, možda za nekog još nije, ali ja sam svirao nešto što je meni bitno, da kažem: "Evo, to sam ja radio dok ste vi mislili da sam ja mogao da nosim vodu sa Pivare." Da se ne lažemo: nema Sarajevo mnogo Sarajlija da pokaže...

DANI: Pa, u tome i jeste problem, problem vašeg odlaska.

BREGOVIĆ: Ne mislim Sarajlija kao Sarajlija. Nego da pokaže to što ste vi, po čemu je Sarajevo - Sarajevo. Rijetki su ti koji imaju tu malu sposobnost da u kondenzovanoj formi vas pokažu. Nema veze gdje sam ja, ja sam Sarajlija: mo'š me jebat'. Možda bih volio da sam iz Los Angelesa. Ali, džaba! Nema meni druge, ja sam Sarajlija! Jesam li promijenio naglasak?

DANI: Nisi.

BREGOVIĆ: Moja djeca su Francuzi a imaju sarajevski naglasak. To se ne da... nije to sad uzmemo nešto pa ošišamo. Ja razumijem u doba rata, to ljuta provincija - "imamo mi moje, šta ima to negdje da ide, bre! To je naše, bre!" - ali to ne očekujem od Sarajeva koje ima neku alegorijsku vrijednost. Ja znam jednu malu, koju sam upoznao u Italiji, kojoj su govorili kad neće da jede: "A ona djeca gladna u Sarajevu, što nemaju da jedu, a ti ovdje izvoljevaš!" Hoću ti reći: Sarajevo je metafora. Žao mi je kad počne da se ponaša kao provincija, to me vrijeđa. Šta to sad znači gdje sam ja? Pola istorije umjetnosti otpada na umjetnike u egzilu! Otvori bilo koju istoriju - slikarstva, književnosti, muzike - pola otpada na umjetnike u izgnanstvu. To je ljudski neudobna pozicija, jer si odvojen, ali je dobra.

DANI: Pretpostavljam da shvataš da ljudi koji te iz ovih razloga "mrze" - mrze te zato što te vole. Zamisli kako bi Sarajevo bilo...

BREGOVIĆ: Ne, ne! Puno je veća korist ovako. Ja sam moju liturgiju za tri velike religije izveo na svim najvažnijim mjestima u Evropi. To je mnogo važnije za Sarajevo nego da sam ja nosio vodu iz Pivare. Mnogo važnije! Kao kad bi tražio od generala da ide u rov!

DANI: Hoćemo li probati da apsolviramo tvoj odnos sa Kusturicom? Šta se dogodilo između vas, on javno govori jako loše o tebi?

BREGOVIĆ: Ništa.

DANI: Govori jako ružno o tebi.

BREGOVIĆ: On je takav čovjek. Ja to neću nikad činiti.

DANI: Negdje sam pročitao da kažeš da ti nije jasno šta je povod za takav njegov odnos prema tebi.

BREGOVIĆ: Znam šta je povod, ali ga neću reći za novine. Nema ništa interesantno... Povod je mnogo sitniji od njegove veličine. Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki čovjek. Nije... nije bitno. Nikome to nije važno.

DANI: Vidiš, meni jeste. Ja imam problem: teško mogu da odvojim djelo od umjetnika.

BREGOVIĆ: Uh, ja sam siguran da ti mogu nabrojati sad koliko hoćeš njih koje voliš a koji nisu ništa valjali kao ljudi.

DANI: A ti nemaš taj problem?

BREGOVIĆ: Pa, ja nemam. Ja sam sa njim radio tri možda njegova najbolja filma, i tih deset godina s njim stavljam u biografiju kao deset u mom životu važnih godina.

DANI: Znaš, ja imam nešto što pretpostavljam da bi te moglo interesovati. Ne znam da li ti znaš pravi razlog Kusturicine srdžbe prema tebi, ali sam prilično siguran da ja znam razlog.

BREGOVIĆ: Da čujem.

DANI: Dakle, ti si Kusturicu strašno zajebao!

BREGOVIĆ: Kako to misliš?

DANI: E, ovako: negdje u jesen 1992. godine ja sam imao pristup jednom od dva satelitska telefona koja su postojala u Sarajevu. Josip Pejaković me je zamolio da ga spojim sa Kusturicom, dao mi je njegov pariški broj i ja sam to učinio. Narednog dana, negdje iza ponoći, ponovo sam bio pored tog telefona, radio sam telefonski intervju sa nekim vani, i padne mi na pamet jedna ideja. Prijateljici koja je bila sa mnom kažem da okrene Kusturicu, da se predstavi kao sekretarica načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine i da kaže da gospodin načelnik Sefer Halilović želi da govori s njim. I dobije ona Kustu, prilično pijanog. Ja na telefonu uključujem spikerfon i predstavim se kao Sefer. Donedavno sam mislio da sam izgubio tu kasetu, ali sam je našao i ponovo preslušao. Trudio sam se da koristim rječnik za koji se vjeruje da ga koriste oficiri Jugoslovenske narodne armije, što je Sefer dugo godina bio, te fraze koje su u to vrijeme bile uobičajene u istupima bosanskohercegovačkih političara i komandanata. Dakle, uz mogućnost da u nekoj riječi pogriješim, naš razgovor je tekao ovako:

- Dobro veče, Emire, ovdje Sefer Halilović, načelnik Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine!

- Dobro veče.

- Kako ste, Emire?

- Ma, evo... Dobro je.

- Emire, vi znate šta se događa ovdje. Vaša domovina je izložena brutalnoj, ničim izazvanoj agresiji. Na hiljade civila, žena i djece je ubijeno, ljude protjeruju, uništavaju se gradovi, Sarajevo se svakodnevno bombarduje. Vi znate šta je vaša patriotska dužnost i obaveza. Emire, ja vas zovem da vidimo, da dogovorimo kako ćete se vi uključiti u ovu našu pravednu borbu za odbranu Bosne i Hercegovine.

- Ma, ne znam... Ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi nećemo... da se mi nećemo u to miješati.

- Emire, ja znam da ste vi pošten čovjek, veliki umjetnik i siguran sam da ste i veliki patriota. Znam da svojim ugledom, vezama možete puno učiniti za svoju zemlju. Ja sam siguran da ćete vi pomoći svojoj zemlji u ovim najtežim trenucima njene istorije. Ja ne sumnjam u vaš patriotizam.

- Ali, ja sam pitao Gorana i on je rekao da se mi nećemo u to miješati.

- Emire, vjerovatno su i do vas doprle različite priče i optužbe na vaš račun: da ste se stavili na stranu agresora, da ne želite pomoći odbranu svoje zemlje, pojavljuju se tekstovi da ste izdajnik... Ja, naravno, u to ne vjerujem i siguran sam da ćete nam pomoći, da ćete pomoći Bosni i Hercegovini da se odbrani od ove ničim izazvane agresije. Zato, dajte sad da vidimo kako ćete se uključiti...

- Ma, ne znam... Ovdje su mi neki Španci... Evo, ja ću sutra pitati Gorana, da vidim šta on kaže. Ja ću Gorana pitati, ali on je rekao da se mi nećemo u to miješati... Nazovite vi mene sutra.

- U redu, Emire, prijatno.

- Prijatno.

E, vidi, Gorane, pošto ja ne znam nijednog drugog Gorana kojeg bi on mogao pitati, koji bi mogao odlučivati o njegovom stavu, ja sam to povezao s tobom. A, sad, povezujem čitavu stvar sa tvojim intervjuom Danima 1997. godine, u kojem ti po prvi put odškrinjuješ vrata Sarajeva koja su dotad bila zatvorena i za tebe i za Emira, tvojom izjavom: "Volio bih biti sahranjen u Sarajevu." I zaista, nekoliko mjeseci kasnije Emir ne može ni priviriti u Sarajevo, a ti si u njemu. A stvar stoji ovako: ti si njega huškao da laje svašta tokom rata, po sistemu haustorčeta među jalijašima sa Gorice: "Haj', namaraj onoga, vidi mu tena!", a ti stojiš po strani...

BREGOVIĆ: Ha, ha, ha... Pošto sam ja pametniji...

DANI: Upravo tako! I nakon svega na šta si ga nagovorio da kaže, ti prvo daješ intervju Danima i saopćavaš da bi volio da budeš sahranjen u Sarajevu, nakon toga dolaziš... I kako stvar završava: Koševo rasprodato, a Emir ne može ni primirisati Sarajevu! Pa, kako da te čovjek ne mrzi? Shvatio je da si ga strašno zajebao, da ga niko nije tako zajebao! Nakon svega, ti u Sarajevu Tito, kao što si i bio, a on će umrijeti od raka duše. To je moja teorija, zanima me šta misliš o njoj.

BREGOVIĆ: Interesantna ti scenarija, nemoj da ga zaboraviš. Ha, ha, ha...

DANI: Neću. Ali ozbiljno te pitam o ovome. Raspitivao sam se među ljudima koji znaju vas obojicu iz Sarajeva... Svi ovo drže vrlo uvjerljivim. Ti si bio zvijezda još dok je on bio anoniman, autoritet si ti bio i za njega kao i za sve ostale...

BREGOVIĆ: Ne, ne vjerujem. Ne toliki da bih njegov stav prema ratu određivao, taman posla. Ako je tačan taj razgovor koji mi ti prepričavaš... ja pretpostavljam da je on bio zatečen, u nezgodi... Da je to... ono...

DANI: Izgleda da si puno lukaviji od njega.

BREGOVIĆ: Ne... Je li ti misliš da sam ja mislio da će se stvari odvijati ovako, da će se stvar ovako završiti?

DANI: Ne znam jesi li znao kako će biti, ali mislim da si njega isturao...

BREGOVIĆ: ...To je bio moj iskreni stav, ja nisam imao šta da isturim. Ja da sam imao šta da isturim, ja bih isturio.

DANI: Ne, ali...

BREGOVIĆ: Stani, ba, ti zamišljaš Kusturicu da je baš debilan! Nije on baš frajer za isturanje.

DANI: Vala, sudeći po onome šta je govorio...

BREGOVIĆ: Ma, znam, ali... Nije on... Kako bih rekao... ne radi on to iz naivnosti.

DANI: Sad više ne, sad radi iz inata. Ali, tada, nisi ti baš neko s ulice. Ako mu ti kažeš...

BREGOVIĆ: Ne, ne... Mislim, volio bih da se pohvalim time, ali, nažalost, ne mogu. Ali, nije meni falilo isturanja. Kad su bili prvi izbori, ja sam se uglavio u to do guše. Jesam stvarno. Ja sam mislio da ako ta partija osvoji petnaest posto... Ne misliš valjda da sam ja kef'o za Antom Markovićem... Nego, stvarno je bila jednostavna kalkulacija: petnaest posto ako se osvoji... Jer nije rat u Bosni krenuo ne znam odakle, krenuo je iz Skupštine. Da budemo iskreni: svi su iznijeli ratne programe i zaratovali. Da je bilo petnaest posto tih koji razvodnjavaju to, sve bi bilo drugačije. Ako ništa, kupilo bi se neko vrijeme. U toj prostoj kalkulaciji od petnaest posto, nema ko nije pritiskao da se osvoji tih petnaest posto. Ne postoji bolje pismen Bosanac koji nije pomogao da se tih petnaest posto dobije. Ja i Sidran smo putovali stotine kilometara, on recitovao, ja pjevao Tajnu vezu ne bih li koga utjerao da glasa za to. Znaš koliko smo dobili? Ni tri posto! Ovo ti sve govorim zbog toga... Ti ako hoćeš meni da daš neku istorijsku... Ja nisam toliki papak... Ja sam to provjerio na izborima! Svi mi na gomili - Kusturica, Sidran, ja... de, reci još imena - koliko mi svi na gomili vrijedimo? Ni tri posto! Dakle, nemoj da se pravim ja sad da sam glup toliko. Nisam glup toliko! Ja tačno znam koliko vrijedim. Sad ja treba da se pravim da sam u stanju da mijenjam istoriju.

DANI: Pa kakav ti onda zaključak izvodiš o ovim našim narodima, kakvi smo to mi?

BREGOVIĆ: Po Marxu, posve politički neupotrebljivi. Ako se sjećaš...

DANI: Zanimljivo je to. Zamisli, neki penzioner Alija Izetbegović, neki sitni predratni kriminalac Radovan Karadžić i slični, dođu i na izborima povale Kustu, Bregu...

BREGOVIĆ: Demokratija je opasna u krajevima gdje je pismenost samo elementarna, u krajevima gdje je procenat tuberkuloze toliki koliki je kod nas, a ona je znak svega ostalog... Demokratija je opasna. Ja se često sjetim toga. Podatak da su Vuk Karadžić i Goethe bili prijatelji nešto je što stvarno... čovjeka zastraši! Dakle, dva prijatelja sjede, druguju, piju uveče... a onda ovaj sjedne da piše Fausta, a ovaj da piše prvi pravopis!?

DANI: Hm, to ti je dobro.

BREGOVIĆ: Ovaj je naš, a ovaj je iz Evrope. Valja to stić', kume!

DANI: I kako ćemo to stići?

BREGOVIĆ: Samo da bude mira, ne može preko reda nikako. Samo da se ne biju, makar sto godina, majku mu!

DANI: Pratiš li ti aktuelna događanja u svijetu? Jesi li pratio ovo oko referenduma u Francuskoj?

BREGOVIĆ: Da.

DANI: I vjeruješ li ti u budućnost zajednice koja se zove Evropska unija?

BREGOVIĆ: Ma, to nije bitno. Bitno je samo da postoji mogućnost da ljudi biraju. Ljudi su kondicionirane životinje, reaguju na okolnosti. Daj mu mogućnost i već će on nekako to...

DANI: Dobro, idemo sad sa lakim pitanjima...

BREGOVIĆ: Nema više sarajevskih teških. A čekaj, ne znam jesam li te shvatio... Ovo s tim telefonom. Je li to neki tvoj scenario ili stvarno...?

DANI: Ne, stvarno nije nikakav scenarij. Imam sačuvan snimak, imam kasetu...

BREGOVIĆ: Pa, je li zna Kusta za to?

DANI: Ne zna, čuli smo se par puta, nisam mu to rekao, objasnit ću ti poslije. Nego, reci ti meni, jesi li ti sretan čovjek? Ovako, sa strane, ne znam šta bi čovjek više mogao poželjeti da postigne u karijeri...

BREGOVIĆ: Znaš kako, već je rano kod mene bilo to da nije karijera ta koja pravi okvir za moj život. Najelo se i prejelo se toga, nije to... Možda sam imao sreće s tim ratom da sam morao da krenem ispočetka. Tako da sam mogao da, kako bih rekao, ispravljam svoju biografiju. Bio sam u poziciji, što je vrlo rijetko, da još jednom u životu krenem sa nule. I to je možda najdragocjenije što se desilo u mom životu. Ja, objektivno, sad pišem najbolje. Pišem dobro, pišem relativno važne stvari, koliko umjetnik iz male kulture može pisati važne stvari. Ali, taj period ne bih imao da nije bilo rata i da se nisam našao u Parizu. Prije rata sam bio kupio nešto na Braču, da idem u penziju, tako... neki jadni penzioner, zvijezda rock and rolla u penziji. Tako da mislim da sam sretan. Imao sam sreću da dva puta krenem. To mi je najveća dragocjenost koju u životu imam.

DANI: A jesi li stekao osjećaj da si sad... ono... etablirani umjetnik?

BREGOVIĆ: U kom smislu?

DANI: Pa, recimo, u tom da ne bi sad išao brodom preko Atlantika ili se peo na Mount Everest.

BREGOVIĆ: Pa, nisam ja išao preko Atlantika zato da impresioniram Sarajlije!

DANI: Nisam mislio na to. Da li si sad spreman rizikovati kao nekad? Jesu li te stigle godine? Ili si tada bio kokuz pa nisi imao šta izgubiti?

BREGOVIĆ: Nisam, nisam ja nikad bio kokuz. Ja sam već poslije prve ploče postao bogat. Nije to problem, ja sam bio dokon. Nisam radio. Znaš ti kakav je bio poreski sistem kod komunista? Ovako: pošalje ti izdavač pare, a dok stignu na račun, odbiju ti pedeset pet posto; a onda, od tih četrdeset pet posto koje su ti ostale, progresivni porez je devedeset posto! Dakle, ne znam zašto bi čovjek radio. Ti znaš da je Bijelo dugme snimalo ploče svake dvije i svake tri godine čak. Bio sam posve demotivisan. Za sve ostalo sam imao vremena: plovio, bio predsjednik Želje, bokserskog kluba... Bio sam dokon, radio sa Minetom i sa Dundom nakit, tamo kod njih u radnji... Sreća da otkriješ rad tako kasno, sa četrdeset godina. Otkrio sam rad, osam sati rada.

DANI: I možeš to?

BREGOVIĆ: Joj, s takvim merakom radim osam sati! Ja i pet asistenata na posao ujutru, u 11 ujutru dolaze, pije se kafa i u sedam se izlazi s posla. K'o sav normalan svijet!

DANI: Kao što se u Crnoj Gori čude joggingu - trčiš a ne moraš; tako i ti - radiš a ne moraš.

BREGOVIĆ: Pa, ne moram.

DANI: Radiš iz zadovoljstva?

BREGOVIĆ: Radim jer mi je to zanimanje. Moram imati neko zanimanje. Zanimanje - kompozitor. Kao što ti pišeš, kao što hirurg radi, kao što ovaj pravi cipele, popravlja auto... Bez ikakvog osjećaja da je to nešto naročito i da mi daje ikakvu privilegiju za ne znam šta.

DANI: Gorane, znam da te ovo svi pitaju, pa ću i ja, bez pretjerane nade da ćeš mi odgvoriti istinu. Dakle, već decenijama si neprevaziđen seks simbol, kruži priča da ne povaljuješ samo one koje ti nećeš. Gledam te nešto, ma, i nisi...

BREGOVIĆ: ...(smijeh) Prop'o k'o što se priča!

DANI: Ma, ne. Nego ne izgledaš mi kao neki naročiti frajer, ovako fizički...

BREGOVIĆ: Ja mislim da je to više kako drugi zamišljaju sebe na mom mjestu. Nažalost, moja biografija nije baš tako bogata.

DANI: Opet lažna skromnost.

BREGOVIĆ: Najvjerovatnije, čak i da mogu da se hvalim, ne bih, jer to ne radim. To ne radi jedan pristojan muškarac.

DANI: Ali si prema svojim pjevačima u Dugmetu znao biti nepristojan. Sjećam se jednom da si, na pitanje ko je najbolji od njih trojice, odgovorio da tu nema razlike, da je stvar ukusa: neko voli duže i tanje, a neko kraće i deblje.

BREGOVIĆ: Ja, ja... Da li je bolji debeo a kraći, ili tanji i duži. Ha, ha, ha...

DANI: S kim od njih trojice je "tvoje Dugme"?

BREGOVIĆ: Znaš, sa ove distance, ovo mi stvarno izgleda kao godišnjica mature. Onda vidiš one najantipatičnije likove iz razreda, a na toj proslavi više toga nema... i oni su ti dragi. Samo se sjećaš lijepih stvari. Ja ne znam da li će to biti tako emotivno ljudima koji dođu na koncert. Kažem ti, juče smo imali prvu kompletnu probu, sa orkestrom, pošto će uz nas biti ove dvije Bugarke kao vokali, bit će klapa Nostalgija kao muški hor, bit će gudači koji su i inače u mom orkestru, njih 13, bit će trubači... Dakle, kao jedan mali simfonijski orkestar. I ne znam ni ja zašto sam tako sentimentalan. Mislio sam da nisam u stanju da budem takav. Znam da sam u stanju da budem emotivan, ali sentimentalan... Onako, kako bih rekao, ženski... To nisam znao.

DANI: Hoćeš li mi otkriti neku dramaturgiju koncerta? Ovaj intervju će izići šest dana prije Koševa.

BREGOVIĆ: Krenuli smo od toga da oni proberu pjesme koje vole da pjevaju. Oni su napravili neki izbor i sad se uglavnom bavimo tim pjesmama koje su oni odabrali. Bojan (Hadžihalilović, op. S.P.) pravi neke male dokumentarne filmove od dva minuta koji će ići prije nastupa svakog od njih.

DANI: Aaa, ne priča šupak ništa.

BREGOVIĆ: Vjerovatno misli da ne treba da to kaže. Idu mali dokumentarni filmovi od dva minuta sa prizorima iz tog vremena, da se malo vratimo u to vrijeme. Onda prije svakog od njih idu slike iz tog vremena. To će biti jednostavno, neće tu biti nikakvog kreveljenja. Bijelo dugme je uvijek sviralo jednostavne koncerte. Ali, nastojat ćemo da bude dobro, da bude kvalitetno.

DANI: Ono što muči "raju" u Sarajevu, koja se i tebi i Raki Mariću i ostalima toliko uvlačila na onoj konferenciji za štampu, jeste ko će dobiti tih 400 VIP pozivnica za svirku nakon Koševa u Domu mladih.

BREGOVIĆ: Nažalost, toga u Domu mladih neće biti, jer tu salu renoviraju. To je rastureno i ne može se svirati.

DANI: Kako? Ja bio u toj sali skoro na koncertu Zabranjenog pušenja i Ede Maajke!?

BREGOVIĆ: Kada?

DANI: Prije petnaest-dvadeset dana.

BREGOVIĆ: E, sad ne može. Ništa od toga, renoviraju.

DANI: Pa, hoće li biti išta poslije koncerta?

BREGOVIĆ: Ne znam. Meni se tu sviralo, vidio si kako to izgleda.

DANI: A, pa to je novo, to niko ne zna, da neće biti svirke u Domu mladih.

BREGOVIĆ: Pa, niko zvanično nije znao ni da će biti. To je bio moj merak. To je sala gdje smo mi prvi put svirali i nešto smo htjeli... Sad kad to nema, oni nude dole, amfiteatar... A šta ja imam sa amfiteatrom...

DANI: Hajmo sad pitanje kao za nekadašnji VEN. Govorio si o pjesmama koje oni vole; a koje su pjesme koje ti voliš? Recimo, tri tebi najdraže pjesme Dugmeta.

BREGOVIĆ: Ima par tih ljubavnih pjesama... Ovako, sa distance, ima svega nekoliko tih pjesama koje su napisane, kako bih rekao, zanatlijski... Ja mogu da pišem i kao zanatlija. Ali, ima pjesama iz kojih se vidi da ih je neka nužda napisala. I tih par pjesama nisu loše. Juče mi je Alen pjevao neku koju sam posve zaboravio i to onako, uz gitaru. Znaš ono, kao na rođendanu kad se pjeva: Evo, zakleću se ja pred svima... To je on pjevao juče, a bio sam to posve zaboravio. A i Tifa je juče pjevao jednu koju ja dugo nisam slušao, koja ima citat iz neke stare, gradske: Lažeš, zlato; lažeš, dušo; lažeš, vještice... Imaju oni, sva trojica pjevaju... A Željko je isto pjevao juče jednu koja nije loša - Ako možeš zaboravi.

DANI: Neki dan si u intervjuu sahranio operu, uzdižući turbo-folk. Nije li to malo previše, čak i ako je od tebe?

BREGOVIĆ: Ne, nisam. Bilo bi super da se ja naslanjam na našu bogatu opersku tradiciju, na našu bogatu tradiciju simfonijske muzike. Bilo bi super da imam tu na šta da se naslonim. Ali, ako ćemo biti pošteni... Umjetnost se teško radi od nule. Logičan metod svakog kompozitora u istoriji je da krene od tradicije. To je najlogičniji i najobičniji metod, stvarno. Evo, sad mi reci ime ako hoćeš i ja ću ti odmah reći odakle je - od Gershwina do Bona, do...

DANI: Uzgred, što si zamjerio Bonu što je napravio koncert u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Nisam, nisam mu zamjerio. Mi smo obojica u Universalu, isti su nam urednici i onako, znam iza...

DANI: A može li se od tebe očekivati da sjedneš i napraviš ploču - narodnjak?

BREGOVIĆ: Pa, ja cijeli život nastojim da napišem narodnjak. Ja sam tako zamišljao prave narodnjake. Ne znam kako bih ti rekao... Možda stvarno neko misli da mi imamo nešto bolje od tog turbo-folka. Ja, da budem iskren, ništa tu ne vidim bolje. Neko mi spočitava da sam ja rodonačelnik, da je turbo-folk krenuo od mene. Ako hoćeš najiskrenije: ja sam dobio počasni doktorat za muziku u Sheffieldu ove godine; ako bih morao da biram da li da me pamte kao počasnog doktora muzike Univerziteta u Sheffieldu ili po tome što sam rodonačelnik turbo-folka, bez razmišljanja i jedne sekunde - rodonačelnik turbo-folka.

DANI: Hm. Nisam siguran da mogu da shvatim.

BREGOVIĆ: Kako da ti objasnim?! Kao što ne možeš da biraš mamu... Šta sad da radim, neko ima ljepšu mamu, ali ovo je moja. Rijetki su ti koji više vole maćehu nego staru, je li?





- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.06.2005.

Zoran Misetic Intervju Za Radio Slobodna Evropa/intervju napravila novinarka Sabina Cabaravdic /Objavljeno u Januaru 2005.

Zoran Mišetić, saradnik sarajevskog Omladinskog radija, zagrebačkog Radija 101, D.J., voditelj, postao je početkom devedesetih vlasnik Radija CD u Zenici, kratko prije nego će rat pokucati na bosanskohercegovačka vrata. Godine 1993. pod pritiskom odlazi iz Zenice u Zagreb, grad svog studiranja, ali vrlo brzo shvata da ni tu neće ostati dugo. Radikalne su snage tih godina podjednako uzele vlast i u Hrvatskoj i u dijelovima Bosne i Hercegovine. Mišetić je odlučio napraviti radikalan potez – zajedno sa svojom životnom saputnicom Dijanom i njenim sinom Dinom odlazi u Sjedinjene Američke Države. Danas živi u Pittsburgu, preziva se „Misetik“, ima kćerku Andreu i ne muči ga nostalgija.

RSE: Zoran je u Pittsburgu. Oni koji se sjećaju njegovog glasa ili njegovog imena, znaju da je Zoran radio neke fine emisije i svojim toplim glasom bio vrlo blizak svojim slušaocima. Pretpostavljam da danas u Pittsburgu nisi novinar.
MIŠETIĆ: Jesam, to još uvijek radim, zapravo nikada nisam ni prestao, ali više se ne bavim toliko radijskim poslom, već pišem, radim za neke američke magazine ovdje. Uglavnom je pop entertejnment u pitanju, znači uglavnom američka pop kultura, to je ono što me privlači u zadnjih deset godina, pišem dosta o tome, radim dosta intervjua. Također radim i za neke magazine u Hrvatskoj, s vremena na vrijeme radim neke intervjue, proslijedim to ljudima koji rade u „Monitoru“, onda oni to objave. Ali mi to nije glavni posao, ako me to pitaš.

RSE: To te pitam. Pittsburg je, koliko se ja sjećam, bio jedan od gradova u kome je bila najveća koncentracija ljudi sa područja bivše Jugoslavije. Mislim na staru emigraciju. Da li je to i danas tako?

MIŠETIĆ: U principu je to točno. Ali prije nego što smo došli u Pittsburg, imao sam drugačiju viziju o ovom gradu. Mislio sam da su to same željezare i da će me ono što ću vidjeti u ovom gradu otprilike podsjećati na ono što sam vidio u filmu „Lovac na jelene“. Ali Pittsburg se promijenio u zadnjih recimo dvadeset i pet godina. Od tog industrijskog centra postao je više univerzitetski, ponajviše možda medicinski centar. Oni imaju ovdje tri-četiri vodeće bolnice u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo je bitan i istraživački medicinski centar u Pittsburgu.

RSE: A za šta su se specijalizirali?

MIŠETIĆ: Za „nezdrave“ ljude.

RSE: Dobro, ima raznih vrsta „nezdravih“ ljudi.

MIŠETIĆ: Mislim da su u pitanju kancerogene stvari. Prije pet-šest godina je ovdje otvoren jak centar koji se bavi ispitivanjem i istraživanjem toga. Inače, rekao bih da je Pittsburg u principu grad koji tek treba da se razvije. Oni su još uvijek u tranziciji, dakle prelasku sa teške industrije u jednu kompletno drugu vrstu ekonomije, da je tako nazovem, i ljudi koji žive u ovom gradu polako se prilagođavaju toj novoj realnosti Pittsburga. Što se tiče emigracije, možda ćeš me napasti zbog toga, ali ja se puno ne družim s našim ljudima ovdje. Cijela ideja je bila da se što više i što brže asimiliram, da naučim jezik i da se prilagodim, dakle da se ja prilagodim Americi, a ne da očekujem da se Amerika prilagodi meni. Ali po nekim prognozama kažu da ovdje ima negdje oko 350 tisuća ljudi koji su hrvatskog porijekla, negdje oko 200 tisuća ljudi koji su srpskog porijekla, negdje oko 20 tisuća Slovenaca i naravno nakon ovog nesretnog rata koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih dolazi jako puno ljudi iz Bosne, kao i ja uostalom, da započne ovdje svoj novi život.

RSE: Međutim to je neka druga vrsta emigracije u odnosu na ovu koja je dolazila ranije.

MIŠETIĆ: Da. Ti ljudi su već druga ili treća generacija ovdje, ne govore naš jezik, ali eto održavaju recimo nekakve relacije sa svojim korijenima.

RSE: Otkud ti uopšte u Sjedinjenim Američkim Državama? Naša zajednička prijateljica mi je pričala o tom tvom i Dijaninom životnom putu i meni je to malo onako ličilo na ostvarenje američkog sna.

MIŠETIĆ: Upravo tako. Sve je započelo još prije rata. Ja sam imao svoju privatnu radio stanicu u Zenici, Radio CD. To smo tad otvorili uz pomoć ljudi iz zeničke općine. Cijela filozofija se svodila na to da ću ja da provedem u praksu nekakvo svoje iskustvo koje sam stekao u Zagrebu na studijama, dok sam zapravo manje studirao a više se motao sa ljudima iz medija, odnosno Radija 101 i Omladinske televizije (OTV) u Zagrebu koja je u to vrijeme bila tek u povojima. Stekao sam iskustvo i radeći kao dopisnik za sarajevski Omladinski program. Dakle, sve me je to navelo na ideju da je to možda pravi put za mene, dakle da se malo ozbiljnije počnem baviti novinarstvom, da uložim sve moguće snage u to i da krenem sa svojom radio stanicom. Tako nešto se doista i dogodilo u Zenici početkom devedesetih. Na žalost, vrlo kratko nakon toga, za nekih manje od godinu dana rat je pokucao na bosanskohercegovačka vrata. Prije toga je počelo u Sloveniji i Hrvatskoj i proširilo se na Bosnu i Hercegovinu. I dan danas kad me ljudi pitaju za koga sam, odgovaram im da znam za koga nisam – nisam za ljude koji su cijepali Bosnu. U tom smislu se određujem, ne politički, nego kao čovjek, prema jednoj stravičnoj činjenici da su od početka, u svim tim pregovorima i tako dalje, tu Bosnu cijepali. To više nije ona Bosna koju sam ja zamišljao, niti u kojoj sam živio. Uostalom, cijeli taj prostor bivše Jugoslavije nije više isti. Ja jesam romantičan i nostalgičan za svojim prijateljima, za svojim drugovima, za ljudima sa kojima sam dijelio dobro i zlo, međutim nemam nekih velikih sentimentalnih veza sa zemljopisnim prostorom, sa stvarima. Ne veže me emocija za tlo, već za ljude sa kojima sam dijelio dobro i zlo. Kada je rat došao u Bosnu, 1992. godine, izdržao sam do 1993. godine. U početku rata sam imao problema sa Karadžićem. Radi se o famoznoj izjavi koju je on dao na našoj radio stanici. Nakon mislim zadnjeg zasjedanja u Skupštini BiH smo ga uspjeli dobiti na telefon da ga pitamo zašto ustvari vodi Bosnu i Hercegovinu ka kompletnom raspadu i totalnom ratu. U jednom trenutku se bio toliko iznervirao da mi je rekao u program: „Gospodine Mišetiću, vaših petnaest minuta je isteklo“. Ja to i dan danas čuvam na traci. Ja sam mu tada mrtav hladan odgovorio: „Ne, gospodine Karadžiću, mojih petnaest minuta tek dolazi, a vaših petnaest minuta je isteklo“. To je za mene bio ključni moment kada sam odlučio šta će zapravo biti moj život – da li ću tamo ostati i dalje i razmišljati o ljudima poput Karadžića i njemu sličnim, ili ću napustiti te prostore i započeti život sa dvije torbe, praktično ispočetka. Tako se i desilo. Prvo smo otišli u Hrvatsku, nakon vrlo nesretne situacije koja nam se desila u Zenici. Ne znam da li je to interesantno za tebe i za tvoje slušatelje. Moj radio je 1993. godine bio zauzet od strane mudžahedina koji su došli u Bosnu i Hercegovinu. Njih uopće nije interesirala činjenica da sam ja za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, da sam protiv recimo HDZ-ove politike. Ti ljudi apsolutno o tome nisu razmišljali, očigledno su bili malo potpomognuti nekim instrukcijama, da to tako nazovemo, nekih ljudi koji me nisu voljeli otprije, jer sam govorio o njihovim kojekakvim kriminalnim radnjama kad je u pitanju gospodarstvena situacija u Zenici. Zbog tih ljudi sam napustio Zenicu pod vrlo nelagodnim okolnostima. Moja buduća supruga mi se pridružila mjesec dana nakon toga. U Zagrebu sam započeo sa radom za Glas Amerike. Prvo javljanje koje sam imao za Glas Amerike bilo je vezano za kritiziranje politike Mate Bobana u Bosni i Hercegovini. I samo sedam dana nakon što sam napustio Zenicu, gdje su me ganjali mudžahedini, na vrata moga strica u Zagrebu, gdje sam živio, kucala je specijalna policija Franje Tuđmana i odvela me na saslušavanje. Međutim, kad su shvatili da radim za Glas Amerike, onda su jednostavno odustali od dalje persekucije. Meni je to međutim bio dovoljan znak da treba da napustim te prostore. Jednostavno se nisam mogao pomiriti sa takvom vrstom razmišljanja, podjele i cijepanja, da o nekome razmišljam da li je dobar ili loš samo po tome kojoj religiji pripada. Tako da smo se moja supruga i ja odlučili da napravimo taj zaokret u našim životima i da odemo u Sjedinjene Američke Države. Kad sam rekao da smo došli sa dvije torbe, to je bukvalno bilo tako, i mislim da sam imao negdje oko tristo-četiristo dolara u džepu tad kad smo stigli u Ameriku. Razmišljao sam prvo o odlasku u Washingtonu, jer se tada u Glasu Amerike razmišljalo o otvaranju programa na bosanskom jeziku, međutim odlučio sam da se time više jednostavno ne bavim. Rekao sam si da ako zemljopisno napuštam taj prostor, više nemam, ne moralni kredibilitet, ali zbog toga što bih bio odvojen od tog prostora čitavim oceanom, ne bi mi bilo baš jasno da li bih čiste glave govorio o političkoj situaciji koja se tamo dešava. A i nisam doista u to vrijeme vidio sebe kako nekoga ko se na dnevnoj bazi bavim političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj.


Ključno za nas je bilo to što je ustvari moja supruga dobila šansu. Neke od svojih stvari je prodala Susan Lucci. Susan Lucci je inače vrlo popularna u Americi kado su ove sapunice u pitanju. Onda je dobila šansu da radi za Theresu Heinz, koja na žalost nije postala prva dama Sjedinjenih Američkih Država. Sad sam ti otkrio koji su moji afiniteti kada je u pitanju politika u Sjedinjenim Američkim Državama. To je otvorilo put ka jet-setu. Ovaj moj posao nije bio toliko ključan, bio je ključan utoliko što smo konačno zaradili novac za koliko-toliko normalan život i da vodimo računa o cijeloj našoj obitelji, pravi prelom se desio ustvari sa njenim poslom. Onda je pala odluka da ona započne sa otvaranjem svog studija i da vidimo što će s tim biti. To se ispostavilo kao vrlo uspješno. Prošle godine je uradila ekskluzivnu haljinu za Oskara.
RSE: Stižeš u Pittsburg i šta počinjete da radite ti i Dijana?

MIŠETIĆ: Stigli smo u Pittsburg, jer mi je moj prijatelj, tada američki konzul u Zagrebu, rekao da ako već ne želim da prihvatim posao na Glasu Amerike u Washingtonu, da je za nas najbolje da idemo u Pittsburg, jer je Pittsburg grad u tranziciji, grad gdje se nećemo izgubiti u masi, gdje jednostavno postoji mnogo veća šansa da uspijemo nego ako odemo recimo u New York ili Los Angeles. Ispostavilo se da je bio apsolutno u pravu. Planirali smo da moja supruga započne s modnim dizajnom u Pittsburgu i da postepeno dođemo u poziciju da otvorimo i nekakav modni studio, što će se također ispostaviti kao dobra prognoza. Neke tri do četiri godine nakon što smo došli u Pittsburg to joj je pošlo za rukom, odnosno „pošlo“ nam je za bankovnim računom, otvorili smo studio modnog dizajna. Ja u to vrijeme nisam imao neke ekstra kvalitetne poslove, znači u mom slučaju nije bilo baš sve idealno. Radio sam najmizernije poslove u početku, što sam prihvatio kao svoju odluku, kao početak novog početka, početak borbe za nekakav bolji život. Znači ništa mi nije bilo ponuđeno na pladnju, u principu to je bila jedna žestoka borba da preživimo taj prvi period. Uostalom svako ko je otišao u dijasporu to može da potvrdi.

RSE: Gdje se dešava taj momenat preokreta u tvom slučaju?

MIŠETIĆ: U mom slučaju ključni moment je bio nogomet. Kao klinac ja sam bio u drugom timu „Dinama“, gdje je bio recimo i Prosinečki, oba brata Boban su u to vrijeme igrala za drugi tim „Dinama“, Zdenko Kobeščak je bio trener, poslije toga Kuže i tako dalje. Međutim, mene nogomet nikad nešto pretjerano nije privlačio, iz dva razloga. Prvo što sebe nisam vidio ka uspješnog nogometaša, drugo, više me je privlačila knjiga, ono što bi rekli Dalmatinci – više libri, nego balun. Ali u tom cijelom konfuznom periodu sam ipak pokupio neko znanje kad je recimo taj trenerski posao u pitanju. Povezao sam se s nekim ljudima ovdje u Pittsburgu i desilo se ustvari da sam dobio ponudu da radim u srednjoj školi kao pomoćni trener, gdje sam onda dobio dodatno trenersko obrazovanje. Prvu godinu smo osvojili državno prvenstvo. Preko toga sam ušao u taj krug ljudi, počeo se upoznavati sa svojim istomišljenicima kada je nogomet u pitanju, u smislu da ga vole i prate…

RSE: Riječ je o evropskom nogometu.

MIŠETIĆ: Da. Tako sam upoznao i čovjeka za kojeg ću par godina poslije početi raditi, u njegovoj kompaniji. U to vrijeme, međutim, nisam ni znao da ima kompaniju, nismo uopće o tome razgovarali, on je uglavnom bio zainteresiran za nogomet, pričali smo o tome, pričali smo o Evropi, o Njemačkoj gdje je on šezdesetih proveo dosta vremena, gdje je studirao i tako dalje. Ispostavilo se da ja govorim tri strana jezika, njega je to jako zaintrigiralo i čini mi se nakon godinu dana mi je prišao i pitao me: „Koliko znaš o vakuumu?“. Prvo što mi je palo na pamet je da govori o usisivačima, međutim onda mi je objasnio da govori semi-conductor industriji, znači znanstvenim search and development stvarima i tako dalje. Tom pričom me je zainteresirao. Nakon izvjesnog vremena mi je ponudio posao. Primio sam ponudu, počeo sam polako da napredujem i baš evo prije dva dana sam promoviran na regional sales menadžera za Kaliforniju, Nevadu, Arizonu i tako dalje, što je onako velika stvar.

RSE: Da li to znači da se moraš seliti ili ostaješ u Pittsburgu?

MIŠETIĆ: Ostajem u Pittsburgu, ali to će od mene iziskivati dosta fizičkog i mentalnog napora u smislu da ću morati često da putujem do Kalifornije i da se vraćam istog dana, što je vrlo naporno i painful experience što kažu Englezi odnosno Amerikanci. To se desilo sa mnom, međutim ključno za nas je bilo to što je ustvari moja supruga dobila šansu. Neke od svojih stvari je prodala Susan Lucci. Susan Lucci je inače vrlo popularna u Americi kado su ove sapunice u pitanju. Onda je dobila šansu da radi za Theresu Heinz, koja na žalost nije postala prva dama Sjedinjenih Američkih Država. Sad sam ti otkrio koji su moji afiniteti kada je u pitanju politika u Sjedinjenim Američkim Državama. To je otvorilo put ka jet-setu. Ovaj moj posao nije bio toliko ključan, bio je ključan utoliko što smo konačno zaradili novac za koliko-toliko normalan život i da vodimo računa o cijeloj našoj obitelji, pravi prelom se desio ustvari sa njenim poslom. Onda je pala odluka da ona započne sa otvaranjem svog studija i da vidimo što će s tim biti. To se ispostavilo kao vrlo uspješno. Prošle godine je uradila ekskluzivnu haljinu za Oskara.

RSE: Kako se zove njen studio?

MIŠETIĆ: Little Black Dress. Dakle, s njenim poslom dolazi do prave prekretnice. Mnogo svjetliju budućnost vidimo u njenom poslu nego u onome čime se ja bavim.

RSE: Dijanino izvorno zanimanje nema veze s modom.

MIŠETIĆ: Ne. Ona je u Zenici radila u kompaniji „Prostor“ koja se bavila urbanizmom. Engleski jezik je bio njen drugi jezik, što nije bio moj slučaj. Moj drugi jezik je bio njemački, kasnije sam naučio talijanski, a tek sad, za ovo vrijeme od deset godina u Americi, sam naučio engleski. U svakom slučaju, ona je dobila posao da radi kao prevodilac za Evropsku zajednicu, za „bijele“, i često puta radeći sa „bijelima“ je dolazila u kontakt i sa „crnima“, dakle i ona je imala jedno vrlo ružno ratno iskustvo, otprilike nešto slično što se desilo i meni. Vidjela je te ratne strahote, ja sam ih vidio kao novinar, ono što kažu – iz prve ruke, ona kao neko ko je prevodio za ljude iz monitoring misije Evropske zajednice, tako da smo ovdje došli sa sličnim razmišljanjima o ratu. Mi jednostavno gledamo na rat sa gađenjem, ne znam koju bolju riječ da upotrijebim da bih objasnio način na koji se mi odnosimo prema ratu. Upravo tako, gledamo na rat sa gađenjem. Sve ono što je civilizirano i što je nama predstavljalo nekakvu svetinju jednostavno je u tom ratu nestalo i to je bilo vrlo bolno iskustvo za nas, i ne samo za nas, nego i za sve nedužne ljude koji su u tom ratu stradali. Sjećam se, jednom smo večerali u Zagrebu, s nama su bili i Goran Milić i Miljenko Jergović, razgovarali smo, i naročito Goran Milić je bio iznenađen našom odlukom da Dijana započne karijeru modnog dizajnera u Americi. On nam je tad objašnjavao kako će to biti jako teško, da su za to vrlo male šanse, da to može reći iz sopstvenog iskustva jer je živio u Americi i tako dalje. U Dijaninom slučaju se, međutim, ispostavilo da joj je bilo potrebno samo četiri godine, naravno četiri godine teškog rada, da postigne uspjeh. Uspjeh u materijalnom smislu tek očekujemo da dođe, ali postigla je uspjeh u smislu nekakvog priznanja. To se desilo već prije nekih četiri godine, ustvari od trenutka kad je otvorila studio za modni dizajn.

RSE: Priznanje već postoji, samo još treba da stignu pare.

MIŠETIĆ: Upravo tako.

RSE: Koliko sam ja shvatila, vas dvoje ste ustvari najbolje iskoristili vaše hobije.

MIŠETIĆ: Upravo tako. Vjerujem da se većina naših ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku, nije bitno iz kojih su krajeva, koji su pokušali da započnu novi život vani, vjerojatno našla u sličnoj situaciji kao mi, da jednostavno nisu mogli odmah da rade svoj posao, već su morali da krenu s nečim potpuno drugim i da nađu nekakav procijep koji ih je vodio ka nekakvoj svjetlijoj budućnosti. Tako se desilo u našem slučaju.

RSE: Da li ste vas dvoje u tom vremenu ikada gubili nadu, da li ste pomišljali da je moguće da se ništa ne desi?

MIŠETIĆ: Apsolutno ne. Godine 1995. nam se rodila kćerka. Dvije godine nakon toga su nam dali pogrešnu dijagnozu da ima rak i to je zaista bio jedan jedini put da smo klonuli i duhom i srcem. Život je u tom momentu izgubio svaki smisao. Na svu sreću, samo mjesec dana nakon što je izvršen taj kirurški zahvat, rekli su da ustvari nije bilo ništa opasno, da nije rak, da su pogriješili u dijagnozi. Meni je od tada ostala sijeda kosa.


Planiram da se kandidiram za predsjednika Bosne i Hercegovine i da pobijedim na izborima, a ako izgubim, onda ću se kandidirati za predsjednika u Hrvatskoj. Zezam se. Nema nikakvih velikih planova. Planiram da za jedno deset godina kupim običnu ribarsku kućicu na nekom dalmatinskom otoku, da se preselim tamo i da pišem knjigu.
RSE: Ali to je sada sigurno dio šarma.

MIŠETIĆ: Upravo tako.

RSE: Rekli smo na početku da u Ameriku dolazite vas troje – Dijanin sin, ti i Dijana, a kćerka se rađa 1995. godine. Kako se zovu djeca?

MIŠETIĆ: Andrea i Dino. Dino studira umjetnost na jednoj od najprestižnijih umjetničkih škola, za šta je dobio stipendiju. Ove godine završava, ali već je dobio da radi vrlo interesantne projekte. Neki od njegovih radova će se naći u kućama kraljevskih porodica. On je to nazvao Dino‘s Work in Royal Homes. Tako da će recimo danska princeza imati jedan od njegovih radova, jedan će imati engleska kraljevska porodica i tako dalje. To je uradio uz pomoć svog profesora, Talijana, koji je u njemu nešto vidio i misli da je taj projekt fantastičana stvar. Tako da već sad, dakle prije nego što je uopće završio studije, razmišlja o odlasku u Los Angeles, gdje bi pokušao da se bavi filmom, da radi kao umjetnički direktor. Vidjećemo što će od toga biti.

RSE: Da li ga zovu Dajno ili Dino?

MIŠETIĆ: Zovu ga Dino od početka. Svi su ga odmah prihvatili kad je ovdje došao. On je odmah izgubio akcent, koji ja recimo nikad nisam izgubio, još uvijek ga imam i ljudi me uvijek pitaju da li sam iz Rusije, što me naravno nervira, dakle što stalno moram objašnjavati da nisam iz Rusije. On je akcent odmah izgubio, to valjda kod djece ide brže.

RSE: Koliko Dino sada ima godina?

MIŠETIĆ: Dvadeset i dvije, a Andrea devet.

RSE: Dino je dakle savršeno savladao engleski, ali šta je s našim jezicima?

MIŠETIĆ: Dino je još uvijek naravno OK s našim jezikom. Uostalom, evo i ja se borim da ne miješam engleski i naš jezik, upravo iz razloga koji sam ti spomenuo, mi se puno ne družimo s našim ljudima, iz mnogo razloga. Jedan od razloga je bio da smo mi pokušali ustvari da pobjegnemo od toga da se ponovo okružimo našim ljudima i da ostanemo samo u tom krugu, da ne naučimo ništa o američkom društvu, da ne naučimo ništa o američkoj kulturi, koju ja uvijek volim zvati američka pop kultura, a koja mi je oduvijek bila bliska. I onda je to malo problem, kad se odvojiš od našeg kruga ljudi, onda izgubiš i dodir s jezikom. Iako mi kod kuće pričamo na našem jeziku i tu nema nikakvih problema, ali ja recimo provodim na poslu osam-deset sati dnevno i cijeli dan govorim engleski. Govorim ga bez ikakvih problema, mogu reći da sam ga savladao OK.

RSE: Šta je s Andreom?

MIŠETIĆ: Njen primarni jezik je engleski, odnosno ja ga zovem američki engleski. Govori malo našeg jezika. Ako joj kažem da treba da ide da spava, onda će mi odgovoriti na engleskom da ne razumije. Ali ako joj kažem da sam joj donio čokoladu, onda naravno to razumije bez ikakvih problema.

RSE: Sva su djeca na ovom svijetu ista – čuju samo ono što hoće da čuju. Kakvi su kontakti sa domovinom?

MIŠETIĆ: Svakodnevno sam u kontaktu sa našom zajedničkom prijateljicom koju si spomenula, Natašom Petrinjak. Čujemo se, odnosno dopisujemo se redovno. Stalno sam u kontaktu sa mojim prijateljem, s kojim sam se i vidio ovdje prije dvije godine kad je došao na turneju sa Zabranjenim pušenjem po Americi, Elvisom J. Kurtovićem, alias Mirkom Srdićem. U stalnom sam kontaktu sa svim svojim prijateljima koji su sada svuda po svijetu, Mariom Brankalionijem, koji je sada jedan od vodećih karikaturista u Švedskoj. Čujem se sa ljudima koji su u Bosni, u Zenici, Sarajevu, čujem se sa dosta prijatelja u Zagrebu, sa prijateljima u Beogradu, povremeno se čujem i sa Perom Lukovićem, čujem se sa Rambo Amadeusom, alias Antonijem Pušićem… Čujem se uglavnom s tim ljudima s kojima sam imao kontakt i prije, znači ostali smo u kontaktu i danas, što podrazumijeva telefonski poziv svakih sto godina i e-mail svaki dan.

RSE: Ima li ikakvih planova ili je sve to sad otprilike stabilizirano tu gdje jeste?

MIŠETIĆ: Planiram da se kandidiram za predsjednika Bosne i Hercegovine i da pobijedim na izborima, a ako izgubim, onda ću se kandidirati za predsjednika u Hrvatskoj. Zezam se. Nema nikakvih velikih planova. Planiram da za jedno deset godina kupim običnu ribarsku kućicu na nekom dalmatinskom otoku, da se preselim tamo i da pišem knjigu. Ovo najozbiljnije govorim. Započeo sam sa pisanjem knjige sa vrlo čudnim naslovom – „Kako su djeca komunizma postali odrasli kapitalizma“. Započeo sam to prije nekih tri-četiri godine i onda sam naravno zbog posla morao da stanem. Skoro godinu dana nisam napisao jednu jedinu rečenicu. To je nešto između fikcije i stvarnosti. Dakle to mi je želja, da odem negdje, da se povučem i da završim tu knjigu.

RSE: Znaš da je Erica Jong u svojoj knjizi „Padobranci i poljupci“ napisala za onog svog mađarskog vratara u njenoj zgradi: „Nema boljeg kapitaliste od djeteta koje odraste u socijalizmu“.

MIŠETIĆ: Upravo tako.

RSE: Zorane, želim ti sve najbolje, zdravlja, sreće i da ostaneš u toj punoj kondiciji, s puno energije, jer sve ostalo si već sam uradio zajedno sa svojom suprugom. Ostaje mi da ti se zahvalim što si izdvojio svoje vrijeme i družio se sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.

MIŠETIĆ: Puno ti hvala, Sabina. Ispričavam se za miješanje engleskog i našeg. Uhvatila si me na pola sastanka, tako da su mi u glavi još uvijek rečenice sa sastanka. Želim ti svako dobro u 2005. godini, nadam se da ćemo ostati u kontaktu i vidimo se, vidimo se možda u Pragu, možda u Zagrebu, ko zna.

- 16:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2005.

Kada te spici polenska alergija...

Neke stvari je vrlo tesko kontrolirat'; ljudsku glubost i vremenske nepogode.

Naravno u mome slucaju ja bih tome dodao i polensku alergiju. Mozes je ublaziti ovim ili onim lijekovima, no nema sanse da je kontroliras u potpunosti.
U posljednjih nekoliko dana intenzivno se borim sa istom i borba je za sada neravnopravna... Ja gubim...

No , dobro...Protekli tijedan se desilo dosta interesantnih stvari; dogovorio sam telefonski intervju sa Beck(om), a sa samo dva dana radit cu i "zivi" intervju
sa meni izuzetno dragim bendom the Pixies. Sviraju 06/09/05 u Pittsburghu i dogovor je pao da uradimo 20tominutni intervju prije koncerta...

Cujem od svojih prijatelja iz Zagreba i Beograda kako od proteklog tijedna u Srbiji i Crnoj Gori vlada faza "iscudjavanja", "zgrazanja" i tome slicnih "napada humanosti" glede, ne tako davno okoncanog rata u BiH. Svi se zgrazaju nad video snimcima na kojima se vidi kako pripadnici JA i paramilitarnih postrojbi iz Srbije i Crne Gore ubijaju neduzne civile u Srebrenici...Vauuuuuuuu, konacno nakon deset godina nema vise price o "propagandi" vec se gleda bolnoj istini u oci.
Intersantno je to da su navodno ti snimci u posjedovanju pametnih Haskih istrazitelja vec nekoliko godina no da su se tek sada odlucili na objavljivanje istih.
Ima to smisla ukoliko se skonta da su prije svega bile potrebne velike promjene da se dese u Srbiji i Crnoj Gori te da tamosnji drzavni aparat ne bi imao sansu da ovakve snimke pocasti atributom "propagandisticki".

Imam osjecaj ( sesto culo mi to kaze) da ce slicni snimci o zlocinima ovih drugih strana ( Hrvata i Bosnjaka ) isto tako ugledat' svjetlo dana.

Tada ce valjda i malim mravima postati jasno da ultra-nacionalisticki misevi balkanskih plemena imaju jednu zajednicku nit koja ih povezuje:
ZLOCIN. Naravno, razlika medju Plemenima se ogleda u tome ko je prvi zapoceo, te koliko bola je nanjeo ovoj "drugoj" i "trecoj" strani.
Samo se nadam da ce nova djeca koja tamo odrastaju imati sansu da ODRASTU, da budu vesela i da se u buducnosti na djetinjstvo osvrnu kao na nesto najspokojnije u njihovom zivotu.

Iz ove moje americke perspektive Balkan mi se danas cini daleko... Nestavrno i mracno... Koliko god se ja trudio da se sjecam; lijepih stvari,Plavog Jadrana,prijatelja ,osmjeha, odrastanja,prvih kupljenih ploca od novca koji sam kao djecarac "zaradio" jednostavno pitajuci moju pokojnu baku da mi da nesto novca da kupim Alan Ford,dvije litre koka-kole, singl ili LP plocu i kesu cipsa, ne ide pa ne ide...I dalje mi je Balkan nekako mracan i zajeban.

Nije ovo nikakvo preseravanje jer nemam ja laznih iluzija niti o Zapadnom vidjenju "svakodnevnice" koja nije nista drugo nego rad, potrosi novac i rad.
Pun klinac dugova u mome zivotu... Jos kao dijete sam poceo slusati price o "dugovima"...te Tito zaduzio zemlju,pa strai i stara trebaju zirante da dobiju kredit ne bi li kupili nov auto, pa ovo-pa ono... Danas je moje vrijeme da se "hrvackim zahvatima " borim sa mojim dugovima koji treba da pretstavljaju
"lijepi americki zivot nasmijesene obitelji,pokoje macke i psa"... Kuca , ne jedan nego dva auta, sin ima novi set bubnjeva koji leze u podrumu i pokusava mi objasniti da bih i ja u mojoj 40toj godini mogao nauciti da "lupam"... Prvo razdvoji ruku od noge... Osjecaj....

Prije nekoliko dana , radio sam u vrtu iza nase kuce i to mi nekako predstavlja najvece zadovljstvo nakon napornog radnog dana...
Da mi je to neko pricao prije deset godina ne bih mu vjerovao niti jednoga trenutka... Cuj molim te,Zoka da sadi povrce, voce te razno cvijece...
No, to i mene i moju suprugu nekako najvise odmara ...Onda otvorimo bocu crnog vina sjednemo u taj nas vrt i ispod suncobrana potrazimo dovoljno svjetlosti da nam osvijetli tekst kakvog interesantnog knjizevnog stiva...
Navecer nalozimo kamin koji imamo vani pa pozovemo i nase prijatelje da nam se pridruze... Noc uglavnom zavrsi slusajuci nesto iz moje kolekcije jazz ploca,kakvim intelektualno-supljim razgovorom i onda opet pogledi uprti ka novom danu i pregalackim naporima ovog naseg "dvojca" da ostvari kakvu bolju buducnost svojoj dijeci...

Bush je opet sinoc srao na malom tv ekranu...Pokusava da nam proda muda za bubrege pricom o privatiziranju Social Security...
Svi kazu da nema sanse da mu podje za rukom da uvjeri Amerikance da je to pravi izbor, no ja sam skeptican jer ne tako davno ovaj Nukilarni Klempo
je ovoj zemlji, poput kakvog uspjesnog salesmana , prodao Rat u Iraku... Dakle, nema tu zajebancije...Valja se meni pripremati na kupovinu knjiga sa cudnim naslovima poput " Wall Street Za Idijote"...

Moram ici na nesto sto se zove ,oj "regularni posao"...
Valjda i ova alergija odluci da mi da malo mira... A vani je sunce,ljeto i plavo nebo.
Zoran Misetic / Pittsburgh,06/07/05


- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2005.

White Stripes : "Get Behind Me Satan"

WHITE STRIPES: “Get Behind Me Satan”


Na velikoj zutoj naljepnici preko omotnice novoga CDa White Stripes pise:
“FOR PROMOTION ONLY-Ownership Reserved By BMG-Sale Is Unlawful”.

Album se zove “Get Behind Me Satan” isti ce naredni tijedan i zvanicno zauzeti
svoje mjesto na policama Hramova Americkog Potrosaca; od Wall Mart, Target,
Knjizara, do najmanjih specijaliziranih prodavnica cd-ova i rijetkih vinila.

Moj prvi susret sa muzikom i talentom ,tada 25godisnjim Jack White(om) desio se 2001.
za vrijeme njihovog prvog nastupa u Pittsburgh-u.
Nastupili su u jednoj “rupi” za koju je vlasnik iste cesto izjavljivao da je to CBGB Pittsburgha.
Oko te izjave bi se dalo dosta polemizirati , no cinjenica je da su u istome po prvi puta nastupili, uz dostatnu kolicinu drugih “neotkrivenih” bendova, White Stripes.

Nakon zbunjujuce gitarske barazne paljbe bluza,distorzije,garaznog rocka, nestrucnog ali prekrasno romanticnog lupanja po bubnjevima, ja sam se nasao u cudu da nesto ovakvoga moze da egzistira u glavi nekoga tko je tek usao u 25u godinu svoga zivota.

Slusati ono sto i kako je svirao Jack White,je kao kada procitas kakvu kratku pricu napisanu od strane mladoga pisca za koga odmah shvatis da je nacitan;da je shvatio korijene svoje umjetnosti.

Nakon koncerta uradio sam intervju ( zapravo je to vise bio dialog o tome sto voli da slusa, koji su nam zajednicki interesi glede muzike itd…)sa Jack White-om i isti poslao uredniku kulture iz Jutarnjeg Lista koji mi se nakon toga javio kratkim e-mail objasnivsi da njih ne interesiraju price( njegov odgovor)o “ mladim americkim grupama za koje cak ni Amerikanci nemaju pojma tko su” .

Na svu srecu “Urednik” je bio u krivu; ne samo da ce Amerikanci znati o White Stripes
nego ce i konzumenti “nosaca zvuka “ iz cijeloga Svijeta pocastiti ovaj bend hvalospjevima .

Mali bend iz Detroita postao je “svjetski dvojac” u kome je kormilar instinkt i iskrenost
Jack White(a).
Bas kao i na svakom prijasnjem albumu, tako i na “Get Behind Me Satan” Jack vrlo pametno nastavlja da eksperimentira sa svojom fascinacijom povjescu necega sto se zove rock zvuk. Skoro na svakoj pjesmi sa ovoga albuma moze se doci do zakljucka da njegova kolekcija starih vinila koji su oblikovali njegov muzicki ukus nije kolekcija koja se veze uz top-seller albume.
Produkcijski cijeli ovaj materijal ce vas ostaviti zbunjenim;ponajprije zbog toga sto ce te imati dojam da je ovo prvi puta da cujete White Stripes.

Bez daljnega , od samoga naslova ovoga albuma pa do omotnice na istome, da su se White Stripes zamorili sa dvolicnom “new born Christians” pricom ruralne Amerike.
Bez zelje da se bavi politikom ,bend ipak pravi politicki album. Album koji objasnjava ljutnju, nepovjerljivost i nezainteresiranost za sve ono sto americki mas mediji nude
na svome pladnju podilazenja kojekakvim religijskim i politickim “prikrivenim” desnicarskim grupama u zemlji koja ponovo pokusava da pronadje svoj identitet .
Ako pazljivo analizirate omotnice svih prijasnjih albuma White Stripes onda ce te zamijetiti tri nijanse; bijelu,crvenu i crnu.
U proslosti ,dominantne su bile bijela i crvena nijansa.
Na “Get Behind Me Satan” dominiraju crna i crvena dok je bijela samo tu u tri mala detelja.
Dakle , White Stripes se i vizuelno izjasnjavaju o Americkom prezentu.

Ovaj album nije nista kao sto su White Stripes prije napravili a zapravo je sve sto White
Stripes jesu.
Kreativan bend koji bez obzira koliko buke stvarao ( pjesme “Nurse” i “Blue Orchid”) uvijek ima taj ogoljeni pristup kvaliteti muzickog izrazaja koji niti jednog trenutka ne zeli da se potcini blagodetima tehnologije u vrhunskom muzickom studiju. U vrijeme kada svaki bolje (prodavaniji) bend, koji drzi do svoje trzisne reputacije, koristi sve sto se moze iskoristiti od njegove Visosti Racunara, Jack White ide u suprotnom smjeru; on snima cijeli album na analog opremi i po mome osobnom misljenju pravi najbolji do sada White Stripes album.

Moram priznati da sam bio jako iznenadjen cinjenicom da zvuk gitare nije vise toliko dominantan kao na prijasnjim albumima. Zvuk klavira ce sigurno zazvucati kao predominantan instrument na Get Behind Me Satan.
Jack & Meg postaju nesto kao nogometaski tandem o kome ce se jos dugo, nakon sto njihova karijera okonca, govoriti sa recenicama divljenja.

Najbolji nogomet su uvijek igrali romanticni zaljubljenici u dres odredjenog tima...i kada bi promjenili tim oni bi i dalje igrali ok...I dalje bi zabijali gomilu golova ali bi se ljepota negdje izgubila da se vise nikada ne vrati.
Ne eksponirajuci svoju muziku digitalnom dobu, White Stripes su potpisali jos jedan ugovor sa timom za koji igraju od pocetka svoje karijere i ljubav prema tom dresu je jos uvijek prioritet njihove karijere bez obzira koliko ih Grammy nagrade tjerale da se upuste u avanturu punjenja dvorana sa 10tak tisuca mjesta.

Da li ce prezivjeti? Da. Naravno da ce prezivjeti. Prezivjet ce kao i svaka prava umjetnost. Ja vec sada vidim da ce za nekih 30 godina “Get Behind Me Satan”sa svojih 13 pjesama ( gle cudne koincidencije sa tim nesretnim brojem “13”) postati
znacajan dio necije muzicke kolekcije.

Moji aduti sa ovoga albuma ,uz vec zasigurno hit Blue Orchid, su “The Doorbell” i “Take,Take,Take”.

U razmjeni e-mailova sa Krunom, ugodno sam bio iznenadjen cinjenicom da ce White Stripes pocastiti svojim prisustvom i Zagreb. Bit ce to sansa i svima vama iz Lijepe Nase da osjetite iz prve ruke o cemu ja ovdje pisem. Naravno, nadam se da prostor u kome ce nastupiti White Stripes nece biti pretjerano veliki jer ovaj Veliki Rock Band najbolje funkcionira u manjim prostorima .
U iscekivanju njihovog zagrebackog nastupa , najtoplije vam preporucam da nabavite ovaj album i da ga vrtite do iznemoglosti. Sto ga vise budete slusali bit ce te blize muzickoj magiji White Stripes.

Cetiri Zvjezdice

Zoran Misetic ( Pittsburgh, USA) 06/02/05

- 19:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.05.2005.

Sarajevu Pita -Zelji Kita;

"Vrijeme prolazi nogometasi odlaze, a Enver Marić ostaje. I sve je bolji. Braniće i u ovom prvenstvu, mada njegovi vršnjaci, poput Bajevića, odlaze u trenere."
(Ven, 11. avgust 1983.)


"Gdje si proveo odmor? Na moru na Trebeviću. Čovječe, Trebević je planina! O, zato ja nikako nisam mogao da pronađem plažu!"
(Oslobođenje, 8. avgust 1983.)


Dakle, kao tadasnjem djecarcu, dvije sportske manifestacije su mi ostale u dobrom pamcenju; Mediteranske Igre u Splitu ( 1979), a potom i Zimske Olimpijske Igre u Sarajevu(1984).
To je bilo vrijeme kada se Fico jos uvijek kupovao bez srama jer je Trabant bio za klinac i topio se svom svojom plastikom na jakome suncu,pa imati Ficu bilo je kao imati Ferari.
Jebi ga , sada mi je tek jasno da su Rusi izmislili taj auto koji se kasnije proizvodio i u njima prijateljskoj Bugarskoj, Rumuniji te mu u nenadmasnoj depresivnoj Madjarskoj, samo zbog toga sto su im zime jebeno duge i jake. Kada je zima takva onda "nema zime" da ce sunce istopiti haubu Trabanta.

U svakom slucaju, u onoj bivsoj drzavi gdje si mogao ubiti covjeka i odlezat' recimo samo 5 godina a u isto vrijeme si mogao fasovati 15 godina strogog zatvora ako si podviknuo sto lose protiv Partije i Druga, ljudi su zivjeli za trenutke poput Mediteranskih Sportskih Igara i ZOI.

Jednostavno, u onom nasem sivilu, svi oni koji su aplaudirali od pocetka pa do kraja na svaki zaveslaj Matije Ljubeka ili svi oni koji su skandirali Juri Franku ;"Volimo Jureka vise od bureka", znali su da je to njihovih 5 minuta globalizacije...5 minuta bijega od sivila...5 minuta kada smo mislili da cijeli Svijet samo o nama razmislja i govori.

I nismo mi bili sebicni u nasoj ljubavi prema sportu. Nismo se samo ogranicavali na podrsku "nasima"... Davala se podrska i "njihovima" kada se znalo da "nasi" nemaju niti najmanju sansu da ugroze "njihove". Tako je meni bilo posve normalno da pored moga crno bijelog TV prijemnika urlicem i skacem kada talijanska atletičarka, skakačica u vis Sara Simeoni obara rekord.

Treba ovdje neke stvari razjasniti (da ne bude zablude) i istaknuti da su zitelji Zemlje Koje Vise Nema svoju sportsku nesebicnost produzili i na druge sportske manifestacije koje su se odrzavale van granica Zemlje Koje Vise Nema.

Recimo, svake Ljetne Olimpijske Igre su se docekivale uz punu trpezu i bile su velike sanse da ce neki RIZov tv tih dana ekslopiradi dal' zbog ljutnje ili radosti onih sto su sjedili ispred njega.

Sjecam se kako je moj pokojni otac Ante , gledajuci drugog Antu; Antu Josipovića , osvajača zlatne medalje u boksu na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984, od radosti skocio ka nasem tv i vec sutradan smo imali covjeka sa crnom torbom u nasoj kuci koji nam je objasnjavao da su nam svjecice pregorile jer po tv-u se nesmije lupat' i trest' .

O nogometu da i ne govorim. Islo se dotle da su, danas zakleti neprijatelji Zvjezdasi (Cigani) i Hajdukovci ( Bili), podrzavali jedni druge svaki puta kada bi neka od tih ekipa na "medjunarodnoj sceni" igrala bitnu tekmu protiv Borusije ili Valencije.
Nije tu bilo zajebancije...
Inace, govoreci o nogometu najzeznutije je bilo biti golman nogometnog tima koji igra odlucujucu utakmicu.

Recimo , sjecam se utakmice treceg kola Kupa UEFA (1981-1982) Hajduka i Valencia...

Te je sezone Hajduk tukao Stuttgart 3:1 kod kuce a igrali su nerjeseno 2:2 u Njemackoj. U drugom kolu su dobili ne tako jake Belgijance koji im ipak zadali nest vise problema pa je Hajduk samo zahvaljujuci boljoj gol razlici ( ili tako nesto...vise se i ne sjecam) prosao u trece kolo.
Protiv Valencije branio je Pralija ... Jos uvijek mlad i perspektivan golman od koga su svi ocekivali da postane numero uno "Plavih".
Hajduk je pobjedom na svome terenu od 4:1 vec bio jednom nogom u Cetvrtom kolu .
No, u uzvratnom mecu Pralija je postao Provalija...Isti je taj dan i na toj nesretnoj utakmici primao golove i sa 30 metara... Lopta mu je prolazila kroz usi i svi smo se samo zgledali i ocekivali da ce se cudo ipak desiti, te da ce Hajdukove tadasnje napadacke perjanice zabijat' golmanu Valencije golove i sa 50 metara, jer Boze moj ,ako ovi mogu nama sa 30 mi mozemo njima sa 50 metara.

Rezultat je na kraju bio nevjerojatnih 5:1 za Valenciju i Split je ne samo toga dana vec i u mnogo narednih dana i mjeseci tugovao svim svojim splitskim bicem.

Uz nogomet svi smo se lozili na kosarku... Tu je nekako bilo sigurnije gnjezdo sa sve nas koji smo vise voljeli pobjede nego poraze gdje su "nasi" bolje igrali a izgubili.

Dakle,tadasnji "nasi"su uvijek imali samo jedan imerativ; pobijediti SSSR . Inace pobijediti SSSR je znacilo dobiti ili zlato ili srebro glede medalja. Sjecam se evropskog prvenstva igranog u vise gradova bivse Jugoslavije ( Beograd, Split, Karlovac, Rijeka ).
Prvenstvo se odrzavalo od 7. do 15. lipnja 1975. “Plavi” su branili prvo evropsko zlato osvojeno dvije godine ranije u Barseloni. Predvođeni trenerom Mirkom Novoselom - reprezentativci Ratko Tvrdić, Dragan Kićanović, Vinko Jelovac, Rajko Žižić, Dragan Kapiyić, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić i Željko Jerkov, razvalili su sve protivnike i osigurali put ka finalu gdje su ih cekali Rusi.
I naravno, em' smo igrali na domacem terenu- em' smo imali jednu od najboljih svjetskih repki u to vrijeme, tako da su Rusi samo otvorenih usta pratili svoj put ka kosarkaskom Gulagu za koji smo im mi osigurali kartu u jednom smjeru. Tukli smo ih sa 6 poena razlike i zasluzeno dobili Zlatnu Medalju.

Bile su to velike utakmice, u kojima su “plavi” potvrdili dominaciju u Evropi a onda smo bez straha odlucili da osvojimo i svjetsko zlato i opet Ruse potucemo povjesnim kosarksim NE izgovorenim u Manili godine 1978.

Ta tekma i dvije godine kasnije osvajanje zlata na olimpijskim igrama u Moskvi doveli su do toga da je kosarka ,uz nogomet ,postala najvaznija sporedna stvar u nasim zivotima.

Eh, da ... Sport... Mnogo godina kasnije , ovdje u Pittsburgh-u, sjedim pored tv ekrana zajedno sa mojim prijateljima iz Shady Side Nogometnog Kluba za koji igram u ovoj vrlo zajebanoj "Over 30 League". Svi ovi moji prijatelji su sa razlicitih strana plavoga globusa ;Amerikanci, Argentici, Peruanci, Spanjolci, Nizozemci ,Talijani,Englezi,Irci pa cak i Njemci. Dakle sjedimo i gledamo tekmu izmedju Hrvatske i Njemacke na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998.
Tucemo Njemce ... Svi mi cestitaju ... Cak i moj njemacki prijatelj Klaus ... Kaze;"zasluzili ste"...
A ja znam DA SMO SAZLUZILI. Jebi ga ,zasluzili smo jer i "mali" zasluzuju da budu "veliki" barem jedan dan...barem jednu tekmu...barem jednu medalju.

By Zoran Misetic


- 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2005.

I NAKON TITA BIT CE GARAZNOG ROCK-a

Pitanje koje mi ovdasnji americki prijatelji stalno postavljaju , a koje mi doista ide na zivce ,glasi otprilike ovako:
“A zasto ti , s svojih, skoro 40 godina , i dalje ides na koncerte ovih mladih rock bendova?”

Dakle ovo ,meni najodvratnije pitanje, zahtjeva dostatnu kolicinu vremena za odgovor jer sto bi Doktor Sestic znao reci: “Svako od nas u sebi nosi malo ludila. Samo je razlika u tome sto neki od nas cjenimo svoje ludilo pa ga pokazujemo u javnosti a drugi opet nastoje da sakriju svoje ludilo. E,ovi sto ga skrivaju su opasno ludi i opasni po okolinu”… Eto, tako je Dr. Sestic znao opisati u dvije recenice ,kako svoje pacijente tako i cijelu filozofiju svoje psihijatrijske profesije.
Ja svoje ludilo s ponosom nosim… Nisam opasni ludjak koji predtavlja opasnost po moju zivotnu sredinu. Moje “privatno ludilo” je nesto sto bi se dalo nazvati konceptualno ludilo i svodi se na to da od “starih treba uciti, a mlade treba slusati”. Gdje se to najbolje da vidjeti? Pa naravno, u muzici.

Godina je ’80-ta i Marsal Tito je mrtav vec nekih mjesec dana. Svi klinci iz moga susjedstva su dobili sansu da se igraju strazara po Mjesnoj Zajednici. Dosli neki stariji ,mudri ljudi u sivim odijelima I objasnili nam da od kako je Drug Tito umro,mracne sile Zapadnih i Istocnih nam susjeda nastoje da destabiliziraju SFRJ i mi sada moramo da obratimo paznju na sumnjive tipove koji bi se mozda mogli pojaviti u nasoj okolini s zeljom da nam nanesu zlo.
Naravno, to “cuvanje nasega mira” sastojalo se u odradjivanju “strazarskih” nocnih smjena u prostorima (ulgavnom jedna mala i jedna nesto malo veca prostorija) MZ “Jedinstvo”, gdje bi “strazarski dvojac” igrao sah,slusao nocni program na Radio Sarajevu ,trudeci se da uvatimo valove Radio Beograda i Radio Zagreba, jer tudje je uvijek bilo sladje!
S vremena na vrijeme u posjet bi nam dosao drug dezurni milicioner,valjda da provjeri dal’ nase budno oko cuva buducnost i sigurnost nase drzave. Ustvari, s ove vremenske distance ,cini mi se da su ovi milicioneri uglavnom imali zelju da pricuvaju nase sendvice jer svaki put kada bi se pojavili na vratima prvo sto bi upitali bilo bi “ A ,jel’ malisa sta ti je mati pripremila za jelo?”… E, u jednoj od tih mojih klinackih strazarskih duznosti, na vrata male kancelarije negdje oko 3 sata ujutro zakucao je jedan od najzeznutijih zenickih milicionera, Lazo genter. O njemu su se stalno pricale strasne price, kako zajebava narkomane po Gradskom Parku,razvaljuje ih palicom po bubrezima dok im objasnjava u maloj podrumskoj prostoriji zenickog SUP-a, da “bijeli prah nije dobar za zivce” te da ce im “zubi poispadati od ovih droga”,itd,itd… Naravno ,mogu samo zamisljat’ kako su ovi jadni narkomani razmisljali u stanju svojih zivaca dok su im “braca u plavom” razvaljivali bubrege…Ustvari,kazu da je pravi razlog sto je Lazo Genter bio tako okrutan i zajeban,lezao u cinjenici da je imao kcerku koja je s svojih 15 – 16 godina voljela da se druzi upravo s takvim sojem ljudi koji nije znao da im razvaljeni bubrezi mogu pomoci u ocuvanju vlastitih zivaca te im osigurati celjust punu zuba!
No, dobro … Price su samo price, i ponekad im se da vjerovat’ a ponekad ne…
Cinjenica je da je Lazo Genter pokucao tu noc na vrata kancelarije MZ “Jedinstvo” gdje je tada petnaestogodisnji potpisnik ovih redova pokusavao da odoli pokusaju pospanih ocnih kapkova da se kompletno zatvore i urone u dubok san.
“Kako ste momci ?”-bila je prvo sto strazni cuvar reda i mira izgovori.
Mislim da mu je moj prijatelj Mario sto se Brancaglioni preziva, koji je tu noc dijelio “svetu duznost” s mojom malenkoscu,odgovorio nesto kao :”Dobro smo”.
Ono sto je meni zapalo za oko je jedno desetak LP-a koje je Lazo genter nosio pod svojom miskom.
“ Ovo sam zaplijenio vecaras od nekakvih mangupa i sve je ovo nekakva narkomanska muzika “-nastavio je Lazo prepoznajuci moj interes za vinil ispod njegovog pazuha.
“De, stavi ovo tamo kod sefa i reci gospodji Miljkovic da vidi ako moze iskorist’ neku od ovih ploca”-znacajno al’ bez naredjivackog tona izgovori Lazo ,odmah zakljucujuci, : “Mozda i nadje nesto da nije samo narkomanska muzika. “
Gospodja Miljkovic je bila Predsjednica MZ “Jedinstvo” a u isto vrijeme je i vodila glavnu rijec u zeljezarskom KUD-u (kulturno umjetnicko drustvo) “Ibrahim Perviz”, pa je valjda Lazo po toj nekoj njegovoj milicionerskoj logici dosao do zakljucka da bi se mozda i na The Ramones moglo odigrati kakvo kolo?!
U svakom slucaju, Lazo se nije puno zadrzao. Sjeo je u “tristaca” i odvezao se u mrak.
Mario se isto jos neko vrijeme borio da mu se ocni kapci ne ztvore.
Kapitulirao je ovaj cuvar sigurnosti MZ “Jedinstvo”. Zaspao.
Meni vrag nije dao mira. Dal’ sto sam bio umoran i pospan pa su mi se stvari pocele pricinjavati,ili zato sto se to doista i desilo, al’ ja sam imao osjecaj da su meni te ploce govorile :”Daj nas stavi na gramofon. Mi bi da se vrtimo i proizvodimo zvuk”…
U nasoj kancelariji smo imali jedan od novijih modela gramofona marke TOSKA.
Moglo se naredat’ pet ploca odjednom pa ko fol mogao si izigravat’ mangupa i gledat kako se svakih sat vremena same ploce mijenjaju a ti gledas iz udaljenosti od jedno metar-dva.
Dakle,uzmem vec spomenuti album The Ramones,stavim vinil na Tosku, pritisnem crveno dugme na gramofonu i prva pjesma koja se zaori kancelarijom je bila “Rockaway Beach”. Kako sam zaboravio da stisam zvucnike,Mario skoci ko da je imao los san !
“Koji ti je kurac ? Sta pustas muziku u 3 ujutro?”-ljuto ce moj drug i “brat po sigurnosti”.
Kada se malo razbudio shvatio je da ovo i nije tako losa ideja. Tako smo ti nas dva ,do zadnjeg sata (6 sati ujutro) vrtjeli ove ploce od The Ramones, Velvet Underground, Kinks,MC5, i Mario se ufurao u ulogu bubnjara a ja se ufuravao da sviram gitaru.

Dvadeset dvije godine kasnije, sjedim u jednom njujorskoj boemskoj kavani i pazljivo slusam razgovor skupine 16-tegodisnjaka za susjednim stolom. Klinci s puno odusevljenja govore o najavljenom koncertu The White Stripes i o novom, jos malo pa objavljenom ,albumu The Strokes 11 je sati uvecer i neki novi petnaestogodisnjaci traze svoje motive da “ostanu budni”!

- 16:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.05.2005.

ABOUT CROATIA

Cultural touch of Croatia

Alhough Croatia developed under the impact of many different cultures - Greek, Roman, Celtic, Illyrian, Austrian, Hungarian, Byzantine, Islamic - it gave its own and unique imprint to the history of Europena civilization.

Not until recent times was Croatia able to step out from behind the political curtain and distinguish itself. That was its rebirth after gaining independence from the former Yugoslavia. But its cultural influence on society has spanned over many centuries, from subtle to prolific. The Croatian culture continues to touch and shape modern society throughout the world even today. For instance, if you're wearing a business tie at this moment you can rest assured that it's a fashion statement which originated from Croatia.

Worn originally by Croatian soldiers, it had caught the fancy and the
marketing savvy of the astute French fashion designers.


Here in the U.S. there's a spotted canine that represents fire fighters throughout the country as their traditional mascot called the Dalmation dog. It was born and bred along the coastal area of Croatia, near the Adriatic Sea in Dalmatia. Also near the pleasant coastal waters and further inland, for those that enjoy imbibing in the pleasure of the grape- Zinfandel's vineyard roots came from Croatian soil too. Perhaps while enjoying a glass of Zinfandel relaxing in your easy chair at home you are listening to Croatia’s minister of classical music culture “Papa" Joseph Hayden. Or you can listen to his music in your car while traveling through Chicago and take notice of the majestic grandeur of artist Ivan Mestrovic's mounted warriors, erected in 1928 at the congress Plaza entrance to the park, the statues are known as "The Spearman and The Bowman".A dynamic figure that has greatly influenced science, Nikola Tesla, born in Croatia.As the originator of alternating electrical current technology and the three-phase system. Tesla is equally known for his contribution to the high frequency technology and wireless communications. The impact of his abundant inventions (over 700 patents) has been truly profound on the development of modern civilization. Croatia's heritage is richly influential and perpetual.

- 22:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ABOUT "AMERICAN POP CULTURE" PROJECT

ABOUT “AMERICAN POP CULTURE PROJECT” SPONSORED BY LITTLE BLACK DRESS


“Pop culture is the closest thing America has to a national faith. However different we are, most of us share a common knowledge about subjects as diverse as the Super Bowl, Bruce Springsteen, Cher’s tattooed rear end, Oprah’s weight problems, Star Trek, and the Woodstock festival.
A few generations ago, to learn about Donald Trump’s love life or Roseanne Arnold’s childhood sex traumas, you would have had to scour the lowliest
Gossip magazines; now, such subjects
are the stuff of respectable newspapers and prime-time television.
Once at the periphery of what seemed to matter, pop culture has become the drumbeat of everyday life. This is nothing less than a major realignment
Of American culture. Whether it makes you cry or clap your hands with joy, and whether you see it as dismally vulgar or the genuine expression of a robust democracy, pop culture cannot be ignored.
Pop culture is American culture.”

Little Black Dress is trying every month – two to organize party and “round table” conversation regarding
American Pop Culture having as a guest somebody who is directly or indirectly involved in creating American Pop Culture.
So far we hosted “round table” conversations with Mr. Kirk M. Petruccelli, Hollywood Art Director and Production Designer (The Patriot,
Tomb Rider, Blade, Last Castle, etc…) and also conversation with Mr. Wayne Lebeaux who is Tour Manager for The Monkees and who was one of Tour Managers for Bruce Springsteen, Ringo Starr and he also spent almost 10 years working as a Tour Manager for NBA basketball team Boston Celtics.

Mr. Jay S. Jacobs–
CEO of POPENTERTAINMENT.COM,
author of the book about Tom Waits: “Tom Waits-Wild Years”, freelance writer who has published extensively in a wide
variety of magazines including C.D. Review, Creem, Magnet, Manhattan Mirror, New Review, Philadelphia Weekly,
Rock Guide,Rockpile and Underground Press.

Our future list of possible guests in our talk about American Pop Culture include names such as:
Mr. Burton Morris – an artist, whose world is filled with bold shapes and bright colors, leads the "New Pop" art movement, creating images that vibrate with enormous energy and style.
Mr Quincy Troupe-Jazz fans from across the world know Quincy Troupe as the co-author of the acclaimed best selling autobiography of jazz legend Miles Davis, "Miles: The Autobiography." However, Troupe is also an acclaimed poet, and is Professor of Creative Writing and American and Caribbean Literature at the University of California at the University of California, San Diego. He is also the winner of two American Book Awards, (for "Miles: the Autobiography", and 1979's "Snake Back Solos." Troupe is also the winner of a Peabody Award, and serves as the editorial director of Code magazine. His most recent book, released in late 1999, is entitled "Miles and Me: A Memoir of Miles Davis," and details his relationship his longtime friend, as well as the behind the scenes story of the writing of Miles' autobiography. He has been a featured poet on the PBS programs, "The United States of Poetry," and in 1990 won an Emmy for his for his contributions to "The Power of the Word," which featured his work "The Living Language."

Mr.Ben Edmonds- US Editor of British music magazine “MOJO” and author of the books about MC5 and Marvin Gaye.


Etc, etc,…

Join to us and become part of the American Pop Culture with the style.

Diana and Zoran Misetic
LITTLE BLACK DRESS WWW.LBDFASHION.COM
Shadyside-Pittsburgh


- 21:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ABOUT "AMERICAN POP CULTURE" PROJECT

ABOUT “AMERICAN POP CULTURE PROJECT” SPONSORED BY LITTLE BLACK DRESS


“Pop culture is the closest thing America has to a national faith. However different we are, most of us share a common knowledge about subjects as diverse as the Super Bowl, Bruce Springsteen, Cher’s tattooed rear end, Oprah’s weight problems, Star Trek, and the Woodstock festival.
A few generations ago, to learn about Donald Trump’s love life or Roseanne Arnold’s childhood sex traumas, you would have had to scour the lowliest
Gossip magazines; now, such subjects
are the stuff of respectable newspapers and prime-time television.
Once at the periphery of what seemed to matter, pop culture has become the drumbeat of everyday life. This is nothing less than a major realignment
Of American culture. Whether it makes you cry or clap your hands with joy, and whether you see it as dismally vulgar or the genuine expression of a robust democracy, pop culture cannot be ignored.
Pop culture is American culture.”

Little Black Dress is trying every month – two to organize party and “round table” conversation regarding
American Pop Culture having as a guest somebody who is directly or indirectly involved in creating American Pop Culture.
So far we hosted “round table” conversations with Mr. Kirk M. Petruccelli, Hollywood Art Director and Production Designer (The Patriot,
Tomb Rider, Blade, Last Castle, etc…) and also conversation with Mr. Wayne Lebeaux who is Tour Manager for The Monkees and who was one of Tour Managers for Bruce Springsteen, Ringo Starr and he also spent almost 10 years working as a Tour Manager for NBA basketball team Boston Celtics.

Mr. Jay S. Jacobs–
CEO of POPENTERTAINMENT.COM,
author of the book about Tom Waits: “Tom Waits-Wild Years”, freelance writer who has published extensively in a wide
variety of magazines including C.D. Review, Creem, Magnet, Manhattan Mirror, New Review, Philadelphia Weekly,
Rock Guide,Rockpile and Underground Press.

Our future list of possible guests in our talk about American Pop Culture include names such as:
Mr. Burton Morris – an artist, whose world is filled with bold shapes and bright colors, leads the "New Pop" art movement, creating images that vibrate with enormous energy and style.
Mr Quincy Troupe-Jazz fans from across the world know Quincy Troupe as the co-author of the acclaimed best selling autobiography of jazz legend Miles Davis, "Miles: The Autobiography." However, Troupe is also an acclaimed poet, and is Professor of Creative Writing and American and Caribbean Literature at the University of California at the University of California, San Diego. He is also the winner of two American Book Awards, (for "Miles: the Autobiography", and 1979's "Snake Back Solos." Troupe is also the winner of a Peabody Award, and serves as the editorial director of Code magazine. His most recent book, released in late 1999, is entitled "Miles and Me: A Memoir of Miles Davis," and details his relationship his longtime friend, as well as the behind the scenes story of the writing of Miles' autobiography. He has been a featured poet on the PBS programs, "The United States of Poetry," and in 1990 won an Emmy for his for his contributions to "The Power of the Word," which featured his work "The Living Language."

Mr.Ben Edmonds- US Editor of British music magazine “MOJO” and author of the books about MC5 and Marvin Gaye.


Etc, etc,…

Join to us and become part of the American Pop Culture with the style.

Diana and Zoran Misetic
LITTLE BLACK DRESS WWW.LBDFASHION.COM
Shadyside-Pittsburgh


- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRINCE: 'MUSICOLOGY' (Columbia/Menart; 2004.)

"I niski ljudi mogu bit' veliki muzičari…Nije sve u veličini tijela već je u veličini bankovnog računa... Što ti je bolja koka, veći si muzičar… Što ti je manji auto, manji si muzičar… Zato se ja bavim rock muzikom… Da se i ja jednog dana, s boljom kokom, provozam u velikom autu…"
Elvis J Kurtovich tijekom privatne konverzacije s Zoranom Mišetićem u njujorškom jazz klubu Vanguard, New York City. ljeto 2002.



Vrlo malo vrhunskih facera u svijetu rock profesije mogu sebi dozvoliti da objave prosječne i ispod prosjeka albume. Recimo, Mick Jagger. Žvaljo nikako da "ubode" dobar solo album. No, bez obzira na njegovu smiješnu solo karijeru, čovjek s velikom karizmom i velikim usnama, uvijek je znao da pripada "gnijezdu" znanom kao The Rolling Stones. Svaki puta kada bi se vratio svome "gnijezdu" mi bi mu opraštali sve njegove solo muzičke grijehe i ispade. A što ako se čovjek zove Prince i nema "drugog" gnijezda?

Album je realiziran na Princeovom vlastitom labelu NPG, no uz pomoć Columbia Records će biti proizveden te distribuiran na američkom tržištu. U svakom slučaju, Prince je tu, ponovno s nama… I to ne samo s novim albumom već i s koncertnim aktivnostima s kojima, u posljednjih dva mjeseca, radi na promociji svoga najnovijeg dugosvirajućeg projekta.

Samo nakon jednog preslušavanja ovoga albuma bilo mi je jasno da Prince nit' je donio nesto novo, nit' se trudio nešto pretjerano da bude drugačiji od svih onih više -manje uspješnih kopija (Andre 3000, Pharrell Williams, D'Angelo, itd…) njegovog muzičkog izraza. Na 'Musicology' Prince koristi dosta starih, vec viđenih, tj. odslušanih trikova s kojima je svojevremeno dokazivao svima svoju originalnost. Nažalost po Princea, ponavljati se do u beskonačnost nikako ne može da znači išta dobro. Sve pjesme na albumu su, govoreći o ponavljanju, producirane, aranžirane, komponirane te odsvirane od strane Princea. I možda upravo u toj činjenici treba tražiti razloge za ovu prosječnost. Možda bi bilo pametno za niskog, a dobrog muzičara da potraži izvor svježine na nekom drugom mjestu gdje bi mu, ako nista, a ono kao producent, pomogao netko poput Felix da Housecat ili Daft Punk??? Zašto ne?!? Isti su još odavno uspjeli da daju kroz svoj vlastiti rad svježinu Princeovom poigravanju "sintetičkim notama" te ih prilagodili "dance" podijumu.

Prince je morao, prije nego li je ušao u studio i započeo s realiziranjem muzikološke onanije, da se posveti malo vise ulici i onome novom što neki drugi klinci (da ih nazovemo za ovu prigodu "muzički uličari") nude u posljednje vrijeme. Nažalost, on to nije uradio. Povjerovao je malom krugu ljudi koji ga okružuju i koji mu se toliko uvlače u guzicu da nisu u stanju da mu kažu: "Snimio si loš album", a on sam već odavno sebe vidi kao okrunjenog Kralja funk-rock-dance zvuka, a ne kao Princa koji je tu da bi kraljevstvo uvijek kritizirao. Koji je tu da bi kraljevstvu uvijek davao svjeze ideje. No, dobro, iskreno, ruku na srce, da je netko drugi snimio ovaj i ovakav album, ovo ne bi bio toliko loš materijal. No, kada je Prince u pitanju, onda prosječan znači loš.

Album otvara istoimena pjesma čiji će se video spot vjerojatno mnogo vrtiti na MTV-u koji je još odavno izgubio sve kriterije o tome što je kvalitetno, a što nije. Na trenutak, Prince jednim "baladnim" zahvatom bjezi iz ove muzikološke žabokrečine. Riječ je o pjesmi 'Call My Name' gdje se čak usuđuje, na pomalo naivan način, da dovodi u pitanje Askroftovu filozofiju špijuniranja običnih Amerikanaca pjevajući: "What's the matter with the world today?/Land of the free?/Somebody lied!/They can bug my phone, peep around my home/They'd only see you and me makin' love inside". Hm, dakle, ovaj stih je naivan, na nivou srednjoškolca, no takav kakav je predstavlja najsvjetliju stranu 'Musicology'. Zapravo, bilo bi vrlo fino da zamislimo da je 'Musicology' film pa da je ovo zapravo DVD, a ne CD. Onda bi bilo interesantno da vidimo 'Special features' na tom DVD-u. Vjerojatno bi bila kakva digitalna igrica u kojoj moramo pobijediti ljutog zmaja i da iz crnog dvorca spasimo princezu. Dakle, ta i takva igrica bi bila najveća avantura i akcija koju bi DVD ponudio širokoj potrošačkoj masi. Nazalost, Prince je objavio Musicology kao CD.

2001. godine, Prince je objavio daleko bolji album, 'The Rainbow Children' na kome se kompletno predao nepredvidljivom jazz-funk zvuku kroz koji nam je donio priču o pobunjeničkom plemenu koje se bori protiv despotskog rezima pod nazivom Digital Garden. S malo sreće i umješnosti, a i ne bi ga ništa koštalo, mogao je Prince i na 'Musicology' koristiti malo od tog pobunjeničkog duha.

Bez obzira na loš album, Prince ima dobru koku, vozi veliki i dobar auto pa, ako je vjerovati mome prijatelju Elvisu J Kurtovichu, onda je Prince i dalje dobar muzičar.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
30. travnja 2004.


- 19:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

THE STROKES: 'ROOM ON FIRE' (Rough Trade/Menart; 2003.)

"Živjeti rock'n'roll je isto kao kada se nalaziš u pustinji, žedan si, a nigdje da nađeš vodu. Počinje da ti se svašta priviđa i na kraju počneš zaista i da vjeruješ da je san zapravo java"
24.8. 1977, Steve Diggle, The Buzzcocks
"Da bog da crk'o rock n'roll"
Mnogo godina kasnije, gospodin Elvis J Kurtovich


Nevjerojatno je koliko sličnosti se može naći između vladavine GW Busha i drugog albuma NYC petorke The Strokes! Bez obzira kakvu pizdariju učinio GW i njegova mu mila administracija ljudi još uvijek u dostatnom broju pronađu dovoljno energije da zaplješću i daju mu podršku. Noam Chomsky je pametno ustvrdio da je to s jedne strane zbog straha koji se zločesto uvukao u kosti Amerikanaca još od 9/11/01. Dakle, Bush je vispreno izmijenio onu despotsku formulu po kojoj se kaže: "Zavadi pa vladaj". U Bush-manskoj verziji to sada zvuči otprilike kao: "Zaplaši pa vladaj". S druge strane propagandni aparat iza ovog teksaškog tatinog sina je toliko moćan da bi se čak i Slobodan Milošević iz njegovih "niko-bre-ne-sme-da-vas-bije" dana mogao posramiti i upiškiti u svoje haške tople i duge zimske gaće.

Dakle, gdje se u sve to uklapa novi album grupe The Strokes? Priča koja daje objašnjenje takvome "uklapanju", započinje još od prije dvije godine, upravo neposredno nakon 9/11/01 kada sam dobio priliku upoznati momke iz grupe The Strokes. Još uvijek nepoznat bend u američkom viđenju popularnosti, The Strokes su se obreli u Pittsburghu ne bi li promovirali svoj dugosvirajući prvijenac 'Is This It' (američka verzija omotnice za ovaj album je tragično dosadna, bezlična i nedefinirana za razliku od jednostavne i erotikom nabijene omotnice za europski market). Svirali su pred nekih 100-tinjak posjetitelja u klubu gdje je takva posjeta značila da je klub bio popunjen do posljednjeg mjesta. Dakle, u tom malom klubu, zadimljenom i okupanom u miomirisima trave i pive The Strokes su otprašili svoj koncert za nekih sat vremena. Bez obzira na kratkoću svoje svirke, što se jednostavno dalo objasniti nedostatkom svoga vlastitog muzičkog materijala i ponosnim uzvikom "e, mi ne želimo svirati obrade drugih grupa", the Strokes su pokazali da su skupina solidnih muzičara koji su spremni da se zezaju i uživaju u onome što rade.

Ja sam nakon tog koncerta imao dug, prijateljski razgovor s gitaristom Albertom Hammondom i bubnjarem Fabom Morettijem. Razgovarali smo o svemu i svačemu. a u jednom trenutku je Albert rekao nešto što će se kasnije ispostaviti kao surova realnost buduće egzistencije grupe koja se još ne tako davno "kitila" pozitivnim feedbackom garažnog rock zvuka. "Sve je ovo OK, ali mi smo malo u strahu što neki ljudi iz diskografske industrije pokušavaju da nas objasne kao NAREDNU VELIKU STVAR" - bila je rečenica koju je tada izgovorio Albert. Ispostavit će se da je mlađani i inteligentni Albert bio itekako u pravu govoreći o ovoj vrsti straha. Taj prvi album je bio ništa novo i epohalno u okvirima rock muzike, no zasigurno je predstavljao pravo osvježenje nakon svih mogućih muzičkih pizdarija upakovanih u "mijenjam-veličinu-grudi-svaki-drugi-dan" Britney Spears albuma, ili "jebo-te-pa-mi-nemamo- grudi" 'NSync albuma. Konačno se u ovdašnjim medijima ponovno moglo čitati, gledati i slušati o garažnim rock bendovima. The Strokes, the White Stripes, Detroit Cobras, the Mooney Suzuki, itd. su ispunjavali stupce main stream magazina istim intezitetom kao što su to činili u underground magazinima koji su se bavili isključivo "garažnom scenom". Dakle, nešto vrlo pozitivno se desilo s tim prvim albumom.

Dvije godine poslije situacija se umnogome izmijenila. Julian i njegova raja postali su dio velike diskografske mašinerije koja funkcionira po već spomenutom principu: Napravi-Plasiraj-Samelji Do Kraja! Dakle, u osmom mjesecu ove godine ponovo sam se sreo s Albertom, ovoga puta u NYC u kome su provodili posljednja 3 mjeseca stavljajući finalne dodire na novi album, 'Room On Fire'. Izgledao je kao netko tko je skinuo veliki teret s ramena. Posve razumljivo jer oko ovoga drugog albuma stvari nisu išle baš kao podmazane, počev od pronalaženja prave formule za uobličavanje njihovog zvuka (čitaj: pronalaska pravog čovjeka za producentsku palicu) pa sve do toga da Julian nije imao dovoljan broj "kvalitetnih" tekstova koje je želio uvrstiti na ovaj nosač zvuka. I baš tu, za vrijeme moga boravka u NYC počeo sam čitati u elitnim magazinima, koji nisu imali baš puno dodirnih točki s r'n'r muzikom, maratonske tekstove nabijene do kraja hvalospjevima i glorificiranjem za ono što the Strokes znače za današnju rock scenu. Jebi ga, kada netko tko doista voli rock muziku vidi da je Justin Timberlake na MTV-ju "ozvaničen" kao netko tko ima daleko bolji materijal od, recimo, pokojnog Johnnyja Casha, e onda zbog straha (eto ga prva sličnost s GW Bushom) počne ista rock duša da vjeruje kako su the Strokes spasitelji.



Mjesec dana kasnije, sjedeći u mome domu u Pittsburghu, čika poštar me je počastio propagadnim materijalom i promotivnim CD-om (nije za prodaju,heh…) koji je trebao da mi objasni značaj i važnost onoga što će 'Room On Fire' značiti na svim top listama. Pismo je bilo potpisano od strane gospodina Jima Merlisa iz RCA koji je i na prvom i na ovom drugom albumu zadužen za to da stranom pressu objasni (moram priznati, vrlo spretno) kako rock muzika započinje zapravo od the Strokes, a sve prije je bio dio "crno-bijelog Svijeta". Dakle, nakon papirne ode Velikanima Rock Prangijanja, sjednem i odslušam muzički materijal uz bocu Grgich vina… I sada zapravo dolazi najkraća recenzija jednog CD-a: Vino je bilo fantastično. Album je prosječan i ništa više. Točka.

Dečki su i dalje fini i kulturni. Julian nam pokušava objasniti da je on "bad mother fucker" bez obzira što mu je tata jedan od najutjecajnih show business ljudi u gradu Velike Jabuke i bez obzira što je ova petorka pohađala vrlo skupe privatne škole i tome slične street-blues priče. Nažalost, the Strokes su samo jedan prosječan bend s natprosječnom propagadnom mašinerijom. U muzičkom svijetu u kome dominira Justin T., ta ista mašinerija nam pokušava izjednačiti njihovo životno iskustvo iz privatnih NYC škola s životom u trailoru gospodina Iggyja Popa. E pa, jebi ga, nije to isto! Nadalje, Julianovi tekstovi su toliko napucani kompliciranim emotivnim nabojima da poslije čitanja (a ne slušanja) istih čovjek pomisli kako je Lou Reedov 'The Raven' dječja igrica. Više emotivnog ljubavnog naboja se moglo pronaći u, recimo, samo jednoj strofi pjesme 'Oh Oh I Love Her So' the Ramones, negoli što će to the Strokes napraviti za svoga cijelog muzičkog života.

U svakom slučaju zaključak je da ukoliko se osvrnemo na 2003. i ono što nam je išta ova godina ponudila na muzičkom pladnju, pamtit ćemo je po daleko boljim muzičkim ostvarenjima grupa poput My Morning Jacket, The White Stripes, posthumni Joe Strummerov album 'Streetcore', australskih The Jet, Kings Of Leon, njujorških Yeah Yeah Yeahs i zasigurno novih kvalitetnih radova Stinga, Davida Bowieja, Iggyja Popa i Neil Younga.

Ako vam netko pokloni za Božić novi album the Strokes obavezno GLEDAJTE POKLONU U ZUBE!

Zoran 'Ne'š Mene Kupit Za Pare (malu svotu)' Mišetić
zorandiana@msn.com
4. prosinca 2003.


- 19:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Glen Matlock iz Sex Pistols: Najvažnije je bilo da se dobro provedemo

"I'm interested in anything about revolt, disorder, chaos, especially activity that appears to have no meaning. It seems to me to be the road toward freedom."
Jim Morrison, The Doors;
časopis Time,
24. siječnja 1968.


Telefonski razgovor s Glenom Matlockom bio je zakazan za nedjelju 16. ožujka, samo dan prije nego li će Kauboj Iz Texasa reći Brki Iz Bagdada da je došlo vrijeme da se plate "tatini" nenaplaćeni računi. Dakle, u vremenu kada se suočavamo s terorizmom i anti-terorizmom, u vremenu nekih novih cezara i despota "žlj" kategorije, u vremenu kada su lažni autoriteti svuda oko nas, nama običnim smrtnicima ne preostaje ništa drugo nego da se prisjetimo dana kada se svijet mjenjao snagom gitare i bubnja, koji je odvaljivao bubrege bližnjih svojih te riječi:
"God Save The Queen- And The Fascist Regime
It Made You A Moron - A Potential H Bomb
God Save The Queen - She's Not A Human Being
There Is No Future - In England's Dream
Don't Be Told What You Want
Don't Be Told What You Need
No Future No Future No Future For You"
Sredinom sedamdesetih, Sex Pistols, jedan od najkontraverznijih rock'n'roll bendova svih vremena, krenuo je u svoje kratko, ali slatko osvajanje svjetske muzičke scene, dovodeći do ludila ne samo tadašnji rock establišment već i članove britanskog parlamenta. Svojim iskrenim, anarhičnim zvukom te aurom seksa i nasilja, kao i živim svirkama koje su se tako često pretvarale u nešto što bi se dalo opisati kao "uh-al-ovo-miriše-na-pobunu", Sex Pistols su promijenili pravila rock'n'rolla za sva vremena. Ako se svemu ovome doda i smrt Sid Viciousa onda su se dobile doista svi začini za stvaranje legende.
Dakle, pred vama je intervju s Glenom Matlockom, čovjekom koji je bio dio tog benda te koji je postao dio te legende.

Zoran: Ti i ja radimo ovaj intervju u vrijeme kada svi očekuju da SAD i Velika Britanija započnu s napadom na Iraq. U Londonu i New Yorku su skoro svaki dan velike demonstracije protiv ovoga rata. Koje je tvoje razmišljanje glede ovoga rata? Možeš li sebe vidjeti kao dio tih demonstracija, držeći transparent s natpisom 'Ne ratu'?
Glen: Hmmmm… Možda… Ja nisam za rat, međutim nisam siguran ni da UN ili naročito Francuzi s svojim razlozima da ne idemo u rat imaju moju podršku. Neozbiljno je da se kaže tek tako: 'Ja sam protiv rata!'. Ovaj tip u Bagdadu je problem. Problem je što mi danas živimo u vrijeme kada se riječ 'terorizam' koristi kao nekakva baba roga s kojom se nastoji plašiti ljude, onako, po potrebi. Dakle, stalno govoriti 'rat, rat, rat', kao što to govori ova američka administracija i misliti da je to rješenje za sve probleme ,vrlo je opasno razmišljanje.

Zoran: Zar ne misliš da je terorizam ozbiljan, globalni problem?
Glen: Terorizam jest problem. Mi u Engleskoj najbolje znamo što terorizam znači. Godinama je IRA bila naša realnost i dio naše svakodnevnice gdje smo na svojoj koži osjetili što znači pojam terorizma. No, to sve nam ne daje za pravo da budemo apsolutni vladari ovoga planeta, a sve pod izgovorom da se borimo protiv terorizma. Ako se nešto bude mijenjalo onda ta promjena treba doći od nekih novih, mladih ljudi. Mladost je ta koja nosi taj naboj energije prijeko potrebne za bilo kakve promjene.

Zoran: Znači, treba naći nekoga tko će uspješno otpjevati nešto poput 'God Save The Bush'?
Glen: Možda. Ali to zasigurno treba biti neka mlada grupa, a ne neki starci poput nas.

Zoran: Znači, nisi zabrinut za to da će tvoja djeca možda živjeti u mnogo nestabilnijem svijetu nego li što je to bio slučaj kada si ti bio dijete?
Glen: Niti slučajno. Ovo danas uopće nije nestabilniji svijet nego li što je bio u vrijeme moga djetinjstva. Ja sam odrastao i s Hladnim ratom, Kubanskom krizom i to nije ništa manje pravilo svijet problematičnim mjestom za život nego li što je to slučaj danas. Ja sam ovo popodne proveo u parku, igrajući se s mojom djecom. Na meni je da im pomognem da žive u sretnijem svijetu.

Zoran: Ti si odrastao u Kensel Rise. Što mi možeš reći o tom dijelu Londona?
Glen: To ti je tradicionalno radnički, sjeverozapadni dio Londona. Ako bi tražio prave riječi za Kensel Rise onda bi taj dio mogao opisati kao londonsko selo. Malo sam se osjećao izoliranim, što nije ništa neuobičajeno za djecu koja su odrastala u Londonu. I dan danas sebe vidim kao pomalo sramežljivu osobu i ta sramežljivost vjerojatno vuče svoje korijene iz moga djetinjstva. Nisam puno razmišljao o muzici. Mnogo me je više privlačio nogomet.

Zoran: Ispravi me ako griješim, ali čini mi se da su Paul Cook i Steve Jones također iz toga dijela Londona?
Glen: Da, to je točno. Jedino je moj svijet bio malo drugačiji od njihovog. Moji roditelji su bili više "bijeli ovratnici" i ja sam imao izuzetno dobar odnos s njima. Mi smo materijalno stajali malo bolje nego većina stanovnika u Kensel Rise tako da su i meni mnoge stvari bile daleko pristupačnije nego drugoj djeci iz ovoga dijela Londona.

Zoran: Datira li iz tog perioda i tvoje poznanstvo s Paul Cookom?
Glen: Ja sam se s Paulom upoznao kada sam se upisao u St Clement Danes Grammar School, koja je bila u neposrednoj blizini Wormwood Scrubs. Upoznao sam Paula igrajući nogomet na Scrubs. Još uvijek to nije bilo muzičko poznanstvo između njega i mene. Kasnije, na zadnjoj godini moga školovanja, ja sam počeo raditi svake subote u King's Road.

Zoran: Tu si se upoznao s Malcomom?
Glen: Da. Zapravo, ja sam otišao do prodavaonice poznate kao Teddy Boy da kupim nešto od garderobe. Mjesto mi se jako dopalo i jednostavno sam ih pitao trebaju li bilo kakvu pomoć u radnji. Tu sam počeo raditi subotom i zapravo baš u to vrijeme kada sam započeo s vikend poslom, cijela radnja je prošla kroz fazu promjene. Poznanstvo s Malcomom i Vivienne Westwood pomoglo mi je da započnem svoju pravu muzičku karijeru. McLaren je znao da sam ja muzičar i on je došao s idejom da dođem na audiciju i da se pridružim Paulu i Steveu s kojima je on pokušavao već izvjesno vrijeme napraviti nešto ozbiljniju grupu. Steve Cook je imao rođaka po imenu Del Noones i on je bio onaj "nestabilni" dio te grupe. Jednostavno nije imao želju da se posveti radu s grupom tako da su oni odlučili organizirati tu audiciju te da nađu zamjenu za Dela. Na prvoj audiciji našli smo se na istoj ravni glede muzičkog interesa jer i ja, a i oni smo bili fanovi The Faces. Ja sam tada odsvirao "bas-gitara-prijateljsku" pjesmu The Faces 'Three Button Hand Me Down' i prije nego li sam završio sa sviranjem svi su se složili da sam ja pravi izbor za basistu.

Zoran: S ove vremenske distance, gledajući na sredinu 70-tih i tvoj rad s Sex Pistols, jesi li mogao i pretpostaviti da ćeš imati veliki utjecaj kako na muzičke tako i na socijalno-političke promjene kako u Engleskoj tako i u dobrom dijelu svijeta o kome govorimo?
Glen: Ovo će zvučati možda ne tako filozofski, ali ti moram priznati da kada smo mi krenuli u cijelu tu stvar nama je najvažnije bilo da se dobro provedemo i da pokupimo po koju djevojku. Mi smo bili momci i bunili smo se protiv establišmenta. Bunili smo se protiv autoriteta. Tako je uvijek bilo s mladim ljudima, barem nekima od njih, i tako će uvijek biti s mladim ljudima. Dakle, neki će biti razočarani ovim mojim odgovorom, ali mi smo doista nastojali da se dobro zabavljamo s onim što smo radili.

Zoran: Ali ipak je činjenica da ste "pomogli" da dođe do promjena ne samo na zapadu već i u istočnoj Europi?
Glen: Oh, da. Ja se sjećam kako smo u to vrijeme dobivali pisma od naših fanova u Poljskoj koji su nam pisali kako smo im mi promijenili život, itd. Mislim da su u nekim od komunističkih zemalja ovi koji su bili na vlasti razmišljali nešto kao: "Odlično. Ovi su Englezi i pjevaju pjesme s jasnom porukom da zapad nije dobro mjesto za život. Mi ćemo im dati podršku". Ono što nisu shvatili je da smo mi bili protiv autoriteta. Nije bitno je li to zapadni ili istočni autoritet. Mi smo jednostavno bili protiv autoriteta.

Zoran: Govoreći o autoritetu i Sex Pistols, koliko je doista Malcom McLaren bio bitan igrač u cijeloj ovoj priči o Sex Pistols?
Glen: Malcom je doista imao veliki utjecaj glede Sex Pistols. Možda nije bio pretjerano "muzički obrazovana" osoba, no to je nadomjestio vrlo talentiranim pristupom prema biznisu. To je bilo ključno za nas. Mi smo trebali nekoga takvog tko je znao kako usmjeriti naš pobunjenički duh. Bez Malcoma nisam siguran da bi bilo i Sex Pistolsa.

Zoran: Steve Jones je nedavno izjavio da su Sex Pistols mogli ostati zajedno i muzički djelovati mnogo više godina da si ti ostao u grupi. Kako komentiraš ovu njegovu izjavu?
Glen: Steve je mogao o tome razmišljati puno ranije. Trebao je biti takav vizionar još prije nekih 20 i nešto godina.

Zoran: Kako je zapravo došlo do tog raskola između tebe i ostatka benda. Što je bio pravi uzrok tom raskolu? Johnny Rotten?

Glen: Bilo je tu mnogo faktora i Johhny je zasigurno bio jedan od njih. On i ja smo muzički funkcionirali vrlo dobro. Nismo se uvijek slagali, ali smo funkcionirali. Ja bih došao s muzičkom podlogom za određenu pjesmu, a on bi onda došao s vrlo inventivnim načinom da se toj pjesmi doda efektan tekst. Sve ove pjesme - 'Pretty Vacant', 'Anarchy Inn The UK', 'God Save The Queen', itd. - rađene su po tom principu. Sama činjenica da su i dan danas slušane i popularne znači da smo funkcionirali OK.

Zoran: OK. I, kako je došlo do razlaza?
Glen: John je bio isuviše destruktivan tip karaktera za moj ukus i kada to kažem onda mislim na njegovo ponašanje kad nije na sceni. Imali smo zbog toga mnogo sukoba i tu je došlo do tog pravog razlaza. Sjećam se, o kako je to ironično, da smo bili u Amsterdamu i Malcom, Paul i Steve su me pozvali da im se pridružim u jednom vegetarijanskom restoranu. Ironično je to što su znali da ja nisam vegetarijanac. Dakle, tu su me jasno upitali da li postoji bilo kakva šansa da ova netrpeljivost između mene i Johna prestane. Moj odgovor je bio 'ne' i tu se sve završilo između mene i the Sex Pistols.

Zoran: Čudno je da si ti imao mnogo većeg prijatelja u Micku Jonesu iz The Clash, nego u članovima benda kome si pripadao. Kako to objasniti?
Glen: Vrlo jednostavno, kao prijateljstvo. Ha-ha-ha! Naše poznanstvo je započelo 1976. i to je vrijeme kada smo i mi i oni svirali u The 100 Club. Mick i ja smo imali i još uvijek imamo vrlo sličan ukus kako za muziku tako i za druge važne stvari u životu. Recimo, i on i ja navijamo za Queens Park Rangers! Ha-ha-ha-ha!!!

Zoran: Jesu li ti Clash odgovarali u svojoj raznolikosti glede muzičkog izraza - rockabilly, reggae, r'n'b, itd???
Glen: Oh, da. To je bila njihova stvar. Oni su znali vrlo pametno da ukomponiraju različite utjecaje u svoj muzički izraz. Međutim, sa Sex Pistols upravo su naše muzičke različitosti činile da Sex Pistols budu zanimljiv bend. Ja sam bio više u 60-tim i moj muzički utjecaj je dolazio od The Yardbirds, The Kinks, Small Faces. Steve je bio drugačiji. Nitko nije mogao shvatiti odakle dolazi njegova muzička inspiracija. Ha-ha-ha! Vjerovatno The Stooges. Paul je bio više okrenut ka Motown. Kada se John priključio grupi slušao je Van Der Graf Generator, Cockney Rebel i Roxy Music. Dakle, to je bila odlična stvar o Sex Pistols. Činjenica da smo uspjeli ujediniti sve svoje različitosti rezultirala je onim što ljudi zovu prepoznatljivim zvukom Sex Pistols.

Zoran: Jesi li razmišljao po napuštanju Sex Pistols da se pridružiš svome prijatelju Micku Jonesu i Clash?
Glen: Neee… Oni su funkcionirali kao jedan i niti su oni, a niti sam ja imao želju da tu nešto mijenjam. Mick i ja smo muzički surađivali. Recimo, ja se sjećam da sam svirao s Mickom zajedno s Steve Jonesom na audiciji kada je Mick Jones probao Chrissie Hynde za pjevačicu u Clash još prije nego li se grupi priključio Joe Strummer. I ne treba zaboraviti da je Mick Jones gostovao i na mome 'Open Mind' albumu iz 2000.

Zoran: Kako te je pogodila smrt Joea Strummera?
Glen: Iznenađenje i šok. Velika tragedija. On je bio ne samo veliki muzičar već i veliki karakter. Uvijek s obje noge na zemlji. Žao mi je zbog njegove obitelji… Divan čovjek.

Zoran: Nervira li te to što je veliki broj predstavnika medija, nakon što je umro, tek sada počeo da secira i odaje mu priznanje za njegov rad?
Glen: Mislim da je to normalno. To je tako uvijek bilo kada svijet izgubi nekoga tko je bio izuzetno talentiran i čiji je rad imao jako puno utjecaja na taj svijet. Takav je slučaj i s Joeom Strummerom.

Zoran: Spomenuo si svoju solo karijeru. Je li bilo lako nakon napuštanja Sex Pistols razmišljati o solo karijeri?
Glen: Ja sam se u tom prvom periodu osjećao vrlo povrijeđenim i nije mi bilo lako ne samo da se bavim muzikom već i da uopće razmišljam o muzici.

Zoran: Je li to bio period kad si započeo muzički surađivati s Iggy Popom?
Glen: To je došlo dvije godine kasnije - 1979. Sjećam se da u to vrijeme doista nisam ništa bitno radio i da sam čekao da telefon zazvoni i donese mi 'dobar glas' glede moga muzičkog angažmana. I onda je doista zazvonio telefon i kada sam se javio s druge strane telefonske žice sam začuo: 'Zdravo. Ja sam Peter Davis i Iggy Popov sam menadžer. Trebamo basistu i jako bi nam bilo drago da nam se pridružiš'. Ja sam to, naravno, odmah prihvatio i danas se svega toga sjećam kao vrlo važnog i lijepog muzičkog i životnog iskustva. Ustvari, to je za mene bila neka vrsta zatvaranja 'punog kruga' jer sam s početka 70-tih bio veliki fan The Spiders From Mars i u periodu kada sam dobio šansu da radim s Iggy Popom on je imao itekako jaku profesionalnu vezu s Davidom Bowiejem.

Zoran: S Iggy Popom si po prvi puta posjetio SAD?
Glen: Da, da. Sjećam se kad smo imali koncert u Los Angelesu da nas je Cher došla vidjeti. To je bilo interesantno! Cher na koncertu Iggy Popa! Ha-ha-ha!!! Bilo je to drugačije vrijeme. Recimo, biti u New Yorku u to vrijeme bilo je kao biti u Londonu. Avionske karte su bile tako bezobrazno jeftine da je zapravo svatko mogao priuštiti da leti do New York ili ovi iz New York do Londona. Tako smo mi svi vrlo dobro znali što se događa u NYC glede muzike, a i oni su znali što mi 'kuhamo' u Londonu.


Zoran: Kakav je tvoj život danas? Baviš li se samo muzikom ili imaš i neke druge interese?
Glen: Ja sam u prvom redu pjesnik. To je najvažniji dio mog profesionalnog života. Imam svoj bend, a s vremena na vrijeme ponovo okupimo Sex Pistols i to je vrlo interesantno jer Steve, Paul, John i ja smo vrlo različiti karakteri, ali kada se nađemo zajedno u jednoj prostoriji onda postajemo dio nečega što nas uvijek ujedini, a to su Sex Pistols.

Zoran: Spomenuo si svoj bend. Kakvi su ti planovi oko turneja s tim bendom? Planiraš li doći u SAD?
Glen: Mi smo sada u procesu završavanja novog albuma i to mi je sada najveća preokupacija. Bili su neki planovi da posjetimo SAD sredinom svibnja, no to je još uvijek otvoreno pitanje. Vidjet ćemo.

Zoran: Koliko pratiš što se novoga dešava na muzičkoj sceni?
Glen: Ne baš pretjerano puno. Ja i dalje slušam sve što je bilo prije 1973.! Ha-ha-ha…

Zoran: Za kraj ovoga razgovora, moram ti, kao velikom ljubitelju nogometa, postaviti i jedno nogometno pitanje. Što je po tvome mišljenju razlog da engleska reprezentacija nikako da pronađe pravi recept ka uspjehu na svjetskom prvenstvu?
Glen: Ha-ha-ha! Mislim da odgovor leži u tome da su naši igrači previše plaćeni. Kada im daš sve novce na svijetu onda nisu dovoljno "gladni" da se dokažu.

Samo nekih desetak sekundi nakon što smo Glen i ja završili službeni dio razgovora, njegova djeca su utrčala u sobu s povicima da su gladni te da očekuju od njega da im pripremi večeru. Bilo je interesantno čuti od čovjeka čija se cijela životna filozofija bazira na neposluhu autoriteta kako odgovara ono povijesno - "evo me, odmah dolazim!".

Zoran Mišetić
Pittsburgh, 16.ožujka, 2003.




- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Intervju Johnny Cash je Amerika! (23. listopada 2002.)

Johnny Cash je Amerika!
Već je prošlo 8 godina od kako je moja noga kročila na američko tlo. Kažem osam godina, a čini mi se kao da je bilo prije mjesec- dva od moga dolaska u ovu zemlju, dobivanja američkog državljanstva, svih mogućih i nemogućih poslova koje sam radio ne bi li konačno započeo sanjanje moga američkog sna, od svih Olimpijada iz različitih godišnjih doba, od prvog američkog auta (ujedno i prvog velikog razočaranja), od prvog putovanja u New York, od svih političkih promjena, od prvih dizajnerskih zahvata mlađahne Monike Lewinski, od prve nogometne utakmice koju sam odigrao sa mojim prijateljima iz Brazila, Irske, Francuske, Italije, Perua, Argentine… Dakle od svih tih "prvih" što su ubrzo postajali "drugi", samo jedna stvar mi je uvijek izazivala konstantan osmijeh - svaki novi album Johhnyja Casha!

Znam, znam, zvuči blesavo i nestvarno, al' baš je tako - Johnny Cash…

Kao dijete, uživajući u asfaltu zeničkih ulica i uvrnuto romantičnom mirisu smoga koji je značio samo jedno: stari dolazi kući s plaćom, igrajući se kauboja i indijanaca (ili kako smo mi to zvali "keke-ma") razmišljao sam stalno o tome kako bi bilo lijepo kad bih ja bio u Americi i tamo se doista tukao s svim ovim Kaubojima (ja sam uvijek želio da budem indijanac jer sam nekako više volio da budem na strani slabijeg). I baš u tom periodu, zahvaljujući onom "romantičnom" smogu željezarskih dimnjaka i onom dijelu očeve plaće koji on, na povratku s posla nije uspio da propije u Kuglani, ja sam uvijek znao da se "ogrebem" za koji dinar pa trči u robnu kuću i kupi kakav teški, masivni vinil na 33 okreta. Jednog takvog "grebatorskog dana" dogodilo mi se da na štandu robne kuće vidim i LP na čijoj se naslovnici nalazio jedan kauboj koji sjedi na vagonu i uzima posljedni dim iz cigare prije nego li je (radila je moja mašta) baci negdje u daljinu sa onim "bacačkim" potezom kažiprsta i palca… Kauboj se zvao Johnny Cash i ime mu se na ploči ispisivalo masnim i debelim crnim slovima. Ja sam tada mislio da je normalno da se kaubojima imena ispisuju masnim, debelim i crnim slovima, tako da cijeli Božji svijet zna s kim se ovdje ima posla. Ispod imena Johnny Cash, crvenim i ništa manje masnim i debelim slovima pisalo je: 'Orange Blossom Special'. Ono po čemu ću se uvijek sjećati tog albuma neće biti vezano samo za njegovu omotnicu, već i za sve te prekrasne melodije (riječi pjesama kao 11-godišnjak nisam uopće razumijevao jer mi je tada i moj materinji jezik bio "stran", a kamo li engleski)… Dakle, sjećat ću se tog albuma jer je to bilo po prvi puta da sam osjetio prostranstvo Amerike sa svom svojom tugom i srećom. Sve mi je to pomoglo da postanem arhitekt onog vlastitog "dječjeg sna", kad sam mojim lukom i strijelom uredno pobijeđivao Plavu Konjicu.

Proći će godine i ovaj će "indijanac" odrasti, postati muž, završiti u USA, dobiti dijete kojem će, s njenih sedam godina, moj "materinji jezik" biti mnogo udaljeniji i još više "stran" nego li što je to bio meni kada sam imao onih mojih 11 godina. Dakle, godine su prošle i ja sam baš kao kakav sretnik imao priliku da se upoznam sa svim mogućim i nemogućim herojima moga djetinjstva, ali uvijek mi je falilo još to samo jedno poznanstvo. Poznanstvo s još jednim herojem moga djetinjstva koji je kao kauboj sjedio na stočnom vagonu dovršavajući svoju posljednju cigaru. No, nije mi nedostajalo "njegovo društvo", ponajviše što je on kroz 90-te i sada kroz 2000-te odlučio raditi najbolje albume svoga života. Albume u kojima je Rick Rubin (producent) shvatio i obznanio svekolikom svjetskom pučanstvu da je Legenda živa i da i dalje radi punom parom. No, kako život doista "piše romane" i ja sam dobio moju šansu konačno, ako ništa, a ono da budem nikad bliže mome "heroju iz djetinjstva". Zapravo, tamo negdje u 11. mjesecu 2001., dogovarajući intervju s Bo Diddleyem slučajno sam dobio priliku kontaktirati i Tommyja Casha, rođenog brata Johnnyja Casha. U to vrijeme, po Tommyevim riječima, Johnny se pokušavao malo više pozabaviti poboljšanjem svoga poprilično narušenog zdravstvenog stanja. Naravno, nit' mi je Tommy to tada rekao, a nit' sam ja to zaključio, onako, na svoju ruku, da bi Johnny Cash na poboljšanju svoga zdravlja radio tako što bi započeo s pripremama za novi CD.

Proći će nekih, dva-tri mjeseca i ja ću pročitati u Rolling Stonee vrlo kratku vijest da će novi CD Johnnyja Casha izaći s kraja 10-tog i početka 11-tog mjeseca ove godine, te da će to biti četvrti dio Grammy pobjedničke American Recording serije. U svakom slucaju, tu kratku vijest sam pretočio u ideju da uradim intervju s Johnnyjem Cashom. I konačno kada se album nedavno pojavio u prodaji (USA tržište) počeo sam s realiziranjem svoga plana. Nakon skoro godinu dana ponovno kontaktiram Tommyja Casha, koji se s osmijehom sjeti da razgovora s Croatian Sensation (nadimak koji mi je Tommy dao prigodom našega prvog razgovora i nakon što sam mu ja ispričao o ratnim godinama u BiH ). Objasnim mu što je zapravo razlog moga telefonskog poziva i Tommy mi samo kratko, uz osmijeh, odgovori da će vidjeti što može učiniti glede moga zahtjeva za intervju s njegovim bratom. I doista, samo nekih dan-dva poslije Tommy mi je u dodatnom kratkom telefonskom razgovoru objasnio da je on razgovarao s Louom Robinom, dugogodišnjim menagerom Johnnyja Casha, te da je Lou odobrio telefonski intervju pri tome dodajući da imam samo nekih 10-15 minuta za njega. Potom je uslijedio još jedan mali šok! "Ukoliko želiš taj intervju onda se on mora dogoditi za dva dana, u nedjelju, jer moj brat se s June (supruga Johnnyja Casha; opaska autora) nalazi na Jamajci i tamo su da bi se odmorili i pobjegli od ljudi poput tebe", uz osmijeh je zaključio Tommy. Naravno, prihvatim ponudu jer poklonu se ne gleda u zube … Čekajući tu nedjelju i taj famozni telefonski poziv, počeo sam sebi postavljati pitanja: Tko je zapravo Johnny Cash??? Je li moguće napraviti za desetak minuta kvalitetan intervju s njim??? Kako u deset minuta secirati jednu od najznačajnijih i najutjecajnijih figura u country muzici još od II Svjetskog rata pa naovamo???

Johnny Cash je svojim dubokim baritonom i, generalno govoreći, samo njemu svojstvenim zvukom, desetljeće nakon desetljeća imao ulogu izravnog krivca što je mnoštvu muzičara iz cijeloga svijeta pokazao kako da u svojoj muzici sublimiraju emotivnu iskrenost folk muzike i pobunjenički duh rock'n'rolla. Cash nikada nije bio isključiv u svome muzičkom izrazu. Nikada nije želio da bude netko za koga bi se reklo "eh, znam njega. On pripada Nashvilleu". Valjda je zbog toga mogao dobro funkcionirati kako u tom Nashvilleu, tako i u New Yorku, Zenici, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Pragu, Berlinu,Tokiju, itd… I nakon svega, nakon njegovog lokalno-globalističkog muzičkog izraza on se s pravom može nazvati pravim američkim herojem... On je dio one američke ideje koju je pokojni Jack Kerouack svojevremeno ovjekovječio u svojoj knjizi 'On The Road'. Upravo kao i Jack Kerouac olovkom i papirom, Johnny Cash svojim glasom i gitarom govori o običnim ljudima koji su izloženi univerzalnom bolu, ali i univerzalnoj radosti. Ljudima koji su skloni uživanju u malim stvarima izbjegavajući megalomanštinu i koji bi bili vrlo okrutno kažnjeni kada bi pokušavali da pobjegnu od te životne jednostavnosti. Ime Johnnyja Casha je sinonim borbe za prava siromašnih i onih koje je život izložio konstantnom ponižavanju… On je posve jasno osjetio na svojoj koži što to znači dodirnuti dno i kako je potrebno imati vjeru u sebe ukoliko želiš da i netko drugi vjeruje u tebe i vidi tvoje kvalitete. Zbog svega toga mu je i pošlo za "glasom i gitarom" da još s početka svoje karijere napravi taj vrlo ćudan spoj "hillbilly" muzike s gospelom i bluesom što mu je ubrzo donijelo i prvi ugovor s Sun Records za koje će snimiti i dvije kult pjesme svoje karijere: 'Folsom Prison Blues' i 'I Walk The Line'. Kasnije će iz "male" diskografske kuće potpisati za "veliki" Columbia Records i postat će jedan od najuspješnijih muzičara u povijesti country muzike.



Zbog svega gore navedenog, Čovjek U Crnom je bitan dio te Američke Ideje. Johnny Cash je Amerika! Kao što je u jednoj davnoj TV seriji na brdu iznad Sarajeva njemački Wermacht oficir značajno rekao svome kolegi oficiru: "Vidite li ovaj grad? To vam je Walter!", tako bi danas netko mogao s kakvoga "imaginarnog brda" iznad SAD izgovoriti vrlo sličnu rečenicu: "Vidite li ovu zemlju? To vam je Johnny Cash".

U Subotu, dan prije zakazanog termina za intervju s Johnnyjem Cashom, u mojoj kući je zazvonio telefon. Prvo što mi je palo na pamet je da neki od dosadnih tele-marketing ne-ka-ra-k-te-ra pokušava da mi uvali pretplatu na magazin koji bi se trebao baviti filozofskim pitanjima tipa - "Kako zasaditi cvijeće u vašem vrtu", ili moja omiljena tema: "Popravi svoj krov jer kuća će te više voljeti". I dok smo ja i moja supruga odlučili da naša "telefonska sekretarica" opravda svoje postojanje i novac koji smo na nju potrošili, moja sedmogodišnja kćerkica posve naivno podiže slušalicu i za samo sekundu-dvije ja sam držao slušalicu u mojim rukama. Glas s drugu stranu žice je samo kratko izgovorio: "Gospodine Mišetiću, ja sam Lou Robin i ovdje sam s gospodinom Johnnyjem Cashom. Imamo samo 10-tak minuta za intervju". Zbunjen, izgubljen i iznenađen, sve što je izašlo iz mojih usta u tom trenutku bi se vjerovatno dalo opisati zvukom poput "oh-uh-daaaaaa ". Naredno što je stiglo s drugu stranu slušalice bio je prepoznatljivi glas Johnnyja Casha i "This is Johnny Cash. How are you?".

Nakon skoro minutu-dvije moga monologa gdje sam Johnnyju Cashu posve nepotrebno pokušavao objasniti tko sam ja i zašto želim da uradim ovaj intervju, ovaj sedamdesetogodišnjak me je prekinuo, valjda uvidjevši da je zbunjenost moj nadimak i očinski me upitao: "A koje godine ste vi rođeni?"

Zoran Mišetić: 1965…

Johnny Cash: Jako mlad… Cijeli život je pred tobom…

Zoran: Hvala… Bilo bi lijepo kada bih ja mogao dijeliti vaše mišljenje…

J. Cash: Godine kada si ti rođen ja sam mislio da je samo pitanje, ne dana, već sata kada će moj život skončati…

Zoran: Ako ste vi već otvorili tu temu onda vas molim da mi upravo kažete nešto malo više o vašem iskustvu s '60-tima.

J. Cash: Ako bi sve trebao staviti u jednu rečenicu onda je najbolje reći da sam ja u tim godina upoznao i pakao i raj. Nije nikakva tajna da sam ja kroz cijelu tu deceniju vodio moj personalni rat s drogama i alkoholom i to je dio koji pripada Paklu, ali to je i decenija kada sam upoznao June i to pripada Raju… Dakle, upoznao sam i ružnu i lijepu stranu života.

Zoran: Kakav je vaš život danas?



J. Cash: Moj život je predivan. Ja uživam u svakom danu… Zdravstveno nisam OK (J. Cash je u sedmom mjesecu ove godine proveo tjedan u bolnici, opaska autora) i to je posljedica moga života iz 60-tih, ali okružen sam ljudima koje volim i koji mene vole i to je dovoljno da čovjek bude zadovoljan… I dalje radim… provodim dosta vremena u studiju i to me dodatno čini zadovoljnim.

Zoran: Na vašem posljednjem albumu i dalje nastavljate suradnju s Rick Rubinom. Što mi možete reći o toj suradnji?

J. Cash: Rick je prije svega predivan čovjek i meni čini zadovoljstvo biti okružen ljudima poput njega. Naša muzička suradnja, bez ovoga moga mišljenja o njemu kao čovjeku, ne bi bila moguća. Od prvog trenutka kada smo se upoznali ja sam rekao June da će to poznanstvo izaći na dobro. On je za mene čista motivacija da dam sve od sebe… ono najbolje… Svaki album koji sam uradio s njim bio je pravo uživanje od početka pa do kraja…

Zoran: Na posljednjem albumu obradili ste dostatnu količinu pjesama čiji su autori uglavnom predstavnici različitih rock generacija: Depeche Mode, Nine Inch Nails, ali i Paul Simon,The Eagles… S Nick Caveom u duetu izvodite Hank Williamsovu pjesmu 'I'm So Lonesome I Could Cry'. Kako dolazi do toga da uvrstite određene pjesme na album?

J. Cash: To je upravo gdje se najbolje vidi snaga te suradnje između mene i Ricka. On često puta dolazi s prijedlogom koju pjesmu da uzmemo i onda je na meni da vidim da li će to "raditi" ili ne. Ukoliko mi se pjesma dopada i ako ja odlučim da ju stavim na album onda više o toj pjesmi ne razmišljam kao da je djelo nekoga drugog već je doživljavam kao moju vlastitu pjesmu… Osjećaj je ključna riječ u tom slučaju. Ako pjesmu volim onda ću nastojati da dam što više sebe toj pjesmi… I ovaj duet s Nickom je produkt istog razmišljanja između mene i Ricka.

Zoran: To i nije tako novo iskustvo u Vašem slučaju. Recimo, da se vratimo opet do 60-tih i da vas samo podsjetim na vaše poznanstvo s Bobom Dylanom.

J. Cash: Ja sam od početka volio Bobov način pisanja pjesama. Ono što sam najviše cijenio kod njega je činjenica da je on znao i kako da izvede svoju pjesmu, kako da je snimi… On je kompletan autor, kreativac i izuzetno inspirativna osoba… Kad čuješ Dylana kada pjeva jednostavno je nemoguće, a da ne kažeš: "Hej, to je Bob Dylan". Kada sam ga prvi puta čuo, sjećam se da sam rekao June: "Ovo je najbolji hillbilly pjevač koga sam ikada čuo… Kasnije smo se i zvanično upoznali i on je snimio neke od mojih pjesama, a ja sam isto to učinio s nekim njegovim pjesmama.

Zoran: Svako malo spominjete svoju suprugu June. Kako ste se upoznali i koliko je poznanstvo s njom izmijenilo Vaš život? J. Cash: To je ona priča o raju koju sam ti maloprije rekao. June i ja smo se upoznali još s kraja 50-tih iza pozornice na Grand Ole Opry. Ona je tada bila u pratećoj grupi Elvisa Presleya. Međutim to naše poznanstvo nije odmah urodilo ljubavnom vezom. Mi smo se vjenčali skoro desetak godina poslije.

Zoran: June je napisala i pjesmu 'Ring Of Fire', koja će kasnije postati vaš veliki hit.

J. Cash: Oh, da, da…Tu je pjesmu, s nešto drugačijim naslovom - 'Love's Burning Ring Of Fire', prvo snimila njena sestra. Ja sam od početka znao što stoji iza riječi te pjesme jer je bila napisana od strane osobe koju sam ja poznavao i volio. Iskreno govoreći, nisam očekivao da će ta pjesma imati tako veliki uspjeh.

Zoran: Slažete li se da je 'I Walk The Line' najvažnija pjesma vaše muzičke karijere?

J. Cash: Da i ne! Ona je značajni dio moje karijere i osigurala mi je da od 1956. započnem nešto "mirniju" diskografsku karijeru. Pjesma je postala veliki hit na radio stanicama, pa čak i dan-danas kada slušam radio naletim na ovu pjesmu… Poslije uspjeha koji je ta pjesma doživjela bilo mi je mnogo lakše ponovno ući u studio i snimati… Lakše je bilo nastupati na koncertima… No, ja sve to mogu isto reći i za, recimo, 'Folsom Prison Blues', 'A Boy Named Sue' i mnoštvo drugih. Ja nikada nisam snimao pjesme s jasnom namjerom da postanu hitovi. Ja pravim pjesme jer želim da uživam u muzici.

U glasu J. Casha sam primijetio dozu umora pa mi je to, a i letimičan pogled na moj sat jasno stavilo do znanja da moramo privoditi ovaj kratki intervju kraju.

Zoran: Gospodine Cash, ja Vam se najiskrenije zahvaljujem što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i za kraj samo bih Vas upitao kakvi su planovi za promoviranje vašega novog albuma? Da li pripremate turneju?

J. Cash: Na žalost ne. Ja sam danas bolesni sedamdesetogodišnjak i iskreno govoreći imam velikih problema da prošetam na obiteljskom imanju, a kamoli da se popnem na pozornicu i da na njoj ostanem sat-dva.

The Man In Black se tu službeno oprostio od mene napominjući da mu je doista žao što nije u stanju da mi da više vremena za intervju. Telefonska slušalica se ponovno našla u rukama Lou Robina koji mi je na moje pitanje je li moguće da se sretnem s J. Cashom po njegovom povratku u Tennessee, sažaljivo i profesionalno odgovorio: "Naravno. Ostat ćemo u kontaktu".

U međuvremenu ne preostaje mi ništa drugo nego da budem zahvalan onom kauboju s početka ovoga teksta koji još uvijek drži onu cigaretu između kažiprsta i palca s čvrstom odlukom da je, barem za sada, ne baci u daljinu… Nama, običnim smrtnicima je ostavio to zadovoljstvo da uživamo u njenom dimu i nakon toliko godina… Neke cigarete gore sporo, ali gore dugo!





Zoran Mišetić
Pittsburgh-USA
23. listopada 2002.


- 19:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

TOM WAITS: ‘REAL GONE’ (Epitaph/Anti/Dancing Bear; 2004.)

Na tržištu se pojavio najnoviji muzički izdanak gospodina Toma Waitsa. Tiho, bez puno pompe i glamura, ovaj album se našao na policama malih i velikih muzičkih prodavaonica. Upravo tako, bez ikakve diskriminacije i “Mali” i “Veliki” su pronašli dovoljno prostora da se usreće ovim novim dugosvirajućim projektom Tom Waitsa.

Nakon prosječnog Jim Jarmuschevog filma ‘Cigarettes and Coffee’ gdje Tom ima vrlo uspješan dijalog s Iggy Popom, bilo je posve za očekivati da će se Waits kao po kakvoj inerciji ponovno vratiti muzičkom studiju i snimanju novog materijala. Tom ima taj “kreativni sat” po kome, kada se prihvati rada na jednom projektu, velike su šanse da će se njegova kreativnost izliti iz čaše i nastaviti dalje, bez zaustavljanja, ka drugom projektu. S Waitsom je to bio slučaj i kada je u osmom mjesecu 1992. objavio ‘Bone Machine’. U isto vrijeme je radio na Bram Stokerovom ‘Drakuli’. Muzika i film… Film i muzika…Ovo su dvije artističke forme koje se poput imena i prezimena mogu vezati uz Tom Waitsa.

Jay S. Jacobs, moj dobar prijatelj i pisac knjige ‘Wild Years –The Music and Myth of Tom Waits’, značajno je primijetio u jednom od naših maratonskih razgovora o Tom Waitsu da Tom pripada grupi kvalitetnih, ali izumirućih muzičara. “Tom Waits živi na moralnim principima”, kaze Jacobs. “Jedan od osnovnih moralnih principa kojih se Tom pridržava, a koji je u izravnoj vezi s muzikom je taj da niti jedan muzičar ne treba biti reklamni pamflet za korporacije”, kaže Jacobs u svome seciranju Waitsove magije. “Tom Waits je uvijek bio glasnogovornik ideje da muzičari nisu stavljeni na planetu Zemlju da se bave takvim pizdarijama koje bi osigurali nekoj kompaniji da proda kompletno farbanje auta za $29.99. Žalosno je vidjeti da je nekim muzičarima mnogo važnije kako će Wall Street reagirati na njihove pjesme negoli neki dječarac koji je potrošio i zadnji cent svoje ušteđevine da kupi album“ kaže Jacobs te nastavlja - “čak i vrlo cijenjeni muzičari pronađu način da se reklamno kurvaju s svojim pjesmama. Tako nije čudno kad recimo Eric Clapton odluči reklamirati Michelob pivo svojom pjesmom ‘After Midnight’”, zaključuje Jacobs.



Album ‘Real Gone’ otvara ‘Top Of The Hill’, pjesma na kojoj se Casey Waits onako “obiteljski “ poigrava s gramofonima skrečajući vinil dok hranitelj obitelji Tom Waits pjeva: “If I had it all to do all over again/I’d try to rise above the law of man…”. U istoj nam pjesmi Tom Waits pokušava otkriti tajnu onoga što smisao života, barem po njegovom shvaćanju, treba biti. Svi mi želimo ići k našem “planinskom vrhu”, no svi mi moramo napraviti odluku na koji način da se domognemo tog “vrha”. Waits je ovom pjesmom, na samo njemu svojstven način, oslikao i trenutno stanje konfuzije u kome se nalazi američko društvo u zadnjih četiri godine. Apsurdne izjave G.W. Bush administrativnog aparata koji ima za cilj da se domogne svoga “vrha” nazivajući rat u Iraku “katastrofalnim uspjehom” mogu pronaći dio sebe u stihu “What’s your throttle made of? Is it money or bone/Don’t doddle or you’ll never get home…”.

Muzički govoreći ovaj je album napravljen u najboljoj tradiciji muzičkog minimalizma. Poetika pisane i izgovorene Waitsove riječi daleko je više komplicirana negoli što je to slučaj s muzikom. Uostalom, muzika je Tom Waitsu uvijek bila transportno sredstvo da se na najbrži način njegove misli prebace u neispoliranu formu muzičkog izraza. Cijela poanta je u tome da i na ovome albumu (pjesme poput ‘How’s It Gonna End’, ‘Metropolitan Glide’, ‘Sins Of The Father’, ‘Circus’ ) Tom posve jasno želi našu pažnju usmjeriti k osnovnoj strukturi pjesme. Nastavak je to nečega što je Tom i prije radio na svojim albumima; pokušaj da pjesme imaju jak i moćan efekt na onoga tko ih konzumira.



Za nekoga Waitsove pjesme mogu biti spasitelji, a za nekoga ubojice. Nešto poput vožnje u ambulantnim kolima gdje vam ubrizgaju dozu injekcije koja vam spasi život, a s druge strane može se dogoditi da ambulatna kola zakasne i da vas to košta života. Zato je Waitsova tamna strana tu, da nam kaže nešto i o umiranju i stradanju jer nismo svi predodređeni da preživimo i to treba prihvatiti na najnormalniji mogući način. Tako u pjesmi ‘Dead and Lovely’ Tom pjeva o djevojci iz srednjeg staleža koja se naivno zaljubljuje u bogatog tipa misleći da je njegov osmijeh nešto najbolje što joj se desilo u životu. No, priča ide dalje i Waits nam objašnjava nepredvidivost gdje se i iza najmoćnijeg osmijeha može vidjeti ubojica. U ovoj pjesmi se može vidjeti i sličnost između Nick Cavea i Tom Waitsa. I jedan i drugi su spremni da ne private život kao nasmijanu stvarnost već da ga vide više kao mračni tunel na čijem se kraju, s vremena na vrijeme, može vidjeti svjetlo. Ono što je i jednom i drugom svojstveno, je i to da su i jedan i drugi sposobni da izađu s najljepšim mogućim ljubavnim stihom u trenutku kada pomislimo da je samo mrak oko nas.



Na ovome albumu, Tom Waits je na vrlo moćan način stavio jednakost između prolaznosti i ljubavi. To se možda ponajbolje može vidjeti u pjesmi ‘Green Grass’ gdje Waits na njemu svojstven poetičan način pjeva: “Lay your head where my heart used to be/Hold the earth above me, lay down in the green grass/ Remember when you loved me…/ Don’t say good bye to me, describe the sky to me/And if the sky falls, mark my words-we’ll catch mocking birds…”. Ukratko, Tom Waits je i na ‘Real Gone’ ostao dosljedan kako svome zvuku, tako i svojoj životnoj filozofiji po kojoj nema šanse da vam se desi da ne možete kupiti kartu za Stingov koncert koristeći American Express, jer, bože moj, Sting prihvaća samo Visa kreditnu karticu.

Cijeli ‘Real Gone’je zapravo zbirka mraka, ovisnosti, surove realnosti, napuštenosti, straha, ljubavi, morala koji ne može biti sačuvan u formi u kojoj su nam to zakoni čovjeka odredili. Ne treba se čuditi što je najbolje godišnje doba za objavljivanje Tom Waitsovih albuma, kao po pravilu, ili jesen ili zima. To su godišnja doba kada se jasno prepoznaje bol začinjen jakim svjetlom i ljutim glasom ovog kalifornijskog lučonoše istine i malog zadovoljstva koje se može vidjeti u punom svjetlu samo ako se pjeva o običnom čovjeku, običnom smrtniku.



Produkcijski govoreći, ‘Real Gone’ bi se vrlo lako mogao nazvati “obiteljskim albumom” jer su ga uz Tom Waitsa radili njegova supruga Kathleen Brennan te Sullivan, Casey and Kellesimone Waits. Ako se tome doda i to da je omotnica ovoga albuma napravljena od strane Julianne Deery, dugogodišnje prijateljice bračnog para Waits, onda se da zaključiti da je ovo zapravo klasičan Tom Waits album gdje nije samo važan finalni produkt već i sama priprema u njegovom realiziranju. U slučaju Tom Waitsa , privatnost i okruženost ljudima u koje ima dosta povjerenja da tu njegovu privatnost neće ogoliti niti jednoga trenutka, ključan je faktor njegovog uspjeha. Za sve nas ostale smrtnike, šansa da preslušamo bilo koji od njegovih dugosvirajućih remek djela bit će najbliže što se možemo približiti ovom muzičkom geniju. Zaključak je da kupovinom ‘Real Gone’ kupujete i jedan od najboljih albuma 2004.

Zoran Mišetić
Zorandiana@msn.com
17. rujna 2003.

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Interview with Hot Hot Heat (28. srpnja 2003. Pittsburgh USA)

Za ovih 9 godina boravka u SAD-u, mudro sam zaključio da bi se stvari koje mi idu na klinac (ovdje ne ubrajam Busha, Collina i Dicka, što je zapravo dodatni bol mome muškom ponosu) mogle opisati kroz prizmu Četiri Zoranova Zakona:

I Zakon
Ako je osoba ženskog roda te svojom težinom svojom prelazi granicu od 200 kg "žive vage", istoj nije dozvoljeno da nosi lastex hlače ili mini suknju. Ukoliko ista to ne ispoštuje onda ona krši I Zakon što onda povlači s sobom i određene konsekvence o kojima ja sada ne mogu ovdje puno govoriti, tj. pisati.

II Zakon
Ukoliko je osoba muškoga roda te se nalazi u kakvome rock klubu, onda istoj nije dozvoljeno da u totalno zamračenom klupskom prostoru nosi crne sunčane naočale. Izuzetak je samo Keith Richards, no ukoliko to nije tvoje ime i prezime onda f u c k o f f!

III Zakon
Ovaj zakon se odnosi na bijele čarape. No, za razliku od hrvatskih asocijacija na dotične, ovdje je ponajprije riječ o ženskom rodu. Vrlo ružan običaj. Treba se promijeniti i to što prije. Svako jutro, za vrijeme opuštene vožnje ka mome uredu, na tramvajskim i autobusnim stajalištima dragog mi i milog Pittsburgh grada, vidim žene koje na regularne "najlonke" navuku bijele sokne pa onda sve to začine s bijelim tenisicama. Kada se tome doda nezaobilazna činjenica da su iste odjevene u haljine, suknje te poslovna odijela, onda se ovaj III Zokin Zakon mora uzeti za ozbiljno, bez ikakvih zajebancija. Nije sala vozit' se ka poslu i doživjet' takav stilsko-vizualni sok prije negoli 100-ta jutarnja kava oplemeni moj želudac.

IV Zakon
Ovaj zakon se isključivo odnosi na mlade i stare rock grupe. Ukoliko rock grupa ima živi nastup, onda istoj nije dozvoljeno da se "štimaju" između svake jebene pjesme. Nije to ispravno! Nije to dobro! U publici nisu sve sami vrhunski muzičari tako da vjerojatno u 95% slučajeva nitko neće zaključiti da je "plink" trebalo biti "plonk". Dakle, nema potrebe da se publika tretira kao da su svi jedan veliki Paco de Lucia. Treba sve da bude: "Jen', dva, tri…Let's goooooo…". Ukoliko rock grupa ne ispoštuje ovaj Zokin Četvrti Zakon, dao Bog da joj izgorila sva oprema.
Ako se ispoštuju ova Četiri Zakona, život može da bude daleko interesantniji i zabavniji. Za to je dokaz i moj nedavni posjet koncertu mlade kanadske rock grupe Hot Hot Heat, te intervju s frontmenom benda, Steveom Baysom. Na ovoj svirci nije bilo djevojaka s 250kg "žive vage", u odjevnim predmetima poput lasteks hlača, bijelih sokni navučenih preko najlonki, a nije bilo niti mangupa s crnim sunčanim naočalama u potpuno zamračenom rock klubu. Što je najvažnije, moje uši i oči nisu bile izložene rock grupi koja bi nakon svake druge pjesme stala s svirkom i započela s bjesomučnim štimanjem instrumenata proizvodeći vrlo bolno zvučno iskustvo poput "plink, blank, te im neizbježno plonk". Dakle, grupa se zove Hot Hot Heat, imaju duge kose, dolaze iz Kanade, djevojke ih jako vole, dobro sviraju, dobro izgledaju, djevojke ih vole (tek da se zna), muškarci ih puno ne vole (a to je zbog djevojaka koje ih jako vole), imaju prisan, ljudski odnos s publikom (u kojoj je puno djevojaka) i s obje noge su na zemlji što će reći da ih fantastična prodaja njihovoga dugosvirajućeg CD prvijenca 'Make Up The Breakdown' te MTV-ovo bjesomučno isfuravanje njihovog inteligentnog video-spota za pjesmu 'Bondages', nije niti malo promijenilo, il' što bi Milić Vukasinović nekada davno rekao: "Nije mene slava nimalo izmijenila. Ja i dalje više volim burek od ribe".

Hot Hot Heat su bend koji je muzički rođen u kanadskom gradu Victoria koji s svojih 75 000 stanovnika baš i ne predstavlja idealnu polaznu točku za rock bend koji danas kotira kao jedna od najpopularnijih svjetskih rock grupa nove MTV generacije što umnogome objašnjava već spomenutu "udarničku radnu akciju" MTV ekipe da video spot pjesme 'Bondages' konstantno vrti na svojim VJ's programima . Na koncertu gdje je obavljen intervju svirali su nekih sat vremena, taman koliko je bilo dovoljno da se odsviraju sve pjesme s gore spomenutog CD-a, i za cijelo vrijeme svirke pjevač i klavijaturist Steve Bays kretao se poput lava u kavezu. Mijenjao je lijevu stranu bine s desnom i obrnuto, brzinom "rock garažne svjetlosti" stalno komunicirajući s publikom. Mikrofon je za tih sat vremena dobio dostatnu dozu pljuvačke jer Steve vrlo dobo zna da "mikrofon može da bude bez hrane, al' nema šanse da preživi bez fluida". U narednom intervju možete pročitati kako mlađahni Steve Bays objašnjava filozofiju ovoga benda te što ocčkuju od vremena budućeg.



Zoran: Znajući da ste napravili značajan muzički zaokret u svojoj karijeri, od onoga što bi se moglo nazvati vašim punk hard-core iskustvom od prije tri-četiri godine pa do kompletno modificiranog zvučnog izraza zabilježenog na 'Make Up The Breakdown', bilo bi fino da nam objasniš tko su zapravo Hot Hot Heat!
Steve: Da, to je točno. Kada smo započinjali kao grupa najvažnije nam je bilo da zvučimo teško i sirovo, no s vremenom smo se malo bolje upoznali sa svojim instrumentima tako da smo počeli razmišljati kako o tehničkim stvarima vezanim za našu svirku, tako i o pisanju vlastitih pjesama i skladanju. Ja sam s Paulom [Hawleyem, bubnjarem] svirao u različitim bendovima još dok smo bili u srednjoj školi. Čak smo snimili i neke demo materijale na četverokanalnom uređaju pa smo to kasnije objavili i prodavali na koncertima. Vrlo dobro se sjećam da sam na jednom od tih koncerata potpisao 39 kopija te demo snimke ljudima koji su to kupili bez ikakve prisile. Ha-ha-ha… Bitno je znati da je jedna izdavačka kuća iz Vancouvera objavila ove naše materijale, što će reći da smo mi imali snimljen i objavljen material još i prije nego što ćemo promijeniti naš muzički izraz. Pod imenom Hot Hot Heat se pojavljujemo od 1999. godine.U to vrijeme je došlo i do fizičkih promjena u našem bendu - ja sam preuzeo i ulogu pjevača, a ne samo klavijaturiste. Dakle, s tom izmjenom je došlo i do toga da se okrenemo i nešto sofisticiranijem, ali jos uvijek malo "težem" zvuku. Recimo, ja i dalje nastojim da klavijature imaju značajan udio u našem muzičkom izrazu. Mislim da je još jedna ključna stvar u svemu tome bio i dolazak Dantea DeCaroa u grupu. Njegov način sviranja gitare donio je tu kvalitetu koju smo pokušavali pronaći već jedno izvjesno vrijeme. Sve u svemu, poanta je u tome da smo mi željeli imati taj muzički izazov ispred nas koji nas konstanto motivira da težimo ka perfekcionizmu i napretku.

Zoran: Ti si odrastao u Victoriji , kanadskom gradu od nekih 75 000 stanovnika. Jesi li ikada kao dječarac i pomišljao da ćeš se jednoga dana morati uhvatiti u koštac s nečim što se zove "svjetski popuralan rock bend"?
Steve: Svi članovi benda, ne samo ja odrasli su u Victoriji. Točno je da je ovo mali grad, ali je bio i još uvijek jest dovoljno veliki da u njemu postoji određena glazbena scena. Ja sam odrastao s dosta punk-rock koncertnih aktivnosti i to je na izvjestan način svima nama davalo taj osjećaj pripadnosti nečemu što je dio te velike svjetske glazbene slike. Svi smo mi kao klinci svirali u dosta različitih grupa što će zapravo reći da nam veličina grada u kome smo odrastali nije uskratila zadovoljstvo da radimo ono što volimo i u čemu smo dobri.

Zoran: Slušajući ovaj album s mnogobrojnim muzičkim utjecajima baziranim na zvuku bendova s početka 80-tih moram te upitati "point blank", koliko si zapravo star?
Steve: Ja imam 24 godine i osjećam se doista kao netko s 24 godine. Ha-haaha… Logično je da ljudi usporede naš zvuk s, recimo, The Cure ili XTC ili ranim U2. Sve su to bendovi čiji smo mi fanovi, ništa tu nema neobičnog.

Zoran: Kada si shvatio da je rock glazba zapravo tvoj izbor glede profesionalne karijere?
Steve: Sve do prije dvije godine ja se nisam bavio tim ozbiljnim razmišljanjima u kojima je rock muzika zauzimala konačno mjesto glede moje profesionalne karijere. Radio sam dosta različitih dnevnih poslova još dok sam išao u školu jer od sviranja se nije moglo živjeti. Možda životariti, ali ne i doista solidno živjeti.

Zoran: Pretpostavljam da su se s ovim prvijencem stvari izmijenile iz korijena i to na pozitivno?
Steve: O, da! Definitivno! Ha-haaaha… Zapravo, još dok je ovaj album bio u svojim prvim povojima ja sam znao da je muzika ono čime se želim baviti i čemu se želim u potpunosti posvetiti.

Zoran: Ne djevojkama?
Steve: Oh, neeeeee… Djevojke su bitan dio mog života. Ovdje govorimo o profesionalnom životu, a ne o privatnom životu, ha-ha-ha… Ja sam zapravo još uvijek u potrazi za djevojkom s kojom bih imao stalnu vezu.

Zoran: Mislim da će ti ova izjava na narednim koncertima zadavati dosta glavobolje jer će svaka djevojka nastojati da osvoji epitet "stalna".
Steve: Ha-ha-ha… Kada malo bolje razmislim mislim da si u pravu. Možda nije trebalo s ovim stvarima izaći u javnost. No, ja ću zasigurno znati prepoznati kada se pojavi "ona prava".

Zoran: Da se vratimo glazbi i tvome odrastanju. Jesi li imao podršku svojih roditelja kada si im rekao za svoj interes glede muzike?
Steve: Ne, doista. Moji roditelji su bili više kao i većina drugih roditelja koji žele vidjeti svoju djecu kao liječnike, odvjetnike i tome slično. Nisu bili pretjerano oduševljeni mojom odlukom da rock muzika postane prioritet u mom životu. S našim Paulom, recimo, je kompletno drugačija priča. Njegov otac je bio muzičar i kao takav ne samo da je imao razumijevanja za to da mu se sin bavi rock muzikom, nego je čak uzeo i aktivno učešće u svemu tome pa je učio Paula da svira gitaru. Naravno, danas je druga priča. Moji roditelji vide posve jasno da izbor koji smo napravili nije bio uopće loš.

Zoran: Je li točno da si u srednju školu išao zajedno s Nelly Furtado?
Steve: Da, mi smo prijatelji i zajedno smo išli u srednju školu. To ti opet ide u potvrdu mojoj izjavi da Victoria kao mali grad može da proizvesti velike svjetske muzičke zvijezde. Ha-ha-ha…

Zoran : Jeste ti i Nelly Furtado muzički surađivali u to vrijeme?
Steve: Ništa od toga nije bilo. Mi jednostavno dolazimo iz dva kompletno različita muzička svijeta. Ona je bila više r'n'b muzički orjentirana, a mi smo se više isfuravali na heavy punk-rock zvuk. Ja nisam bio dobar u onome što je ona radila, a ona nije bila dobra u onome što sam ja muzički radio tako da tu nije došlo do muzičke suradnje između nas. No, i dan danas se povremeno vidimo i čujemo i zaključak je da imamo obostrano razumijevanje i uvažavanje za ono što radimo.

Zoran: Misliš li da kao kanadski bend imate dovoljno medijske zastupljenosti u SAD-u?
Steve: Kako da ne! Čak i previše. Uopće nismo to očekivali. Plan je bio da objavimo album za indie izdavačku kuću, što smo i uradili snimajući cijeli album za nekih šest dana. Sve što smo očekivali je bilo da konačno vidimo kako naše stvari zvuče kada su snimljene u profesionalnom studiju. Nitko nije očekivao da će album dobiti toliko pažnje u američkim medijima. Zapravo, ona moja romantična strana, koja bi se mogla opisati dječačkim snom priželjkivala je da imam bend čije slike će se nalaziti na naslovnicama magazina, čiji će se album nalaziti na top listama, itd… No, ona moja racionalna strana nije doista očekivala ovu vrstu uspjeha i medijske pažnje.

Zoran: Kako je došlo do toga da snimite 'Make Up The Breakdown' za indie izdavačku kuću Sub Pop iz Seattlea?
Steve: Ljudi iz Sub Pop su nas kontaktirali jer su čuli onaj naš demo material objavljen za izdavačku kuću iz Vancouvera. Sjećam se da smo, na njihov zahtjev, na brzinu snimili neke naše pjesme doslovce u jednoj garaži te im to poslali u Seattle. Njima se to dopalo i došli su do zaključka da bi bilo produktivno i za nas i za njih da nam oni objave album za SAD tržište. Oni su tražili da odmah objave nešto od našeg materijala tako da smo za Sub Pop objavili i naš EP 'Knock, Knock, Knock'. Onda smo potpisali ugovor za samo jedan album što je bilo apsolutno fer s njihove strane. Ukoliko album prođe OK mi smo mogli odlučiti ili da ostanemo s njima ili idemo s većom izdavačkom kućom.



Zoran: Album jeste prošao dobro i sada ste već bend koji ima ugovor s mnogo većom izdavačkom kućom, s Warner Brothers.
Steve: Točno. I osjećamo se dobro zbog toga. Ha-ha-ha… Mi smo zapravo potpisali za Warner dan prije negoli je Sub Pop objavio nas album. Zapravo ljudi iz Warner Brothers su dolazili na naše koncerte još i prije negoli smo mi imali ugovor s Sub Pop. Za mene je bila izuzetna čast vidjeti da su oni pokazali interes za Hot Hot Heat. Oni su se kao izdavačka kuća jako promijenili. Pobjegli su od komercijalizacije i okrenuli su se mladim bendovima koji svojim radom proizvode kvalitetan rock zvuk. Uostalom, za istu tu kuću snimaju i REM, The Hives, The Flaming Lips. Nama je samo važno da oni shvate da nama nije cilj da "igramo samo jedno ljeto". Za sada sve izgleda OK jer u pitanju je obostrano razumijevanje između nas i Craiga Aaronsona koji je ispred Warner Brothers i potpisao ovaj ugovor s nama.

Zoran: Jesi li očekivao da će pjesma 'Bondages' odskočiti od svih drugih i postati svjetski hit?
Steve: To jeste iznenađenje. Vjerojatno 5 dodatnih pjesama s ovog albuma zaslužuje da se nađe na singlu kao potencijalni hitovi. Nisam mogao ni pretpostaviti da će se ova pjesma vrtjeti pet puta na dan na svim vodećim komercijalnim američkim radio stanicama, pa naposlijetku nisam očekivao niti da će nam MTV dati toliko prostora s našim video spotom.

Zoran: Kako je došlo do toga da "producentska palica" na 'Make Up the Breakdown' pripadne nekadašnjem producentu Nirvane, Jacku Endinu?
Steve: On je producirao jedan od nama dragih indie bendova iz Vancouvera. Mi smo smatrali da je njegova produkcija na tom albumu bila izvrsna, a u isto vrijeme znali smo da taj bend nije potrošio velike novce na njegovo snimanje. Nama je to bila jako važna informacija jer nismo imali dovoljno novca da bi se upuštali u kojekakve ekskluzivne avanture glede snimanja u studiju. Raditi s Jack Endinom je bilo pravo zadovoljstvo. On je nesto kao kum grunge zvuka. Mi smo željeli da naš studijski rad zabilježi na način kako mi zvučimo uživo. na koncertima, a Jack je to u potpunosti napravio s ovim albumom i definitivno zaslužuje veliki kredit za kompletan uspjeh ovoga albuma.

Zoran: Interesantna je stvar da se na omotu albuma može pročitati kako su autori svih pjesama Hot Hot Heat. Dakle, nitko iz benda nije istaknut kao "najzaslužniji".
Steve: Upravo tako. Mi želimo da nas ljudi tako i doživljavaju - kao grupu zaslužnih muzičara, a ne kao grupu u kojoj su jedan ili dva člana nešto malo više "zaslužniji". Svatko iz našega benda je doprinjeo sa svojim idejama da se ove pjesme uobliče u muzički materijal dostojan top listi.



Zoran: Kada možemo očekivati novi album Hot Hot Heat, te planirate li mijenjati svoj muzički izraz s novim albumom?
Steve: Ja doista volim kako mi danas zvučimo i ne vidim razloga da tu bilo što mijenjamo u skoroj budućnosti. Naša je želja da provedemo malo više vremena u studiju. Neprekidno sviramo već skoro 13-14 mjeseci i to je urodilo s tim da ja imam mnogo više samopouzdanja u sebe kao pjevača, a uostalom i bend je daleko uigraniji i funkcioniramo kao jedan, bez greške. Naravno, nije nam želja da sebe shvatimo preozbiljno radeći na novom albumu. Što se tiče samoga ulaska u studio, nama prvo predstoji mini turneja po Japanu, potom odlazimo u Europu, a onda smo ponovno u SAD-u gdje ćemo imati malo agresivniju i dužu turneju. Nakon toga, rad na našem novom albumu će postati daleko izvjesniji.

Zoran: Zaključak koji se nameće nakon slušanja vasega prvog albuma je da se ne bavite mnogo ovozemaljskim političkim problemima i temama? Hoće li u tom pogledu drugi album biti drugačiji?
Steve: Naravno da mene kao čovjeka interesira što se dešava u avijetu te se u potpunosti mogu, složiti s onim što piše i govori Michael Moore. Kao muzičare nas ne privlači ta ideja da politika dobije zaslužno mjesto u našem muzičkom izrazu. To je nešto kao da pokušavamo zaštititi našu "oazu mira i zabave" od depresivnog sivila svijeta u kojem neki ljudi čak s uživanjem žive.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
28. srpnja 2003., Pittsburgh

- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MOBY: ‘HOTEL’ (Polydor/Dallas; 2005.)

Prije nekih 14 godina (al’ vrijeme leti!) Rambo Amadeus, Elvis J Kurtovich i moja malenkost smo na otvorenju neovisnog radija Radio CD sjedili i raspravljali o tome zašto i najveći svjetski muzički gubari ponekad “ubodu” hit ploču (pjesmu) pa se vinu u visine svetog dolara i nepristojnog kiča. Rambo je tada i Elvisa i mene “počastio” vrlo jednostavnim razmišljanjem na gore spomenutu temu. “Jebi ga, imaš muzičare koji nit’ smrde nit’ mirišu. Takvi muzičari prave albume koji nit’ smrde nit’ mirišu, pa onda jednom u 100 godina ubodu u sridu pa naprave hit i pare. Problem je što nakon tog praska oni opet postanu prosječni i ništa više” završio je mudro gospodin Antonije Pušić aka Rambo Amadeus.
14 godina poslije “nit-smrdi-nit-miriše” albumi i muzičari koji ih prave nisu rijetkost. Moby je najbolji primjer za takvo što. Kad je u pitanju potreba da se “ispolira” poetika duše ovoga “dečka bez dlake na glavi”, te njegov kontroverzni karakter začinjen vrlo brojčano impresivnim, ali u isto vrijeme sramno lošim back katalogom, ja sam vjerojatno najmanje objektivna osoba koja bi to trebala učiniti. No, kako sam ja slušao album, te kako sam se malo napatio s Mobyjem, red je i da se Moby napati malo s mojom malenkošću.

Ja zapravo nikada nisam obraćao puno pažnje Mobyju sve dok tamo negdje u prvom dijelu 2000. godine nije izašao njegov zasigurno najbolji album ‘Play’. Dakle, nakon tog albuma i činjenice da će svih 12 ˝ pjesama sa istoga vispreno pronaći put ka svim mogućim TV serijama, reklamama, a bogami i djelima s celuluidne vrpce, ja doista nisam imao nekakvo visoko mišljenje o Mobyju. Zapravo, nisam uopše razmišljao o njemu. To ide na moju prostu balkansku dušu. Fantastična fuzija gospela, bluesa i techna koja je tako znalački ispunjavala ‘Play’ od prvoga do posljednjeg tona, učinila je to da se i u mome oku ukaza suza za pregalački rad Druga Mobyja. Te pjesme s albuma ‘Play’ će zasigurno ostati zauvijek cementirane u moju podsvijest jer u to vrijeme sam radio dva posla u SAD, a jedan od tih poslova je bio posao pomoćnog nogometnog trenera u Bethel Park High School.

Dakle, imali smo mi tim i u timu različite likove od kojih će mi u lošem sjećanju uvijek ostati jedan razmaženi produkt bogatog visokog američkog društvenog staleža, kome je stari kupio MP3 kada su svi drugi o tome mogli samo maštati. Problem je što je momak bio očajan kao igrač (totalna nula) tako da smo ga stalno držali na klupi, a on je “ubijajući vrijeme” na svome MP3 plejeru vrtio do iznemoglosti cijeli ‘Play’ album. Iz tekme u tekmu, iz dana u dan, ja sam kroz njegove slušalice slušao ‘Play’. Dokaz je to da se uz lošeg igrača može slušati dobro muzičko djelo, što ‘Play’ zasigurno jest. No, ovdje treba stati i napraviti nekoliko koraka unazad. Za sve vas koji ste u potrazi za kratkim tečajem glede mini-elektronike, vrlo je bitno da znate i razumijete da je Moby zapravo producent koji je izvukao techno iz crne sjene i dovukao isti muzički smjer do jake svjetlosti muzičkog mainstreama. Uostalom nije bez razloga da su milijuni sljedbenika pop zvuka počastili ‘Play’ svojom pažnjom i kasicom prasicom, te Mobyju osigurali vrlo važno mjesto na ljestvici privatnika (Moby je ponosni vlasnik Čajane u NYC). Taj album je imao sve potrebne začine (melodija, pucanje po akordima, pjevljive refrene) za stvaranje pravog muzičkog pop jela na kome su Mobyju i mnogo zajebanije perjanice muzičko-gastronomske kuće jako zavidjele.

Moglo bi se čak ići i do toga da se kaže da je Moby uradio za techno isto što su, recimo, Blink-182 uradili za punk-rock u Americi. Naravno, to bi bila kompletna rasprodaja Mobyjevog talenta i jake ambicije. Bilo bi mnogo bolje i uputnije reći da Moby ima dovoljno mozga u njegovoj glavi te da je postao veoma prisan sa putićem od njegovog NYC apartmana do njegove NYC Banke. Čovjek je jednostavno provalio fol. Uradiš jedan dobar album i onda na osnovu tog jednog dobrog prodaš još koju gomilu “nit-smrdi-nit-miriše” albuma. Dakle, to je razlog, žao mi je to reći svima onima za koje Moby nije Dick, da novi Mobyjev album ‘Hotel’ ne zaslužuje da na njega potrošite svoj teško zarađeni novac. Da se razumijemo, ‘Hotel’ nije loš album, per se. Čak štoviše, slučaj je obrnut. Njegov kompletan zvuk je prihvatljiv i fer, pa čak i kada se moj istančani sluh “borio” sa svim ambijentalnim zvukovima, soul i house sempliranjem i tome sličnim zezancijama. O ovom albumu trebate razmišljati na vrlo racionalan način: Mobyjev posljednji album ‘18’ nije imao niti približnu količinu magije koja se nalazila na ‘Play’, a ‘Hotel’ je lošiji od “broja”. Sjećate se ‘We Are All Made of Stars’ koji je bio kakav – takav uspješan singl s albuma ‘18’? ‘Hotel’, ruku na srce, ima također jednu takvu pjesmu, ‘Beautiful’. No, isto tako treba biti iskren te priznati da je ta pjesma onako malo komercijalno ljigava .

Ovo je pitanje koje bi Moby vjerojatno trebao pitati sam sebe: ”Da li je doista potrebno uspješnu formulu ponavljati ukoliko originalni postulati nema šanse da budu dostignuti?”. Hm, ipak na albumu ima jedna pjesma koja zaslužuje aplauz. Riječ je o preradi New Order pjesme ‘Temptation’. Obrada je, baš kako to i dolikuje Mobyju, usporenija i ogoljenija negoli što je to odsvirano od strane New Order. Drugi CD na ‘Hotel’ je iznenađujuće pun elegancije koja se očituje u Mobyjevoj ljubavi prema zračnim lukama, zgradama i, naravno, hotelima. Ovaj drugi CD je više-manje tu da vas totalno umrtvi. To mu dođe kao injekcija kod zubara . Znate da vam je zubar rovario po čeljusti, ali vas i sat vremena nakon toga bol ne stiže jer dobili ste injekciju od koje vam je vilica utrnula i od koje ne osjećate apsolutno ništa.

Tko zna? Možda ovo za nekoga bude epohalno muzičko otkriće? Ono što ja znam je to da je ‘Hotel’ kolektorski album i ništa više. Dakle, ukoliko volite Mobyja bez obzira na sve muzičke pizdarije koje vam on u zadnje vrijeme servira, onda ćete meni poslati ljut e-mail, a njemu koji dolar. Uostalom, u Čudesnom Svijetu Privatluka sve se svodi na one koji toče i oni koji popiju.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
14. ožujka 2005.


- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ U2

“Anyway, I'm so thankful, and so gracious.
I'm gracious that my brother Jeb is concerned about the hemisphere as well.”
G W Bush, Miami, Fla., June 4, 2001.


Čovjek koji je ovo izjavio je moj Precjednik .

Bio je početak 11-og mjeseca i ja sam po drugi puta kao naturalizirani Amerikanac otišao na izbore. Otišao sam da glasam, pun nade i želje da J(ohn)F K(erry) dođe na vlast, te da se više ne moram sramiti kada objašnjavam mojim prijateljima u Europi da Amerika nije Bush već da je ovo zemlja koja zna prepoznati blefera, itd… Naravno, kao svaka imalo inteligentnija osoba, znao sam da bez obzira ko uzjaše na vlast velikih razlika neće biti. Ako se razlika i desi bit će ponajprije psihološke prirode. Nešto kao otprilike “ovaj barem izgleda pametnije i zna sastaviti jednu prosto proširenu rečenicu bez velikih problema”. Pobjedu na izborima odnio je čovjek velikih ušiju i malog mozga. Prolazili su tjedni, a ja nikako da se vratim u normalu. Spičio me moj “vertigo”. Tjedan treći, spas je stigao od Interscope Recordsa koji su me lijepo “počastili“ novim dugosvirajućim projektom grupe U2.

Ruku na srce, proteklo je dosta vremena od posljednjeg doista dobrog albuma U2. Naravno, to je moje subjektivno mišljenje i povezujem ga sa ‘Zooropa’. Od tada pa do današnjeg dana nešto je uvijek nedostajalo na albumima U2. Naravno, kao veliki ljubitelj U2 (počeo sam ih uredno slušati jos ranih 80-tih) moram priznati da je i najlošiji U2 album bio zasigurno jedan od boljih albuma u godini u kojoj je objavljen. Dakle i ta činjenica govori dovoljno o kvaliteti ovoga benda. A što ako U2 objave odličan album?

Dakle, album se vrlo inventivno zove ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ i ima za cilj objasniti nam da se cinizmom nije moguće boriti protiv ljudske gluposti začinjene nasilničkim destruktivizmom već da se treba okrenuti ka ljubavi. Dakle, s ljubavlju se trebamo riješiti nuklearki, nasilja, mračne budućnosti koja prijeti Plavome Planetu. Ovo je vrlo intiman album. Ugodno iznenađenje je svakako povratak korijenima u onom producentskom smislu. Stara kuka Steve Lillywhite se ponovno prihvatio producentske palice. Točno je da je u tome poslu bio potpomognut U2 veteranima poput Briana Enoa, Flood, Daniel Lanois,itd., no niti jednoga trenutka nije pokleknuo pod napadima posljednjih tehno-eksperimentalnih produkcijskih tehnika. Ostavljeno je to za neko drugo vrijeme. Neki drugi album U2.

‘How To Dismantle an Atomic Bomb’ je nešto kao logičan nastavak ‘The Joshua Tree’. Možda je tome zaslužan Lillywhite i gore spomenuti producentski pristup, no čini mi se da su Bono, The Edge, Adam Clayton & Larry Mullen Jr odlučili posvetiti vremena u spisateljskom i muzičkom stvaranju nečega što će ostati album za pamćenje. Malo je ostalo rock grupa koje još uvijek mogu napraviti ovako moćan tematski album. Za neke malo sofisticiranije uši, još na ‘All That You Can’t Leave Behind’ iz 2000. moglo se prepoznati da će se U2 “preporoditi”, da će se njihova “muzička koza podmladiti”. Na ovom albumu The Edge i njegova gitara začinjavaju, na najbolji mogući način, seksipilnost i snagu Bonovog glasa. Takav sklad zvuka i glasa proteže se kroz cijeli album bez izuzetka.

Album otvara ‘Vertigo’ s vrlo oštrom i ujednačenom baražnom paljbom gitara i bubnja . Vrišteći vokal tjera i najvećeg muzičkog skeptika da se pozabavi slušanjem i obrati pažnju. Ovo je pjesma koja će zasigurno biti veliki radijski hit od sada pa u narednih 6 mjeseci. ‘Miracle Drug’ vodi ovaj album ka mirnijim muzičkim vodama no emotivni naboj se ne gubi. Naprotiv, s ovom pjesmom U2 zapravo započinju cijelu, skoro religijsku procesiju, u kojoj nam objašnjavaju značaj odnosa između ljudi, između onih koji uzimaju i daju ljubav. Osobno meni najdraža pjesma s ovoga albuma je ‘Sometimes You Can’t Make It On Your Own’. Pjesma je ovo u kojoj se Bono svakom izgovorenom riječju obraća svome pokojnom ocu . Svako tko je ostao bez oca može se na ovaj ili onaj način indetificirati s ovom pjesmom. Na žalost ja sam jedan od takvih i bez ikakvog dvoumljenja vidim i relaciju između mene i moga pokojnog oca Ante kada Bono pjeva: “And it’s you when I look in the mirror/And it’s you that makes it hard to let go…”

Cijeli album (US verzija ) ima 11 pjesama, no u službenom popratnom press materijalu koji je stigao na moju adresu zaključujem da su Japanci počašćeni s jednom dodatnom pjesmom ‘Fast Cars’ te da će posjedovanje japanske verzije ovoga albuma biti meta svim U2 kolekcionarima. No, vratimo se mi ponovno ovoj verziji ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’. U pjesmi ‘One Step Closer’ U2 se ponovo bave “relacijom”. Ideja za ovu pjesmu je dosla od strane Noel Gallaghera iz Oasis koji je uostalom dobio i zasluženu zahvalnicu na omotnici albuma.

Preslušavajući cijeli ovaj album (moja malenkost je to učinila najmanje 15-tak puta u posljednjih 5 dana) dolazi se do zaključka da se U2 uopće više ne trude da zadobiju tržište koje podrazumijeva mladi naraštaj. Možda donekle to još uvijek čine pjesmom ‘Vertigo’ koja je svoju licencu dobila u reklamnim TV spotovima za iPod, no to im nećemo uzeti za zlo.

Još mnogo prije nego li će U2 ući u studio i započeti s snimanjem ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ postojali su strahovi da će band imati ponajviše problema s Bonovim vrlo aktivnim angažiranjem na globalnim problemima (AIDS u Africi, dugovanje zemalja Treceg svijeta, itd) te da mu to neće dozvoliti da se u potpunosti posveti obavezama prema U2. Svi koji su tako razmisljali bili su u krivu. Bono je dao najbolji dio sebe na ovome albumu i njegove “karte” su se poklopile s “kartama” ostalih članova U2. U pjesmi ‘Love and Peace or Else’ tenzije rastu uz zvuk Edgeove gitare dok Bono naređuje: ”lay down your guns”.

Bono se jos uvijek nalazi na svojoj spiritualnoj puteštviji i na ovom albumu dostatna količina pjesama ukazuje na to. Za nas koji pratimo U2 od malih nogu primjetna je sličnost između ‘City of Blinding Lights’ i recimo ‘I Will Follow’ i to zasigurno ide u prilog ovoj gornjoj tvrdnji o duhovnom Bonovom razmišljanju. Čak i u završnoj pjesmi ‘Yahweh’ (židovsko ime za Boga) Bono se poigrava riječima poput kakve molitve: ”Take this soul and make it sing”…

Sve u svemu, U2 novi materijal je tu i sada ne preostaje ništa drugo nego da zamislimo kako će svijet izgledati za desetak godina od dana današnjeg. Opcije su jednostavne: il’ će nam se Jeb Bush pozabaviti hemisferom , il’ će (što bi rekao Elvis J Kurtovich) ljubav biti jaka pa da rastavimo tu nuklearnu bombu uz inžinjersku pomoć U2.

Ovo je prvi album kome ja u ovoj godini poklanjam

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
29. studeni 2004.

- 17:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2005.

NEW ORDER: 'WAITING FOR THE SIRENS' CALL'

NEW ORDER: 'WAITING FOR THE SIRENS' CALL'
(Warner/ Dancing Bear; 2005.)

U posljednjih 5-6 godina ja imam svoj subotnji jutarnji ritual. Iz godine u godinu, ustanem negdje oko 7 sati ujutro, napravim svoju "prozirnu" američku crnu kavu, na gramofon stavim The Temptations 'Power'album i onda započnem s čitanjem jutarnjih novina. Nakon toga odem na Internet gdje pronađem kakav "prihvatljiv" porno web site te se poigram svojim pitonom. Sve je ovo ritual koji traje nekih sat vremena. Nakon toga Subota ide il' u kurac il' postane interesantna i dopadljiva za kakav osmišljen vikend što u Pittsburghu predstavlja pravi izazov. Dakle, ove subote samo je posjet Internetu te brza onanija izostala iz moga rasporeda. Neka druga onanija je počastila moju čistu rock dušu. Došla je u obliku novoga New Order albuma.
Bio jednom davno jedan odličan bend. Nastao je taj bend od još boljega benda. U tom još boljem bendu pjevač se objesio i ostavio kćerku te mu suprugu iza sebe. Svi oni došli iz grada Manchestera. Imali oni Haciendu na kojoj su popušili sav novac. Raspali se pa se onda ponovno okupili jer valja pravit novac. Objave jedan solidan album pa ništa poslije toga nekih 2-3 godine. Ove godine potroše gomilu love na objavljivanje još jednog albuma s tako proročansko utopističkim naslovom 'Waiting For Sirens' Call'. Pozovu oni u goste i Lijepu Anu iz Scissor Sisters mudro kontajući da takvo gostovanje može samo dobro doći, a nikako odmoći kada je u pitanju prodaja albuma. I tu je poanta opstanka New Order: nije u kvaliteti i inovaciji, nego je u novcu.

Loš album! Toliko loš da mi se čak i govor GW Busha učini više interesantnim. Kada malo bolje razmislim, ima tu nešto što me doista veže za GW Busha i novi album New Order: ONANIJA.

El Profesore i Stariji Gospodin Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
3. svibnja 2005.


- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bruce Springsteen “DEVILS & DUST”

Bruce Springsteen “DEVILS & DUST”
(Columbia)

“Only the lonely
Know the way I feel tonight
Only the lonely
Know this feeling ain’t right”
ROY ORBISON


Kada je imao 22 godine usetao je u izdavacku kucu . U ruci je imao samo akusticnu gitaru . Gitara je imala 12 zica i ono sto je on odsvirao toga dana za uozbiljene administrativne predstavnike ove izdavacke kuce donjet ce mu epitet novog Bob Dylan-a.

Njegovo ime je Bruce Springsteen i sada je u svojim kasnim 50-tim.
Razlika s onim vremenom kada su mu zalijepili etiketu novoga Dylan-a je ocigledna.
Danas ,kada Bob Dylan izadje sa studijskim dugosvirajucim projektom mnogima
iz svijeta muzicke kritike padne na pamet da isti porede sa necim sto je uradio Bruce Springsteen. Dakle , student je definitivno, ako ne prestigao a ono dostigao ucitelja.

Najnovije muzicko ostvarenje ponosnog pjesnika i vagabunde iz Freehold Borough u New Jersey, zove se Devils and Dust.
Dokaz je to ,barem u mojoj biljeznici, da je Bruce Springsteen trenutno najkvalitetniji luconosa necega sto bi se moglo nazvati klasicnim americkim zvukom.

Bruce ovim albumom nastavlja tradiciju objavljivanja akusticarskih albuma i svaki od ovih albuma mogao bi se tretirati kao knjiga izmedju cijih korica je smjesteno dosta zivotnih prica o obicnim smrtnicima koji su tu oko nas ali mi ih ili ne vidimo ili ne zelimo da prihvatimo realnost njihovog bola,osmjeha,ceznje,straha.

Kao sto rekoh ,uradio je to Bruce i prije na “Nebraska” u 80tim(album koji sam po prvi puta slusao na mome Toska gramofonu dok je Elvis J Kurtovic ispijajuci drugu litru Sarenca samo ponavljao:”Uh , mocan je ovo album) ,na “The Ghost of Tom Joad” u 90-tim i sada to ponovo cini na “Devils & Dust”.

Interesantno je da je Bruce Springsteen vecinu pjesama sa “Devils & Dust” zavrsio jos 1997 ali, prica kaze, da ih je gurnuo u svoju vrecu kreativnosti zbog tadasnjih priprema oko ujedinjena E Street Band-a sto je uostalom i rezultiralo fantasticnim albumom The Rising iz 2002.

Dakle, pjesme su skoro nakon 8 godina nasle svoje mjesto na ovom neuobicajenom cd-u koji je zapravo kombinacija zvucnog i video zapisa,tako da ce mnogi od vas s DVD player imati to zadovoljstvo da odgledaju i video zapis koji Springsteen-a stavlja u stolicu kako pjesnika tako i pripovjedaca.
Ovo je definitivno spiritualan album ali ne u onom primitivnom smislu gdje je MOJ BOG SAMO PRAVI BOG A TVOJ BOG JE NITKO I NISTA.
Springsteen-ova spiritualnost nema nikakve veze s tom supljom pricom “white trash” Amerike.

Album “Devils & Dust” otvara istoimena pjesma u kojoj Bruce pjeva:
“We’ve got God on our side
We’re just trying to survive
What if what you do to survive
Kills the things you love
Fear’s a powerful thing
It’ll turn your heart black you can trust
It’ll take your God filled soul
Fill it with devils and dust”

Ovim rijecima se Springsteen obraca svima onima ciji su zivoti religiozno i spiritualno oubliceni u beskrajnu igru straha, vjere i ispravnosti.
Ova pjesma je nastala u vrijeme kada je Amerika usla sa obje noge u iracki rat.
Bruce Springsteen niti jednog trenutka nije krio svoje anti-ratne osjecaje glede ovoga poteza Nukilarnog Klempe Iz Bijele Kuce.

Politicka Amerika je na zadnjim izborima , na zalost, pokazala da kada igras na kartu straha i religije ,samo je spiritualnost ta koja gubi. Neiskrenost je bijedan izgovor za strah i dvolicnost i nesto takvoga zasigurno nema mjesta u Springsteen-ovoj viziji Amerike. Amerike kakva bi trebala da bude. Otvorena i neuplasena.

Bruce je jos kao djecarac bio veliki sanjar. Kao devetogodisnjak je dobivao klempe po usima od svojih vrsnjaka koji su fizicki (ali ne i intelektualno) mnogo razvijeniji od neuuranjenog djecarca Springsteen-a. Tada je i po prvi puta vidjeo na tv ekranu Elvisa i odmah je pozelio da bude neko kao Elvis.
Kako je vrijeme odmicalo te kako je djecarac Bruce postajao ,mladic i naposlijetku odrasli covjek ,izgubio je zelju da ostvari taj san da bude kao Elvis. Mnogo godina kasnije kada su ga novinari upitali zasto je promjenio svoj san da postane Elvis, Sprinsgteen je samo odgovorio pitanjem:
“Kako je moguce da je neko ko je imao toliko toga u svome zivotu zavrsio na tako los nacin? , a onda ne cekajuci odgovor od novinarskog kora nastavio:”Snovi ne znace nista ukoliko nisi dovoljno jak da se boris za njih, da ih napravis stvarnoscu.”
“Da bi to uradio potrebno je da sebe u potpunosti kontoliras”, zavrsio je Springsteen svoju pricu o snovima.

Ovo je upravo muzicki album u kome se mogu naci razglednice iz srca Amerike. Svaku od tih razglednica Springsteen potpisuje u maniri covjeka koji jos uvijek sanja i koji je u stanju da svoje snove pretvori u javu.

Springsteen niti jednog trenutka ne biva politicki korektan, ali u isto vrijeme znalacki koristi samokontroliranu ljutnju (u pjesmi “Long Time Comin’”po prvi puta na jednom od svojih albuma koristi rijec “fuck”)i na vrlo suptilan nacin “zavlaci” ga onom krezubom dijelu Amerike u kome jos uvijek postoje ljudi koji vjeruju da ce njihova bolesna dusa biti izljecena ukoliko ih prvog kisnog dana u prvom tijednu, treceg mjeseca ugrize zmija otrovnica.

“Reno” je zasigurno najprovokativnija pjesma sa “Devils & Dust”.
Pjesma govori o covjeku koji odlucuje da posjeti prostitutku te da s njom ima analni sex. Bit ce interesantno za vidjeti na kakv ce odjek ova pjesma naici medju ziteljima recimo “Biblijski korektnih” Alabame, Texasa i slicnih “crvenih drzava” u USA.

Springsteen je bio i ostao neka vrsta glacala koje izglaca do perfekcije americku zastavu . On uobicajeno to cini iz sredine i ide ka rubovima. Americki “Southwest”je uvijek zauzimao znacajno mjesto u poetici koju nam nudi Springsteen.
Obicne zivotne price obicnih smrtnika su jako interesantne price za Springsteena…To je ono gdje je on najjaci…

Zato ne bi trebalo cuditi ako vam se ucini da na “Devils & Dust” duh vec odavno upokojenog Woody Guthrie pomaze Bruce-ovim glasnicama da otpjevaju stih istine o zivotu Amerike koja je daleko od LA,New York City, Bostona.

Ono u cemu je Woody bio itekako dobar je to da je znao da poput kakvog kemicara
izmjesa osobne i politicke teme koje zivot znace. Springsteen u pjesmi “Matamoros Banks “ cini upravo to. Pjesma je zapravo molitva za ileganog emigranta kome nije poslo za rukom da predje preko Rio Grande.

Cijeli album je za Springsteena neka vrsta intimnog vozila koje ce ga po potrebi prebaciti od jedne do druge pjesme. No, niti jednog trenutka nemojte pomisliti da je ovo tematski album, te da su pjesme na istome s razlogom stvaljene u slijed :
prva , druga, treca,itd. Nema tu apsolutno nikakve povezanosti medju pjesmama .
Nema je niti je za ovaj album treba biti. Suvisno bi to bilo jer svaka od ovih pjesama
( a ima ih 12) ima svoja vrata za tematiku prostora za koja nam Bruce posve nesebicno daje kljuceve, tako da sa slusanjem svake od ovih pjesama mi mozemo da odkljucamo i zakljucamo ta vrata .




Dakle pred vama nema nikakve dileme . Ovo je album koji zasluzuje da bude kupljen. Ne piratski presnimljen nego upravo kao sto sam i rekao,trebate potrositi novce da bi doista uzivali u ovom DualDisc koji ce vam ponuditi kako audio tako i video nezaboravno putovanje po Americi koju necete naci u Disneyland-u.
Kada odete na Jadran nstojte da pod zvjezdanim nebom ispijete nekoliko litara crvenog vina dok vam sa CD playera bude svirao “Devils & Dust”.
Nema razloga da vas bude strah da sanjate jer stvarnost je posve dovoljno strasna da ponekad san ostaje jedini izlaz.
Buducnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove. Na zdravlje Bruce!


Zoran Misetic
Pittsburgh, 5/1/2005
(Pet zvjezdica) Album Tijedna i zasigurno ce se naci u konkurenciji albuma godine.



- 14:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.02.2005.

ZORAN'S INTERVIEW WITH JAZZ LEGEND, MR. HERBIE HANCOCK

Zoran Misetic and Herbie Hancock 02/25/05


Interview with Herbie Hancock




Herbie Hancock is a true icon of modern music. His explorations have transcended limitations and genres, and at the same time he has maintained his unmistakable voice. Hancock’s success at expanding the possibilities of musical thought has placed him in the annals of this century’s visionaries.

Born into a musical family in Chicago on April 12,1940, Herbie Hancock earned his college degree in engineering at Grinnell. But music for which he always had a gift would become his life’s work.
It was Donald Byrd who brought him to New York in January of 1960 and introduced him to Blue Note Records. It was also Donald who prodded Herbie to show Mongo Santamaria his composition “Watermelon Man” on a band break one night, leading to Herbie’s first top ten record as a composer.

Herbie began recording for Blue Note as a leader in May of 1962. his records clearly chart his development and his varied musical interests. For most of the sixties, Herbie was part of the Miles Davis Quintet with Wayne Shorter, Ron Carter and Tony Williams.


Many years later this jazz genius is finding himself, again , involved in dealing with the inventive way of delivering jazz sound, working on extremely brave and challenging musical project; Directions In Music.

In 2002, Verve Records released Directions In Music: “Celebrating John Coltrane and Miles Davis”. This project was a collaboration between pianist Herbie Hancock, saxophonist Michael Brecker and trumpeter Roy Hargrove.
The live recording won two Grammys at the 2003 Grammy Awards.

The follow up program Directions in Music:” Our Times” is focusing and exploring the themes of contemporary composers such as Wayne Shorter, Hancock, McCoy Tyner, Chick Corea, Jaco Pastorius, Steve Wonder and the late Ray Charles.
Point is, just like other greats of jazz, the players in Direction In Music don’t stop experimenting and that’s name of the game when comes to genius of Herbie Hancock.




Zoran: How happened to be that music became your life ?

Hancock: Well…Not really my life but instead of that I should say, good part of my life. Fact is that I played piano and performed, as a young kid, a Mozart piano concerto with the Chicago Symphony Orchestra . Don’t forget I was only 11 years old and to be on the stage at that age had tremendous impact on me. Basically love for classical music and performing as a kid on the big stage probably lead toward this decision which meant that music is going to be my big love but also my profession.


Zoran: Yeah, but when did you really putt the grip on all this “jazz story” ?

Hancock: Oh, my God, that was in my high school days. That’s when I started to play jazz and at that time, I was very much influenced by Oscar Peterson and Bill Evans. But also I know at that time that jazz music can and should have full freedom to sound differently … More inventive and confusing at same time…
When I started to play jazz, I found myself dealing with interest which was directly pointed toward electronic science. I got double major in music and electrical engineering and somehow, don’t ask me how, many years later ,that helped me to create my own sound …my own approach to jazz music.

Zoran: Did you find NYC to be crucial for dramatic development of your jazz career?

Hancock: No doubt. It was crucial for my jazz development. Well, I was helped by Donald Byrd to basically experience that all beauty of the NYC jazz scene.
He gave to me that initial kick to move forward. First he asked me to join to his group and after that he introduced me to Alfred (author’s comment: Alfred Lion) from Blue Note Records. In the beginning I was doing ,more or less, session work with guys like Phil Woods and Oliver Nelson but after probably year and half or let’s say two years, I signed to the Blue Note Records as a solo artist.

Zoran: That was time of your “Takin’ Off” album and you really “took off “with that album.

Hancock: That’s correct. I mean, “Watermelon Man” from that album became instant hit at jazz and R&B radio and that gave me real recognition in the jazz community. That was one of the reasons why Miles showed interest in me.

Zoran: Are you talking about period when you joined to his Quintet?

Harbie: Yes. That’s exactly what I meant. Same year I had my solo album out and I got invited by Miles to join to Miles Davis Quintet. 1963, was definitely good year for me. Brought to me tremendous experience and let’s face it, money.

Zoran: How long did you stay with Miles Davis?

Hancock: I spent 5 years, at least, working with Miles. Together, we recorded ESP, Nefertiti, Sorcerer and I can tell you, each of these albums instantly became jazz classics. Hey, we had Wayne Shorter playing tenor sax, Ron (author’s comment: Ron Carter) on bass, Tony Williams played drums. That was great band which we had.


Zoran : But after these 5 years you still didn’t break loose completely from Miles Davis?

Hancock: That’s true. We continued to work together and he invited me to take part on his crucial recordings such as In A Silent Way and Bitches Brew. Again, Miles was very instrumental in my jazz career. He was free spirit and he basically allowed me to go ahead experimental approach to jazz sound.

Zoran: You had so many hit records either your solo records or records that you recorded with musicians such as Miles Davis which we mentioned second ago.
How did you react in 1994 when British hip hop group called US3 sampled your
classic “Cantaloupe Island” for a track called “Cantaloop”?

Hancock: I was pleased with the way how this band took spin on Cantaloupe Island.
At same time I was also positively surprised that their version became a huge international hit. I can tell you, these guys made a lots of the money for Blue Note.
It was interesting period in my life because some times on my concerts public expected from me to play that version instead of my original. (laugh)

Zoran: Do you have high expectations from your new project “Directions in Music: Our Times”?

Hancock: I always have high expectation when comes to my approach of shaping jazz sound. Either live shows or studio recordings, I am always expecting from myself to give maximum.
On this particular project, I can tell you that I get great satisfaction from the fact that I am working with talented musicians who are taking this project down it’s own compositional path. It’s really good stuff.


Night was cold and this short, but warm conversation with Herbie Hancock explained , at least to me , that it’s possible to have great interest , love and desire for something what you do for last 50 years.
Herbie Be Good .

Zoran Misetic
for Pop Entertainment

- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.01.2005.

INTERVIEW WITH IGGY POP ( objavljeno u Jutarnjem Listu godine 2001 )

Interview with Iggy Pop November of 2001


U drugoj polovini 70-tih ja sam bio u milosti i nemilosti moje pubertetske faze koja cini mnoge da se osjecaju nesigurnim te da s nepovjerenjem gledaju na svijet koji ih okruzuje! Dakle, ako mladjani Zoka nije mogao Svijetu,e,onda je Svijet dosao mladjanom Zoki u posjet.
Zatvoren izmedju cetiri zida moje sobe i koristeci stari Pupin Radio Aparat,stvarao sam nekakav moj,vlastiti Svijet,gdje nisam trebao razmisljati o tome dal' mi je kosa masna il' se na licu pojavila jos koja dodatna akna koja kao da je ziva pa mi sve govori:"
"E,Miseticu zaboravi na djevojke danas"!
Bas te 1976 godine,tako vjesto otudjen od sredine,slusajuci nocni program Radio BBC-a ,moj svijet se umnogome promijenio-na bolje.
Do bola monotoni glas BBC-ovog voditelja govorio je o neredima na ulicama Londona izazvanim pripadnicima punk pokreta.
"Na celu ovoga pokreta nalaze se izvjesni Malcom McLaren i grupa Sex Pistols"-nastavio je glas najdosadnijeg voditelja na svijetu.
"Ova muzicka grupa-nastavio je dezurni BBC monotonac-na vecerasnjem koncertu je otvoreno vrijedjala britansku kraljicu i sve ono na cemu pociva danasnje britansko drustvo." I onda se desi ono sto promjeni moj dozivljaj rock muzike za sva vremena.
"Dragi slusatelji da bi ste najbolje razumjeli o kojoj vrsti destruktivizma se ovdje govori mi smo odlucili da emitiramo jedan dio njihove pjesme u kojoj je kraljica
stavljena u ravan s fasizmom"-znacajno zavrsi ON.
Nakon toga iz radio prijemnika izleti nevjerojatna kolicina energije (pozitivne ili negativne to uopce nije bilo vazno) i eter ispunise rijeci:"God save the queen-And the fashist regime,It made you a moron-A potential H bomb".
Jadni voditelj tog BBC nocnog programa nije mogao ni predpostaviti da je pustajuci ovu pjesmu u svome programu,iz korijena promjenio "muzicki zivot" potpisnika ovih redova.
Od te noci pa nadalje moja formula za rock muziku je bila:
ENERGIJA+PORUKA=DOBRA MUZIKA!
The Sex Pistols su postali moji idoli. Prica ide dalje ovako,godinu dana kasnije John Lydon u jednom njemackom muzickom magazinu izjavi da je otac punk pokreta zapravo amerikanac po imenu Iggy Pop and The Stooges!
Kako su kod nas u to vrijeme skoro sve radio postaje vrtile iskljucivo ABBA,Demis Roussosa, i tome slicne zezncije,nije bilo niti govora da se ovaj mladac "obrazuje" na Iggy Pop-u i The Stooges.
U svakom slucaju,moja susjeda Ljubica,je u svojim 30-tim, otkrila da jednodnevna putovanja u Trst mogu dostatno poboljsati njezin kucni budzet.
Tako sam je ja ,jednoga dana, zamolio da kada ode do Trsta donese i meni album (bilo koji) Iggy Pop-a i The Stogges. Naravno ovaj zahtjev sam podrzao cinjenicom da joj dajem moju sestomjesecnu ustedjevinu!
Vratila se susjeda iz Trsta i donijela mi Iggy Pop-ov album "The Idiot". Solo album.
Taj album,zacinjen produkcijom David Bowie-a, je te '78, bio najcesce rabljeni album
na mom Iskrafon mono gramofonu. Ja dobio jos jednog idola.Njegovo ime -Iggy Pop.

24 godine kasnije,sjedim u mracnom uredu Kluba M u Pittsburgh-u . Na suprotnoj strani stola je Iggy Pop,koji je prije nepunih pola sata zavrsio koncert na kome je promovirao svoj novi album "Beat Em Up".Iggy je ,vrlo vjesto , jednom rukom groznicavo pripaljivao cigaretu dok je drugu ruku nastojao da ugura u rukav kosulje.
S nama za stolom sjedi i Iggy-ev manager Art Collins koji mi uporno objasnjava da Interview ne bi trebao biti duzi od 20-tak minuta .
"Fuck that"-smireno odgovara Iggy Pop. "Nema vremenske granice"-zvucao je odgovor covijeka koji je jos prije nekih 40 godina pjevao NO FUN.
Naravno objasnim mu da ce razgovor biti objavljen i u Hrvatskoj,pa sam ga zamolio da mi kaze sto i koliko zna o hrvatskoj.
On kao iz topa izvali: "Zadnji put kada sam svirao u Hrvatskoj vidio sam puno fasizma.Tko jebe fasizam. Tko jebe sve drzave na ovome Svijetu. Svaka drzava na ovom Planetu ima svoj fasizam."
"No ,ukoliko me tamo pozovete-nastavio je Iggy-ja cu obavezno doci jer imate divne krajolike."
Kasnije cu saznati da je za svoga posljednjeg nastupa u Hrvatskoj,Iggy imao lose iskustvo o kome jednostavno nije zelio puno da govori. Ostalo je sve na tome-"ruzno iskustvo".

ROCK EXPRESS: Da li ti se ikada desi da kada se ujutro probudis o sebi razmisljas kao o James Jewell Osterburg-u (Iggy-evo pravo ime) a ne kao o Iggy Pop-u?

IGGY POP: Ne. Ja sam se rodio i svoje djetinstvo zivio u Ann Arbour u Michigan-u.
Kao i svi klinci u to vrijeme imao sam dobra i losa iskustva s tim "odrastajucim danima". Ako bi ti sada pitao ovo isto pitanje nekoga od mojih prijatelja iz djetinstva onda bi ti oni zasigurno odgovorili da me pamte kao James-a, no ja sam vec odavno izgubio vezu s tim imenom.

ROCK EXPRESS: Ok. Zasto Iggy Pop?

IGGY POP: Iggy je bio moj nadimak koji sam dobio u high school(srednja skola).
Ovo Pop sam prisvojio od klinca koji se zvao Jim Pop i on je u to vrijeme bio na "ljepilu" te je onda tesko obolio pa je izgledao stravicno,gotovo nestvarno medju nama ostalima.
On je izgubio kosu,obrve...jednom rijecju ,izgledao je kao duh.
Mi smo se u to vrijeme zezali na njegov racun al' ja sam u isto vrijeme u njemu vidio moga personalnog heroja. Skoro kao da sam ga dozivio kao Super Heroja iz stripova!
Eto,tako sam ja postao Iggy Pop.

ROCK EXPRESS: Zbog cega si u njemu vidio heroja ? Zbog drogiranja ljepilom?

IGGY POP: Za mene je on bio hrabar klinac. Radio je svoju stvar. Nije pripadao establismentu. Nije se puno klincio svojom bolescu.
Znao je posljedice i bio je spreman da ih prihvati. Ja to smatram vrlinom.

ROCK EXPRESS: Koje je tvoje iskustvo s drogama?

IGGY POP: Dobar dio moga zivota ja sam proveo na teskim drogama. Iskreno, moram se zahvaliti ovome "odozgo" da sam jos uvijek ziv i da danas sjedim ovdje s tobom i radim ovaj interview.hahahaha

ROCK EXPRESS: O kojim "teskim drogama" je rijec?

IGGY POP: Lista je velika...nema kraja... MDA , LSD, pot , cocaine, heroin,itd,...
Covijece mi smo u to vrijeme doruckovali,rucali i vecerali droge. Sjecam se da je jednom ,nakon sto smo ostali bez droga,netko dosao na "pametnu"ideju da skupimo paucinu u podrumu i popusimo to jer taj netko je rekao da se od toga moze otici "visoko".

ROCK EXPRESS: Od paucine???

IGGY POP: ....hahahah....Naravno da nije radilo. Grlo me je peklo u narednih nekoliko dana znam da smo otkazali par svirki zbog toga.U svakom slucaju,niti sam znam kako sam prezivio sve ove godine.hahaha....Ocigledno zivot me voli!hahaha

ROCK EXPRESS: Ti si karijeru muzicara zapoceo kao bubnjar i....

IGGY POP: Zasto je svima tako bitna to moje bubnjarsko iskustvo? Kao da postoji kakva svjetska urota izmedju svih novinara koji moraju da me pitaju to pitanje.hahah

ROCK EXPRESS: Ja sam pokusao samo malo da se informiram o tvome zivotu ...

IGGY POP: To je jako fino samo sto je moj zivot i narocito moje djetinjstvo sasvim obicno.

ROCK EXPRESS: Ok. Zaobidjimo pricu o tvome bubnjarskom iskustvu al' za uzvrat te molim da mi nesto malo vise kazes o tom svom "obicnom djetinjstvu"?

IGGY POP: Ovo mi sada dodje kao seansa kod Psihijatra. Mozda je Art u pravu kada pokusava da ogranici ovaj Interview na 20-tak minuta.hahahaha

ROCK EXPRESS: Dakle?

IGGY POP: Klasicna prica. Roditelji , narocito moj otac ,su bili razlog mnogih mojih pobuna u to vrijeme. Samo nemoj me pogresno razumjeti,ponovit cu tebi isto sto sam rekao vec 100 puta u proslim interview-ima: JA SAM VOLIO I JOS UVIJEK VOLIM SVOGA OCA.

ROCK EXPRESS: Tvoj otac je pripadao intelektualnijim krugovima?

IGGY POP: Moj otac je bio ucitelj engleskog jezika i ako ti to hoces staviti u kategoriju "intelektualac" to je ok za mene. On je bio jak individualac i nikada se nesto pretjerano nije priblizavao bilo kojim "krugovima",bilo da su oni "intelektualni" il' da je u pitanju obican razgovor o obicnoj svakodnevnici s obicnim susjedima!
On jednostavno nije vjerovao u tu vrstu druzenja. Ja sebe vidim na isti nacin.

ROCK EXPRESS: Pa zasto bi on kao takav mogao da bude razlog da ti postanes "pobunjenik"?

IGGY POP: Zato sto je njegov zivot za moj ukus bio previse discipliniran. Dosadan.
Niti je pusio,niti je pio a u isto vrijeme je zelio da kontrolira u potpunosti moj zivot. Nijedno moje shishanje nije moglo proci bez njegove prisutnosti . Uvijek kratka kosa.
Najvise me je nerviralo to sto je on odlucivao kakvu garderobu da oblacim...

ROCK EXPRESS: Tu te u potpunosti razumijem...

IGGY POP: hahahah ...Eto,vidis posve obicno djetinstvo.

ROCK EXPRESS: I kako je onda doslo do tvoga uoblicavanja ovog pobunjenickog statusa u muziku i pisane rijeci?

IGGY POP: Nista bitnoga se zapravo nije desilo do osnivanja The Stooges. Svirao sam u ovim skolskim bandovima koje smo oformili cisto da bi pobjegli od svakodnevnice.

ROCK EXPRESS: The Stooges je cini mi se isto tako bio bijeg od, u ono
vrijeme ,muzicke svakodnevnice?

IGGY POP: Da, to je tocno. Mi nismo imali "izgradjenu" publiku za ono sto smo radili. S kraja 60-tih meni je najvaznije bilo da budemo sto bucniji i da sto vise iznerviramo one prosjecne rok konzumente. Ostalom cijela moja ideja iza The Stooges je bila da okupim karaktere koji nisu bog zna kakvi muzicari ali s kojima bi ja mogao lako manipulirati i koji bi bili ekipa spremna za dobru zezanciju.
U pocetku smo se zvali Psychedelic Stooges i cijela furka je bila u tome da organiziramo koncerte po kucama nasih prijatelja.hahahah ...Koji progres kada gledas iz ove vremenske perspektive...hahahah ... Nas prvi nastup pod nazivom The Stooges-ima bio je kompletno razocarenje. Svi prusitni su u klubu napustili su svirku prije nego li sto smo dosli do trece -cetvrte pjesme. Moji dobri prijatelji su mislili da sam ja mentalno prolupao jer sve sto su culi i vidjeli na tom koncertu navodilo ih je na takvu misao.hahaha

ROCK EXPRESS: Johny Lydon (The Sex Pistols) je svojevremeno izjavio da je Iggy Pop and The Stooges "odgovoran za stvaranje punk pokreta". Kako to komentiras?

IGGY POP: Ja volim Johny-a i volim sve sto su The Sex Pistols odradili u svoje vrijeme. Naravno da mi godi takav kompliment koji dolazi od Johny Rotten-a.Nas su uvijek gotivili u prvoj mjeri odvaljeni karakteri. Recimo ,u USA nasi najvatreniji fanovi su se nalazili medju povratnicima iz rata u Vietnamu. U Engleskoj,cijeli taj PUNK pokret je vidio u nama nesto bitno za svoje vlastito postojanje....

ROCK EXPRESS:I onda je dosla tvoja solo karijera?

Prije nego li je Iggy zapoceo s odgovorom na vratima ovog malog ureda pojavio se ponovo Art koji je Iggy-a napomenuo da ce kasniti na "nesto" sto je vec odavno bilo zakazano.
Iggy je samo odmahnuo rukom.

IGGY POP: Gdje smo stali?

ROCK EXPRESS: Tvoja solo karijera?

IGGY POP : E,da. Narkotici su odgovorni za nestanak The Stooges i nastanak Iggy Pop-a. Za mene je osobno najteze bilo '75 kada sam se sreo s mnostvom problema u isto vrijeme. Jednostavno pretjerano puno problema da bi samo jedan covijek mogao da ih kontrolira i savlada...

ROCK EXPRESS: David Bowie je dosao kao spasitelj?

IGGY POP: David i ja smo jednostavno fukcionirali na principu kreaitivne energije koja je jednostavno mene natjerala da dam najbolje od sebe. On i ja smo zajednickim snagama izgurali cijeli taj projekat oko moga solo albuma The Idiot.
David je muzicki genije i od njega sam naucio da dobra rock muzika nije nista drugo nego dobar art. Mislim,pogledaj samo njegov rad s Thin Machine...Tu vidis i cujes posve jasno da on uvijek tezi ka tome da svoju kreativnost podijeli s drugima na jedan obostrani i produktivni nacin...On je covijek koji voli da podijeli svoj dozivljaj muzike s drugima.... Nije sebican...David je ok.

ROCK EXPRESS: Po mnogima ti si bio taj koji je Bowie-u bio neka vrsta muze. Znaci li to da je David ponekad i "uzimao" a ne samo "dijelio"?

IGGY POP: Ponavljam , to je bilo obostrano kod nas dvojice. Ja to zovem cistom kemijom. Mi smo funkcionirali na istim valnim duzinama....
"The Idiot" je ovakav kakav jeste zbog David-ove produkcije i konstantnog guranja moga,u to vrijeme, vrlo depresivnog karaktera, da izbaci ono najbolje iz sebe.

ROCK EXPRESS: Da li ces ponovo raditi s David Bowie-m?

IGGY POP: Nikad se ne zna. Nemam nikakvih planova al' jos jednom ti kazem ukoliko doista ponovo osjetimo da mozemo nesto novo napraviti mi cemo to telepatski prepoznati.

ROCK EXPRESS: Novi album "Beat Em Up",novi muzicari u pratecem band-u ...i nakon ovog vecerasnjeg koncerta mogu slobodno reci nikada bolji Iggy Pop.
Ti si nesto kao vino-sto stariji to bolji.

IGGY POP: hahahahaha ....Hvala na komplimentu. Dobra stvar je da se ja danas ,s mojih 54 godine,osjecam jos uvijek kao da nmi je 16 godina.To bi trebala da bude vrlo vazna stavka u svacijem zivotu-tijelo moze da stari ali dusa mora da ostane mlada!
Uostalom ja uvijek imam dobru ekipu oko sebe tako da mi i nije tesko odrzavati taj kontinuitet. Recim,na ovoj turneji u mom pratecem band-u su ljudi koji su odradili najvise posla na kreiranju "Beat Em Up"...

ROCK EXPRESS: S izuzetkom Lloyd Roberts-a...

IGGY POP: Da. To je tuzno jer Mooseman (Lloyd-ov nadimak ;opaska potpisnika ovog teksta) je bio jedan od najvaznijih pokretackih kotaca u ovoj ekipi izvrsnih muzicara. On je tragicno izgubio zivot neposredno nakon sto smo zavrsili snimanje ovog albuma. Jako nam nedostaje i zato smo i odlucili da ovaj album i turneju posvetimo uspomeni na Mooseman-a.

ROCK EXPRESS: Govoreci o turneji ,veceras si skoro dva sata bez prestanka skakao po bini,odlazio u publiku,penjao se po zvuucnicima... Podsjecas me na Mick Jagger-a u kolicini energije koju ispoljavas na sceni. Da li mozes izdrzati ovaj tempo tijekom cijele turneje?

IGGY POP: Nisam bas siguran da Mick ima istu vrstu energije koju ja imam. Koliko mi je poznato, on i dalje svaki dan trci a ja bas nemam nesto pretjerano veliki apetit za takvo sto.hahahaha
Kazu da je ovo kod mene prirodno a kako i sam znas priroda cini cudne stvari. Cesto puta iznenadi.hahaha

ROCK EXPRESS: Imas vrlo prisan odnos s publikom. Veceras si barem 5-6 puta natjerao momka za rasvjetom da upali regularnu rasvjetu jer si zelio da vidis ljude koji su dosli da vide tvoj koncert....

IGGY POP: To je zato sto ja imam postivanje prema onima koji su kupili kartu i dosli da me vide. U isto vrijeme ja ne zelim da izgubim dodir s realnoscu. Ja ne zelim da budem zvijezda samo zbog "zvijezda". Ja zelim da budem zvijezda zbog onih koji podzavaju moj rad.

ROCK EXPRESS: Puno hvala na razgovoru i zelim ti da i dalje ostanes "prirodan"!

IGGY POP: Hvala...

Nakon sto smo se rukovali Iggy je prvi napustio ured a ja sam ostao jos nekih desetak minuta u istome ne bi li sakupio svu moju opremu (dio interview-a je radjen za lokanu radio postaju) i doista mi je islo na nerve kada je neki mladi klinac,ocigledno radeci kao redar na ovome mjestu,dosao da me pozuri jer on treba da zakljuca ured.
Sto je to svima da nekuda zure? Zar i Iggy nije rekao :"nema vremenske granice"...

Zoran Misetic
U Pittsburgh-u,mjesec Studeni ,godina 2001.



- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

INTERVIEW WITH "FLOGGING MOLLY"

Flogging Molly, Ljeto 2002. USA

Utorak nije jedan od mojih omiljenih dana … Jednostavno,nije ni tamo ni ovamo! Nit’ je u sredini nit’ je na pocetku tijedna… Zato sam uvijek skeptik kada vidim ne bas tako mas-popularne grupe da zakazuju svoje koncerte u utorak…Ne ide pa ne ide…
No, u mom slucaju ova prica ide otprilike ovako… 5 dana prije toga utorka i zakazanog Flogging Molly koncerta,saljem zahtjev za interview djevojci po imenu Shazila iz “Girlie Agency” iz New York-a,koja je zaduzena za press komuniciranje s javnoscu glede ovoga band(a)…Dani prolaze a njen odgovor na moj zahtjev ne dolazi i ne dolazi… Onda ja, onako bezobrazno i drsko posaljem vrlo zajeban e-mail na “par adresa” i za samo dva –tri sata dobijem odgovor od Gary Schwindt-a ,covijeka koji se s punim pravom moze nazvati MENADZEROM grupe Flogging Molly koji mi se isprica zbog neugodnosti s agencijom koja je zaduzena za njihov PR (Public Relations) i koji mi posla svoj broj mobitela uz napomenu da ga sto prije nazovem…Tako i bi… Zovem Gary-a i objasnim covijeku da bi ovaj interview trebao biti objavljen u Hrvatskoj (da li?) i on onako ,kao iz topa, izjavi da oni dolaze u Pittsburgh u Utorak 04/23/02 i da se obavezno tamo vidimo I dogovorimo kako odraditi ovaj interview s Flogging Molly…
Dakle, tog Utorka negdje oko 8 sati navecer(k’o nekad u osam) srecem se s Gary-em sjedamo na nesto sto bi se u slobodnom prijevodu moglo nazvati –kauc- i ja mu pocnem govoriti o ideji kako realizirati ovaj interview.

“Nasa svirka ce zapoceti otprilike za 40-tak minuta i molim te da se nadjemo iza bine nakon koncerta i ja cu dogovoriti s Dave Kingom (osnivac i lider grupe;opaska autora) da se povucete do naseg tour-autobusa i da tamo odradite ovaj interview.”-izgovori skoro s ponosom u glasu Gary Schwindt. Inace Gary-ev rodjeni brat George je bubnjar u ovoj grupi s nesvakidasnjim interesantnim miksom Irskog Folka i tradicionalno sirovog rock zvuka (namjerno ne zelim da ih svrstavam niti u jednu generalno oprobanu definiciju rock muzike-punk ,rockabilly, garage, ,itd,…).
Koncert zapocinje nesto kasnije,zapravo, m-n-o-g-o kasnije nego sto je Gary mislio…Nakon dvije predgrupe iz New York-a i Bostona (o cemu malo vise u jednom od narednih izdanja MONITOR-a ) zavjesa se spusta i sa zvucnika klupskog razglasa odjeknuse zvuci muzickog remek djela kult-kompozitora Ennio Morricone-a i sve me to podsjeti na The Clash i njihove svojevremene turneje. Njegovi muzicki radovi iz spageti vesterna (Dobar,Los,Zao pa onda Za Saku Dolara,itd,…) ispunise dvoranu ovoga kluba….A onda ,samo minutu dvije nakon toga,bas i bubanj najavise izlazak Flogging Molly na scenu. Ova LA stacionirana grupa nakon objavljivanja svoja dva cd-a , “Swagger” (2000) i “Drunken Lullabies”(2002) zapocela je s turnejama jos prije nekih dvije godine ,svirajuci do iznemoglosti po svim mogucim i nemogucim mjestima u USA …Dovoljno je vidjeti ih na sceni za samo nekih 5-10 minuta i odmah zakjluciti da su izrasli u jedan od najinteresantnijih rock gig-ova koje trenutno mozete vidjeti u USA. Kombinirajuci vec spomenuti Irish Folk s iskreno odsviranim sirovim rock zvucima,Flogging Molly su nesto najbolje sto vam se moze desiti ako odlucite da noc provedete na rock koncertu,da se dobro provedete i neizbijesno napijete…Njihovi se CD-ovi vrte na svim bitnim College radio stanicama u USA i postali su mozda “najbitniji medijski NEzastupljeni” band u USA. Nema lazi, nema prevare-tako bi se ponajbolje u jednoj recenici mogao objasniti fenomen zvani Flogging Molly… Sedam clanova ove grupe na sceni rade kao jedan i njihova dopadljivost se definitivno moze ogledati i u necemu sto nije bas svojstveno grupama koje bi da se “pokriju punk pokrivacem”. Oni su VESELI I POZITIVNI cak i u “najtuznijim” poetskim izletima Dave Kinga.
Negdje oko 11 sati navecer svoj nastup zavrsavaju nakon dva bisa i kompletno razbudjenog auditorija… Meni je to bio znak da se s mojom PRESS-icom odvucem iza bine i strpljivo sacekam Gary-a i obecani interview.
“Ok, Dave je u autobusu i ceka na tebe da uradite taj interview”-izgovori smirenim glasom nasmijeseni Gary.
Penjem se u autobus i tamo zaticem vec spomenutog Dave Kinga zajedno s Bridget Regan,djevojkom koja svira violinu i irsku flautu u Flogging Molly.
Dave me pozdravi s pitanjem da li sam za casu viskija a pozdrav mi uputi i Bridget s andjeoskim osmijehom uz pitanje da li mi se dopao vecerasnji koncert(?)…
Iskreno odgovorim da sam s uzivanjem pratio sve sto se desava kako na sceni tako i u publici i da je zapanjujuce da je profil iste te publike od 16 to 50 godina starosti. Dave i Bridget su se samo pogledali ,a onda slatko nasmijali na to moje zapazanje.

Zoran Misetic: Ko je zapravo Dave King?

Dave King: Irac iz Los Angeles-a…hahaha…ili jos bolje –cetrdesetogodisnjak koji uziva u onome sto radi…

Zoran Misetic: Ti si rodjen u Dublinu i tamo si zivio sve do svojih ranih 20-tih?

Dave King: Da,da… Tuzno i sirotinjsko djetinstvo i to me je jos od malih nogu natjeralo da se pokrenem i odem iz Dublina …Iz Irske generalno…

Zoran Misetic: Zasto takva odluka?

Dave King: Ja sam kao mali djecarac isao u vrlo strogu katolicku skolu u Dublinu i tamo sam bio zrtva jednog vrlo loseg ucitelja koji je uzivao u svakom trenutku da me maltretira…mentalno i fizicki… Recimo ,uzivao je da me svakodnevno uvjerava kako ja nista ne vrijedim te da nista ne znam a da bi dokazao i meni i cijelom razredu kako je ON u pravu znao je dovesti jednog od mojih rodjaka iz nizih razreda i od njega trazio da da odgovore na pitanja na koja ja nisam znao odgovore…

Zoran Misetic: To znaci da si zamrzio skolu od malih nogu??

Dave King: Ma nisam ja zamrzio skolu…Nisam bio nesto pretjerano dobar ucenik ali nisam nikada Z-A-M-R-Z-I-O skolu… Nisam je volio,a sve to zbog ovog ucitelja koji mene nije volio…Recimo, jednog dana dok smo imali sat likovnog on ti je dosao s gomilom poptuno novih, bijelih kao snijeg, papira I onda nas je upitao:”Ko zeli da crta na ovim novim papirima?” Naravno,ja sam skocio do neba uzvikujuci JA,JA,JA…a on me je samo pogledao i rekao:”E,David vidis ove papire???Ti ih nikada neces imati u zivotu. Mozes ih samo sanjati”.

Zoran Misetic: Zasto nisi razgovarao s svojim roditeljima o tome?

Dave King : Moj otac je u to vrijeme umirao od raka i ja nisam imao zelju da ga opteretim s ovim mojim problemima…Ja sam to cuvao za sebe i u sebi…

Zoran Misetic: Da li je to razlog sto si zapoceo da se bavis muzikom i pisanjem pjesama?

Dave King: Hmmm….Mozda? Zapravo, i da i ne… Ja sam muziku zavolio jos i prije nego sto sam posao u skolu…Moji baka i djed su znali skoro svako drugo vece ,s mnostvom svojih prijatelja, da se vrate iz pub-a i nastave da sjede u sobi ,piju pivo, i pjevaju stare tradicionalne irske pjesme…Onda su me znali odvesti da vidim koncerte irskih folk grupa i sve se to nekako “zalijepilo” za mene…U to vrijeme mi je otac kupio i dva albuma ,jedan of The Dubliners a drugi od Johnny Cash-a. Onda sam ja kasnije poceo,dodatno tome, da slusam T-Rex, ranog David Bowie…U to vrijeme pocinjem da pisem i pjesme…

Zoran Misetic: U tvome zvuku danas definitivno mogu da prepoznam The Dubliners,pa cak i Johnny Casha-a, ali David Bowie ,T-Rex??? Gdje je ono sto Flogging Molly danas sviraju?

Dave King: Ja sam bio sesnaestogodisnjak kada je u Londonu doslo do eksplozije punk pokreta… Obozavao sam Sex Pistols ali u isto vrijeme shvatio sam da je punk u Dublinu bio prihvacen ponajvise od bogate dijece koji su se zapravo bunili protiv svojih bogatih roditelja…Mislim da se to kasnije desilo i u Engleskoj…Ja sam odrastao u sirotinjskoj obitelji i pocijepana garderoba u mom slucaju nije bila “fashion statement” vec moja okrutna svakodnevnica . Mene je vise privlacio glamur i novac nego da budem “punk” samo zato sto je to bilo u trendu…Zato ti kazem ovo za David Bowie i T-Rex…Trebao si da me vidis u tom mom “David Bowie periodu” kada sam kopirao Bowie(a) u oblacenju…Odlazio u skolu u smijesnim cipelama s platformom i ogrtacem od moje mame…hahahaha…Sve je to bilo tako mastovito vrijeme i kako sam stvarno bio mlad nisam rock n’roll dozivljavao na seksualan nacin vec je to vise bio nekakav vizuelni dozivljaj…iiiiii onda sam vidio grupu po imenu Horse Lips.
Veliki koncert na Nacionalnom Stadionu u Dublinu …Zapoceli su sviranjem Irish-folk stvari a onda su razvalili s ovim rock stvarima i to me je kompletno fasciniralo,ostavilo bez teksta,oduvalo moju jebenu glavu s ramena…

Zoran Misetic: Dobro…I kako je onda Dave King postao muzicar???

Dave King:Ja sam imao nekoliko grupa u Dublin-u…Nista narocito…Ista prica kao i kod stotine drugih muzicara...Ja sam doista zelio iz sveg srca da napustim Dublin. Zajedno s mojim prijateljima vrtio sam se oko jednog te istog mjesta i nista se uzbudjujuce nije desavalo u nasim zivotima…Na srecu meni se vrlo rano ukazala prilika da ostvarim ovu moju zelju. Sjecas li se Fast Eddie Clark iz MOTORHEAD???

Zoran Misetic:Kako da ne.

Dave King: E,u to doba on je napravio svoju grupu koja je djelovala van okvira njegovog maticnog MOTORHEAD… Grupa se zvala Fastway i Eddie je organizirao audiciju na kojoj je trazio pjevaca. Ja sam se prijavio i dobio posao i moje mjesto u grupi. S pocetka 80-tih imali smo i par hitova. Sto je najvaznije to mi je dalo sansu da putujem svuda po Svijetu. Recimo,bili smo stvarno veliki u Japanu…hahaha…Najljepsi period je bio nasa turneja s AC/DC…

Zoran Misetic: Bio si na turneji s AC/DC???

Dave King: O,da…Mi smo ih pratili u Evropi i USA na njihovoj “Flick Of The Switch” turneji.Koja energija i koja svirka.Ja ih, jednostavno govoreci,o-b-o-z-a-v-a-m…Mi odsviramo nas dio ,malo zagrijemo publiku ali kada se oni pojave na sceni to je bilo fantasticno i za vidjeti i za slusati… Njihova svirka je vrlo jednostavna i direktan pogodak u cilj…Odlicni su…Jedno od mojih najboljih iskustava s muzikom…Poslije smo svirali s Scorpions, Iron Maiden…

Zoran Misetic: I sto se nakon toga desilo s tobom i Freeway?

Dave King: Nakon izvjesnog vremena ja sam odlucio da napustim grupu…

Zoran Misetic: Neslaganje s Eddie-jem?

Dave King: Ne,ne,ne,ne…niti slucajno..Eddie je genijalac i ja volim njegovo razmisljanje o muzici. Prvi album je bio Eddie-va vizija i meni se to jako dopadalo. Onda su se iznenada pojavili neki drugi ljudi iz diskografske kuce i menadzmenta …Ja se nisam slagao s njihovom vizijom o tome u kome bi pravcu grupa trebala da ide. Sjecam se da smo radili muziku za jedan ocajno los i nebitan Hollywood film i ja sam jednostavno tu i tada napravio odluku da to nije nesto sto ja zelim raditi kada je muzika u pitanju i najavio sam moj odlazak iz grupe.

Zoran Misetic: Da li te je strah da ti se nesto slicno ne desi i s Flogging Molly?

Dave King: Ni slucajno. Ovdje sam ja gospodar svoje sudbine i sto je najvaznije mi smo svi veliki prijatelji u grupi. Nas menadzer Gery dolazi iz tog kruga prijatelja…
Nisam nimalo zabrinut za nasu buducnost…

Zoran Misetic: Ok,sto se desavalo s tobom po odlasku iz Freeway?

Dave King: Vratio sam se u Dublin i tamo sam imao jednu grupu i iskreno govoreci bili smo vrlo popularni u Irskoj al’ izvan toga nista…Svaki Petak bi svirali u jednom klubu i punili bi ga do posljednjeg mjesta. Interesantno je da nam je menadzer bio bubnjar iz Horse Lips…Mozes zamislit’,covijek koga sam obozavao u mojim klinackim danima sada je bio nas menadzer. Imali smo nekoliko turneja po irskoj,nastupali na tv-u… Mislim , bila je to dobra grupa ali bez neke izglednije buducnosti. Onda ,za mene samoga je to bilo vrlo zeznuto vrijeme jer to je bilo vrijeme kada se moj prvi brak poceo raspadati…

Zoran Misetic: Prvi brak?

Dave King: O,da. Taj se brak raspao i iskreno govoreci ja i ne zelim da se puno sjecam te epizode iz moga zivota.

Zoran Misetic: Ne zelis da pricas o tome?

Dave King: Nije to da ne zelim da pricam…

Bridget Regan:Zato sto je to bilo bolno iskustvo za tebe.

Dave King: Da , ona je iznenada prodala kucu i otisla nazad u Englesku. Odvela je nasega sina s sobom a da mi nije rekla ni gdje tocno ide…Trebalo mi je skoro godinu dana dana da ih pronadjem…

Zoran Misetic: Da li si i poslije svega ostao u dobrim odnosima s njom?

Dave King: Ja danas imam moj zivot a ona ima svoj. Ja sam se ponovo ozenio i u ovom drugom braku nemam dijece ali smo I ja I moja supruga u necemu sto ja zelim zvati sretan brak…

Zoran Misetic: Da li se vidis s svojim sinom?

Dave King: Graham je sada postao pravi momak od svojih 18 ˝ godina. Vidimo se jednom godisnje…

Zoran Misetic: Samo jednom godisnje?

Bridget Regan: I to je mnogo bolje nego sto je bilo prije…

Dave uzima kratku pauzu da natoci i sebi i meni jos po jednu casu viskija a Bridget dobaci hladnu konzervu Guinness-a iz autobuskog mini frizidera…Zauzima skoro istovjetnu pozu i samo u znak odobravanja poce da klima glavom dajuci kompletnu potvrdu
Bridget-inoj recenici…

“Njegov sin ce uskoro postati jedan od najboljih kuhara u Engleskoj”-s onim svojim zagonetnim osmijehom nastavi Bridget.

Dave King: On obozava da kuha …

Bridget Regan : …I veliki je navijac Arsenala…hahaha

Dave King: O , da. Na to i nisam bas nesto ponosan…hahaha

Zoran Misetic: Bridget ,cini mi se da si ti kao neka vrsta dobre vile u ovom autobusu??

Dave King: Bez imalo pretjeranosti mogu ti reci da se moj zivot umnogome promijenio na bolje nakon sto sam upoznao Bridget.

Bridget je samo odmahnula rukom jasno stavljajuci do znanja da se ne osjeca ugodno slusajuci takva laskanje.

Zoran Misetic:Kako je doslo do tvoga poznanstva s Bridget te kako je nastao Flogging Molly?

Dave King: Dakle,ja sam iz Irske dosao u LA jer sam dobio ponudu od Gaffen Records da dodjem ovamo i zapocnem rad na ploci.Imao sam svoju grupu i objavili smo neke albume al’ nista znacajno…U Los Angeles-u se nalazi irski pub
“Molly Malone” i tu sam ja dolazio vrlo cesto ne bi li zalio dan s dobrim Guinness-om …hahaha…Na moju srecu tamo su dolazili jos neki ljudi s istovijetnim muzickim pogledima kao i ja …Ja sam u to vrijeme pisao pjesme poput “Selfish Man”,ali sve je to jos uvijek izgledalo kao da nesto bitno nedostaje…Dakle,mi smo svirali kao Dave King Band u ovom pub-u koji moze primiti nekih 150 ljudi i jedno vece ona (Bridget-opaska autora) je dosla da vidi nas koncert. Nakon koncerta ja sam otisao za bar gdje se i ona nalazila s jednim nasim zajednickim prijateljem. Upitao sam je sto misli o koncertu a ona je pocela slegati ramenima i odgovorila mi ne bas uvjerljivo da smo bili dobri. Onda sam je ja upitao sto radi , a ona mi je vrlo kratko odgovorila :”Sviram violinu”. Pruzio sam joj ruku i rekao joj: “Dobro dosla u grupu”…Nego,interesantno je da je njeno porijeklo iz tvojih krajeva…

Zoran Misetic: Mojih krajeva???

Bridget Regan: Moj djed i baka po maminoj strani su ovamo dosli iz grada po imenu Split…

Zoran Misetic:Hejjjj, divan grad. Da li si ikada posjetila Split?

Bridget Regan: Ne,ne… Ja sam cijelo moje djetinjstvo provela u Detroit-u…Moja mama je malo govorila po kuci neke rijeci koje su ostale i danas samnom…

Da bi to i potvrdila Bridget izgovori na hrvatskom :”Kako si”?

Zoran Misetic: A tvoj tata?

Bridget Regan: On je Irac i definitivno je razlog mojoj ljubavi prema irskom folku…

Dave King: Ona je po maminoj liniji dobila ljepotu a po tatinoj ljubav prema Guinniss-u…hahahah… Salu na stranu,ali po njenom dolasku u grupu stvari su se pocele iskristalizirati i Flogging Molly su postali realnost…

Zoran Misetic: I onda je dosao prvi CD i taj album je bio produciran i miksan od strane Steve Albinija,covijeka koji je radio s NIRVANOM. Kako je doslo do te muzicke saradnje izmedju Flogging Molly i njega?

Dave King: Nas bubnjar George je jos prije radio s njim i on mu je poslao traku s nasim snimcima. Steve je to preslusao i njemu se to jako dopalo…On je genije kada je u pitanju snimanje “zivih”nastupa, i kao sto si i sam mogao vidjeti na vecerasnjem koncertu, mi smo prije svega “zivi” band i kao takvi mi smo trebali nekoga ko ce biti u stanju da prebaci tu nasu energiju u studio i napravi iskren album…Dakle ,mi smo trebali Steve Albinija…On je napravio to s nasim prvim albumom “Swagger” a onda sve to ponovio i na posljednjem albumu “Drunken Lullabies”…

Zoran Misetic: Prvi album doista ima onu prijeko potrebnu sirovost koju rock n’roll nosi u sebi, ali nikako vas ne mogu svrstati u punk ili recimo,tipicnu punk grupu. Da li grijesim kada kazem takvo sto?

Bridget Regan: Ja stvarno ne podnosim da nas svrstavaju pod punk…

Dave King: Mislim da je to ponajvise zbog energije koju proizvodimo kako na koncertima tako I na ova dva albuma …

Zoran Misetic: Ali Los Angeles Times vam je dodijelio nagradu kao najboljoj punk grupi u 2001???

Bridget Regan: To je totalno bez veze…Ta nagrada je totalno neozbiljna …

Dave King: Interesantno je da mi nismo bili prisutni na toj dodjeli nagrada vec je jedan od nasih prijatelja primio tu nagradu u nase ime I kada je izasao na binu,uzeo je taj kip u ruke I tresnuo ga od zemlju pred svima uzviknuvsi :”Ovako bi Flogging Molly primili ovu nagradu”…hahahah

Zoran Misetic: Tvoj novi album ,”Drunken Lullabies” je izasao s pocetka ove godine…Cini mi se da je Steve Albini odlucio da vas malo vise “ispolira” na ovom albumu i osigura vam mozda i sviranje na nekim od mainstream radio postajama u USA?

Dave King : Ovaj album je mozda malo zreliji nego Swagger. Konceptualno ja sam ,kao autor vecine tekstova na ovom albumu,odlucio da napravim nekoliko koraka unazad i da se pozabavim stvarima iz moga djetinjstva…Zivotnim iskustvima o kojima sam ti vec govorio u ovom interview. Mozda Drunken Lullabies ima i malu dozu “crnila” jer smo zavrsne dodire istome davali nekoliko dana nakon 09/ 11/01.
Kazem mozda, jer to nam nije bila namjera da uradimo…

Zoran Misetic: Istoimena pjesma s ovoga albuma postala je veliki hit na mnogim College radio postajama u USA. Kakve vibracije dobivas iz Evrope kada je ovaj vas album u pitanju?

Dave King: Moram biti iskren i reci da smo dobro prihvaceni u Engleskoj ali da stvarno nemam pojma sta se desava u ostalim dijelovima Evrope.

Bridgete Regan: Jedna svedska diskografska kuca ce objaviti nas album za evropsko trziste i trebat ce malo sacekati i vidjeti sta ce se desiti…

Zoran Misetic: Kada odlazite u Evropu?

Dave King: U Maju ove godine…

Bridgete Regan: Mislim da cemo prvo svirati u Berlinu…

Zoran Misetic: Znaci ovaj interview je zapravo vas prvi “evropski interview” nakon izlaska Drunken Lullabies??

Dave King: Daaaaaa, to upravo tako dodje… hahahah…Da li ce ovo tamo izaci i na engleskom jeziku?

Zoran Misetic: Samo na hrvatskom jeziku.
Dave King: To je ok…Konacno je doslo vrijeme da naucim hrvatski jezik…ha,ha,ha…

Nakon ispozdravljanja,pozelim im srecu na evropskoj turneji .
Hladna noc nakon toplog i ugodnog razgovora nikako nije nesto sto bi mi pricinjavalo zadovoljstvo. Sjedoh u auto,ubacih “ispotpisani” Drunken Lullabies u moj cd player i sa zvucnika moje Honde izletise rijeci:
“Must it take a life for hateful eyes
To glisten once again
Cause we find ourselves in the same old mess
Singin’ drunken lullabies…”

Zoran Misetic
Pittsburgh,Summer-2002

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Spomenik na Smetovima

SPOMENIK NA SMETOVIMA (neko vrijeme u 2003.)



Moj pokojni djed je znao reci: “Postoje tri vrste ljudi; oni koji zaslusuju spomenike, oni koji im podizu spomenike i oni koji ne zavrjedjuju spomen plocu!”

Ova nedavna vijest da je srusen spomenik na Smetovima bas me nekako uhvati u raskoraku izmedju vremena sadasnjeg i vremena proslog i bi mi zao i Spomenika i svih sjecanja u izravnoj vezi s istim.

Nisu ljudi krivi sto je spomenik srusen. Krivi su vanzemaljci.

K’o mala djeca , zivjeli smo za izlete…Ponajvise jer Izlet Dan je znacio da se nece ici u skolu…
I dalje ce se morati ustati malo ranije al’ se nece ici u skolu… Naravno ,Smetovi i onaj spomenik su bili cilj i kota za osvajanje…
Da bi se uspjesno popelo na Smetove trebalo je i da se izvrse dugogodisnje “pripreme”, pa smo tako kao ravnopravni clanovi I i II razreda kod uciteljice Hedije znali da ce nam odrednica za izlet prvo biti Kamberovica Polje… Pa kada smo dosli do nesto “zrelijeg” uzrasta ( III i IV razred ) koji je obznanio cijelom zenickom radnickom narodu da mozemo hodati u dvoje a da se ne spoticemo o vlastite noge , iz Osnovne Skole “Ivan Goran Kovacic” odlazili bi na Babinu Rijeku … Tamo bi neki od nas “folirali” pred curicama da znamo plivati… “Foliranje” se ogledalo u tome sto bi ulazili u najplici dio Babine Rijeke te bi potom drzali glavu iznad vode a ostatak tijela ispod vode. Rukama i nogama bi se odgurivali od dna davajuci laznu impresiju da je rijec o iskusnim plivacima… Onda smo jeli pastetu… Neki pilecu a neki “mjesanu”… A pasteta bez kifle nije pasteta… Najvise kifli je imao moj prijatelj Erko i on ih je znao djeliti sakom i kapom…Amne Omeragic je dolazio s najboljom telecom pekom … Sasa je dolazio s kolacima iz Kasata… Svi bi oni dobivali bezrezervnu paznju djevojcica tako da sam ja od malih nogu naucio da ljubav zapravo dolazi preko stomaka!
Uciteljice iz A,B,C i D razreda sjedile bi zajedno, ispod kakvog drveta s debelom hladovinom ,I vodile bi svoje razgovore gdje su prepricavali sta je bilo dobro a sta lose na zadnjem Radnickom Savjetu, da li ce im muzevi dobiti povisicu u Zeljezari i dal’ ce biti dovoljno novca da se ode do Neuma i Zivogosca…Ponekad bi “podigle glas” u zastitu djevojcica objasnjavajuci nama ,djecacima,
da se curice ne smiju vuci za kosu…

Kasnije, kada smo s uciteljicu zamjenili s nastavnicima, i kada smo dokazali da nam orjentiranje u prirodi nije losa strana, dobili smo i sansu da “osvojimo” Smetove…

I dalje smo imali svoje kifle,pastete,telece peke i tetrapak Visoki C sokove… Put do Smetova je bio duzi pa se kolona po obicaju znala razvuci u nedogled… U grupama smo hodali, s zaviscu smo gledali starije ucenike kako imaju “vise slobode” i kako djeluju vise ozbiljno,pa nije bilo nista neuobicajeno vidjeti djecaka i djevocicu iz VII B kako se drze za ruke a Boga mi neki su se i ljubili i to ne samo u obraz…

Nastavnici s manje kilograma su hodali zajedno s nama a nastvanici koji su bili malo tezi za prevoz od skole do Smetova koristili su ili “ficu” ili “tristaca” …Kasnije su “lade” dale jos jednu mogucnost izbora…

U svakom slucaju “penjanje” je za neke od nas trajalo poprilicno dugo tako da je bilo posve logicno da “razvijemo” pricu o razlicitim temama…Kako je suma okruzivala put do “vrha” najslusanije price bi bile o tome kako je NEKO, u to i to vrijeme, pronasao covjeka koji se objesio u ovoj sumi…
Govorilo se i o velikom medvjedu…No , meni je najdraza bila prica o vanzemaljcima…
Po toj prici ,NEKI ljudi su JEDNE noci vidjeli kako je leteci tanjir preletio preko smetovske sume a to je znacilo samo jedno;da su vanzemaljci bili tu s razlogom i da su mozda jos uvijek skriveni, tamo negdje u sumskom mraku.

Prva “penjanja” do Smetova pamtim i po tome sto sam bio jako zedan… Zadnja kuca je bila nekih kilometar-dva od Bolnice…Nasuprot te zadnje kuce bila je cesma… Ako nisi natocio sebi vode na toj cesmi do naredne cesme trebao si da se popnes skoro do Planinarskog Doma, pa ako nisi bio stedljiv na svojoj vodi, zedj je postajala tvoja stvarnost. Tako sam ja i u praksi svladao i onu lekciju iz Biologije gdje se kaze; “da covjek bez hrane moze al’ bez vode ne moze”!

Usput zmo znali naletat’ na djecu i starije zene koji bi sjedili pokraj puta i prodavali borovnice I kupine… Bili su “gorstaci” ali su nekako cudno bili sretni u tom svom “gorstakluku”…Zivot im je bio jednostavan i nit’ su oni od zivota trazili puno, nit’ je zivot od njih puno trazio…Ipak ta mala djeca su nas gledali s nekakvim cudnim sjjem u ocima… Bilo je to nesto kao “istrazivacki” pogled
gdje su pokusavali da osacuju kakva je to “magija” oko ove gradske djece I sto mi imamo tenisice a oni nemaju…

Za razliku od njih, mi smo njima zavidjeli na mirisu borovnica i malina s kojim su oni stalno bili okruzeni, jer u zenickom smogu nije bilo nicega sto bi se dalo nazvati “mirisom”…prije kakvim sumpornim smradom …

Onda je dolazila ta zadnja etapa penjanja… To je onaj dio kada se izlazilo iz sume pa smo pogled bacali po livadama…Prica o travi i ovim livadama pocinjala je i zavrsavala s tim da se trava s ovih
livada koristi za stadion Bilino Polje… Znajuci to , ova trava vise nije bila samo obicna trava vec je imala vise,onako, plemicki status… Vidis ti nas, hodamo po travi po kojoj ce trcati i Mate Gavran,
i Hajduk, i Buza, a Vujacic ce bas na istoj sacuvati bod u zadnjoj minuti u utakmici s Dinamom…
Nije to ,tek tako, NEKA trava…

Vidjevsi Planinarski Dom znacilo je da si s tu…nadomak Spomeniku…

Spomenik ,sam po sebi , nismo dozivljavali kao Spomenik Palim Borcima NOB-a…Mi smo ga dozivljavali kao Spomenik Prekrasnom Pogledu Na Grad Pod Smogom…

I zato znam, da OVI sto su srusili spomenik nisu ljudi…ONI su vanzemaljci iz one sume koji su cekali da dodje sigurno vrijeme za njih pa da pod okriljem noci izacu na “otvoreno” i da onda sruse
Spomenik Prekrasnom Pogledu Na Danasnji Grad Bez Smoga…

Mozda je Spomenik i “osjetio” da mu se sprema takva zalosna sudbina… Mozda Spomenik nije htio dalje bez Grada S Smogom… A, ko ce ga znat’? “Rusenje” ce valjda biti jos jedna tema u razgovoru nekih novih klinaca prema vrhu.

Zoran Misetic

- 17:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Intervju s Thomas Sokolowski (Direktorom Andy Warhol Muzeja u Pittsburgh,USA)

OBJAVLJENO U MAGAZINU "ZAREZ" (www.zarez.hr) 18/12/2003
Razgovor

Thomas Sokolowski


Kako postati umjetnik milijunaš?

Direktor Andy Warhol Museumau Pittsburghu govori o koncepciji Muzeja i Warholovu odnosu prema rodnome gradu te svijetu zabave i tržištu




Zoran Mišetić

Da bi se stiglo iz središta Pittsburgha do 117 Sandusky Street, gdje se nalazi Andy Warhol Museum, treba proći kroz ulicu u kojoj od devet sati navečer pa do jutarnjih sati ordiniraju lokalne prostitutke. Mnoge od njih vjerojatno ne znaju tko je Andy Warhol, nego to ime povezuju sa zgradom za čiju adresu svakodnevno pitaju brojni turisti. Da Andy, kojim slučajem, može sve to vidjeti vjerojatno bi bio zadovoljan činjenicom da je mnoštvo posjetitelja na putu prema tom zdanju pop-arta prošlo kratki kurtizanski tečaj, gdje hand job košta 10, blow job između 20 i 50 američkih dolara.
Moj subotnji, tko zna koji po redu, posjet muzeju dogodio se zbog ugovorena razgovora s Thomasom Sokolowskim koji već sedam godina obnaša dužnost direktora muzeja. Rođen je u Chicagu u kojemu je završio studije, a za doktorat je izabrao New York u kojemu je specijalizirao talijansku umjetnost kraja sedamnaestog i početka osamnaestog stoljeća. Prvi uredski posao dobio je u Crysler Museumu gdje se najviše bavio europskim slikarstvom i skulpturom. Godine 1984. postao je direktor sveučilišne galerije Grey Art u kojoj je pet godina kasnije organizirao izložbu pod naslovom Success is a Job in New York… The Early Art and Busines of Andy Warhol. Upravo tadašnji dobar feedback publike, kao i osobno poznanstvo s Andyjem Warholom, desetljeće poslije dovest će ga u Pittsburgh.

Warhol kao tradicionalni umjetnik

S obzirom na to da ste specijalizirali talijansku umjetnost sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, kako doživljavate umjetničku zaostavštinu Andyja Warhola? Vidite li ga isključivo kao avangardnog umjetnika ili i kao tradicionalnog umjetnika?

- Definitivno ga doživljavam kao umjetnika koji se prije može svrstati u tradicionalnu formu, nego samo u okvire avangardne umjetnosti. Kritičari su mu uvijek pokušavali odreći tu odliku, zaboravljajući da je radio na portretima, pa čak je i baveći se temom Campbellove juhe on jasno dodavao vlastiti spin tradicionalnoj umjetnosti. Da bi se u potpunosti shvatio Warhol, treba se najprije osloboditi šabloniziranja. Warhol je vjerovao da se pravila mogu i trebaju kršiti, no da bi se takvo što i napravilo, potrebno je najprije poznavati pravila.

Između glamura i radničkih četvrti

U jednom intervjuu ustvrdili ste da su Leonardo da Vinci i Andy Warhol jako slični u svojim umjetničkim izrazima.

- Ključno je to da su i jedan i drugi, kao umjetnici, imali zajedničku crtu - eksperimentiranje s umjetnošću. Ili, recimo, gotovo ikonografski pristup ženama. Obojici je polazilo za rukom da ženu istodobno prikažu i lijepom i neatraktivnom. Mona Liza je lijepa žena, ali nije atraktivna. Isti efekt možemo vidjeti gledajući Warholov portret Marilyn Monroe. I jedan i drugi imaju to komplicirano i ne uvijek dopadljivo viđenje žena.

Kako objašnjavate činjenicu da je Warhol na jednak način svojim portretima opisivao vrlo popularne ikone pop-kulture, ali i obične ljude, prolaznike na ulici? Proizlazi li taj istovjetan pristup iz njegova stava da su svi ljudi isti, a koji u pozadini ima odrastanje u Pittsburghu, gradu koji je u vrijeme njegova djetinjstva bio radnički grad i gdje je izdvajanje bilo nepoželjno?

- To je vrlo komplicirana tema. Cijeli je život bio star fucker. Obožavao je krug muzičkih i filmskih zvijezda. I kada je postao jedan od njih još se čudio da je i on zvijezda. Andy i ja smo se upoznali 1973., na partyju koji je organizirao jedan profesor umjetnosti. Na upit što radim u New Yorku odgovorio sam da studiram fine arts, a on je to komentirao riječima: Uuuu, mora biti da si jako pametan. Dakle, ispred mene je stajao Andy Warhol koji je već desetak godina bio velika zvijezda, ali je znao da osoba koja doktorira fine arts mora znati njemački, francuski i talijanski jezik, mora memorirati sve moguće slike; cijenio je tuđe znanje. No, znao je držati odstojanje i vrlo uspješno se izolirati od ljudi koji mu nisu odgovarali. Znao je vrlo lako promijeniti raspoloženje, što je lako otkriti čitajući njegov dnevnik. Recimo, njegov susret s Biancom Jagger u nekoj galeriji. U početku piše da je elegantna, da ima prekrasnu haljinu, da govori španjolski jezik, da je supruga Mick Jaggera, a onda iznenada ustanovi da ona ne koristi parfem, da smrdi, te da bi je netko trebao podučiti kako da se istušira… Takav Andy Warhol koji će se u jednom trenutku diviti nekome tko je zvijezda, a sljedećem istu tu osobu spustiti na tlo i to na vrlo grub način, definitivno je produkt djetinjstva i odrastanja u radničkom gradu, kakav je u to vrijeme bio Pittsburgh.

Kazetofon-supruga

Za Warhola je važilo mišljenje da je više volio pozorno promatrati sa strane nego aktivno sudjelovati u tim zbivanjima.

- Da. Vrlo je dobro znao da će ako ukloni pozornost sa sebe - jer će onda biti u daleko boljoj poziciji da nešto nauči - dobiti inspiraciju. Na partyje je uvijek odlazio s kazetofonom da bi snimao zvukove, konverzacije. Zvao je taj kazetofon svojom suprugom. Uvijek je govorio kako ti ljudi vole laskati kada si u njihovu društvu, no kada im okreneš leđa počnu te tračati, ismijavati… Ostavio bi kazetofon na kakvu stolu i nakon izvjesnog vremena većina bi potpuno zaboravila ili ne bi niti primijetila diktafon, a on je odlazio na drugi kraj prostorije. Kazetofon, tj. njegova supruga, nastavio bi snimati razgovor i poslije mu je ''prenosio'' što je zapravo pravo mišljenje tih ljudi.

Možemo li se onda složiti s mišljenjem da je Warhol bio vrlo nesiguran u sebe? Ili, ako uzmemo u obzir činjenicu da je obožavao biti okružen mladim i lijepim ljudima, da je imao veliko samopuzdanje?

- Ni jedno ni drugo, a opet i jedno i drugo. Nikad se nije pridavala važnost, a trebalo je, činjenici da je Andy odrastao i formirao se u vrijeme ekonomske krize i neimaštine s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća do Drugoga svjetskog rata. Ono što nam je poznato o njegovim ranim godinama jest to da je Warhol bio vrlo tradicionalistički orijentiran i vrlo sentimentalan. Gotovo bi uvijek zaplakao kada bi doznao da je netko iz njemu bliskog kruga prijatelja i rodbine dobio bebu. Sve se to sve izmijenilo u šezdesetima kada je izravno doživio kulturnu i političku revoluciju i kada se uostalom i počeo okruživati mladim ljudima. Mislim da mu je tada postalo nelagodno emotivno se otvoriti pred njima, da je odlučio skrivati svoje osjećaje. A što jasno ukazuje da je bio uhvaćen u raskoraku između različitih generacija, one prijeratne i ove postratne.

Brzina je sve!

Dakle Pittsburgh mu je kao grad, unatoč svojoj depresivnosti zbog mnoštva željezara i zamračena neba, dao poticaj da se otisne u svijet umjetnosti?

- Andy nikad nije pretjerano volio Pittsburgh. Često je govorio da dolazi od nigdje ili da se rodio u McKeesportu (dijelu Pittsburgha), ali ne u Pittsburghu. Živio je u tamo do svoje 21. godine i bilo mu je potpuno jasno da mu taj grad, koji je vodila škotsko-irsko-prezbiterijanska hijerarhija, neće tek tako dopustiti da uspije.
Uvijek su ga doživljavali kao umjetnika slovačkog porijekla i to mu je davalo male šanse da uspije u profesionalnom smislu. Zato ga je i napustio, promijenio ime u Andy. Čak se odlučio i na plastičnu operaciju nosa, jer je mislio da oblik njegova nosa otkriva njegovo etničko podrijetlo. Važno je znati da on to nije učinio zato jer se sramio svojeg podrujetla, nego zato što je htio da ga doživljavaju kao Andyja Warhola, umjetnika. Može se zaključiti da je Pittsburgh svojim negativnim odnosom prema njemu zapravo napravio pozitivan utjecaj na njegovu umjetničku karijeru.

Po dolasku u New York zapravo nije dugo nosio teret umjetnika koji jedva
preživljava?

- Točno. Njegovo zanimanje za reklamni i dizajnerski aspekt umjetnosti donijeli su mu, sasvim zasluženo, dostatnu količinu novca. Tako je prema nekim informacijama krajem 1956. Andy zarađivao između 50 i 60 tisuća dolara, što je za New York tada bila zavidna količina novca. A zarađivao je toliko jer je shvatio da u tom poslu moraš biti brz i fleksibilan. Recimo, ako bi mu netko prišao i rekao da pokreće novi magazin, te da mu je potrebna osmišljena reklamna kampanja, Andy bi se već sljedećeg dana pojavio u uredu tog klijenta s prijedlogom. I kada bi mu klijent sugerirao da to nije to, Andy nije gubio nadu niti se odnosio nadmeno prema takvim kritikama. Jednostavno bi se vratio u atelje i sljedeći dan ponovno pokucao na vrata ureda s dodatnih desetak novih ideja. Jasno mu je bilo da je brzina sve. Znao je da će, ne donese li ideju prvi, to sigurno učiniti netko drugi.

Warholovski imidž Georgea Busha

Na početku ste spomenuli da je bio fasciniran snagom medija kako u političkom, tako i u povijesnom kontekstu. Što mislite, kako bi da je živ reagirao na činjenicu da je Bush predsjednik SAD-a?

- Dosta worholovskog ima u cijelom medijskom pristupu stvaranja pozitivnog imidža Georgea Busha. Recimo, kada je Bush sletio na nosač aviona odjeven kao pilot. Osobno mislim da Bush nije pretjerano bistar, no ljudi oko njega koji su zaduženi za medije koriste sve moguće načine da ga prikažu u pozitivnom svjetlu, kao lidera. Tipično warholovska je i cijela epizoda kada je Bush noću prelijetao preko New Yorka, pa su onda, zbog nazočnosti TV kamera, odlučili osvijetliti cijeli Kip slobode ne bi li se isti mogao vidjeti preko njegova ramena. Nikoga nije uzbuđivala činjenica da su za tu rasvjetu potrošili 800.000 dolara.

Za kraj, kakva je budućnost muzeja Andy Warhol?

- Kao prvo, ne želim da to bude klasičan muzej u kojemu će stalno biti ista postava umjetničkih radova jednog autora - Andyja Warhola. Želja mi je da muzej bude neka vrsta živoga tkiva koji će se stalno mijenjati, osvježavati, i zato svakih nekoliko tjedana organiziramo multimedijske projekte, izložbe fotografija i koncerte kako bismo uključili što više umjetnika. Mislim da bi i Andy volio da je muzej ne samo hram njegovih umjetničkih radova, nego i polazna i središnja točka za sve umjetničke forme osmišljene u djelima drugih umjetnika.

- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 01.01.2005.

PRICA O NOVIM GARAZNIM GRUPAMA (originalno napisano godine 2001.)

PRICA O NOVIM GARAZNIM GRUPAMA (ILI KAKO SU DIVLJE SVINJE KONACNO SKONTALE KUDA IDU)


Godina je ’80 i Marsal Tito je mrtav vec nekih mjesec dana. Svi klinci iz moga susjedstva su dobili sansu da se igraju strazara po Mjesnoj Zajednici. Dosli neki stariji ,mudri ljudi u sivim odijelima I objasnili nam da od kako je Drug Tito umro,mracne sile Zapadnih i Istocnih nam susjeda nastoje da destabiliziraju SFRJ i mi sada moramo da obratimo paznju na sumljive tipove koji bi se mozda mogli pojaviti u nasoj okolini s zeljom da nam nanesu zlo.
Naravno, to “cuvanje nasega mira” sastojalo se u odradjivanju “strazarskih” nocnih smjena u prostorima (ulgavnom jedna mala i jedna nesto malo veca prostorija) MZ “Jedinstvo”, gdje bi “strazarski dvojac” igrao sah,slusao nocni program na Radio Sarajevu ,trudeci se da uvatimo valove Radio Beograda i Radio Zagreba, jer tudje je uvijek bilo sladje!
S vremena na vrijeme u posjet bi nam dosao drug dezurni milicioner,valjda da provjeri dal’ nase budno oko cuva buducnost i sigurnost nase drzave. Ustvari, s ove vremenske distance ,cini mi se da su ovi milicioneri uglavnom imali zelju da pricuvaju nase sendvice jer svaki put kada bi se pojavili na vratima prvo sto bi upitali bilo bi “ A ,jel’ malisa sta ti je mati pripremila za jelo?”… E, u jednoj od tih mojih klinackih strazarskih duznosti, na vrata male kancelarije negdje oko 3 sata ujutro zakucao je jedan od najzeznutijih zenickih milicionera, Lazo Genter. O njemu su se stalno pricale strasne price, kako zajebava narkomane po Gradskom Parku,razvaljuje ih palicom po bubrezima dok im objasnjava u maloj podrumskoj prostoriji zenickog SUP-a, da “bijeli prah nije dobar za zivce” te da ce im “zubi poispadati od ovih droga”,itd,itd… Naravno ,mogu samo zamisljat’ kako su ovi jadni narkomani razmisljali u stanju svojih zivaca dok su im “braca u plavom” razvaljivala po bubrezima…Ustvari,kazu da je pravi razlog sto je Lazo Genter bio tako okrutan I zajeban,lezao u cinjenici da je imao kcerku koja je s svojih 15 – 16 godina volila da se druzi upravo s takvim sojem ljudi koji nije znao da im razvaljeni bubrezi mogu pomoci u ocuvanju vlastitih zivaca!
No, dobro … Price su samo price, i ponekad im se da vjerovat’ a ponekad ne…
Cinjenica je da je Lazo Genter pokucao tu noc na vrata kancelarije MZ “Jedinstvo” gdje je tada petnaestogodisnji potpisnik ovih redova pokusavao da odoli pokusaju pospanih ocnih kapkova da se kompletno zatvore i urone u dubok san.
“Kako ste momci ?”-bila je prvo sto strazni cuvar reda i mira izgovori.
Mislim da mu je moj prijatelj Zijo, koji je tu noc dijelio “svetu duznost” s mojom malenkoscu,odgovorio nesto kao :”Dobro smo”.
Ono sto je meni zapalo za oko je jedno desetak LP-a koje je Lazo genter nosio pod svojom miskom.
“ Ovo sam zaplijenio vecaras od nekakvih mangupa i sve je ovo nekakva narkomanska muzika “-nastavio je Lazo prepoznajuci moj interes za vinil ispod njegovog pazuha.
“De, stavi ovo tamo kod sefa i reci gospodji Miljkovic da vidi ako moze iskorist’ neku od ovih ploca”-znacajno al’ bez naredjivackog tona izgovori Lazo ,odmah zakljucujuci, : “Mozda i nadje nesto da nije samo narkomanska muzika. “
Gospodja Miljkovic je bila Predsjednica MZ “Jedinstvo” a u isto vrijeme je i vodila glavnu rijec u zeljezarskom KUD-u (kulturno umjetnicko drustvo) “Ibrahim Perviz”, pa je valjda Lazo po toj nekoj njegovoj milicionerskoj logici dosao do zakljucka da bi se mozda i na Mark Bolana i T-REX moglo odigrati kakvo kolo?!
U svakom slucaju, Lazo se nije puno zadrzao. Sjeo je u “tristaca” i odvezao se u mrak.
Zijo se isto jos nije dugo borio s snom. Kapitulirao je ovaj cuvar sigurnosti MZ “Jedinstvo”. Zaspao.
Meni vrag nije dao mira. Dal’ sto sam bio umoran i pospan pa su mi se stvari pocele pricinjavati,ili zato sto se to doista i desilo, al’ ja sam imao osjecaj da su meni te ploce govorile :”Daj nas stavi na gramofon. Mi bi da se vrtimo i proizvodimo zvuk”…
U nasoj kancelariji smo imali jedan od novijih modela gramofona marke TOSKA.
Moglo se naredat’ pet ploca odjednom pa ko fol mogao si izigravat’ mangupa i gledat kako se svakih sat vremena same ploce mijenjaju a ti gledas iz udaljenosti od jedno metar-dva.
Dakle,uzmem vec spomenutog Mark Bolana i T-Rex, pritisnem crveno dugme na gramofonu i prva pjesma koja se zaori kancelarijom je bila “Children Of Revolution”. Kako sam zaboravio da stisam zvucnike,Zijo skoci ko da je imao los san !
“Koji ti je kurac ? Sta pustas muziku u 3 ujutro?”-ljuto ce moj drug i “brat po sigurnosti”.
Kada se malo razbudio shvatio je da ovo i nije tako losa ideja. Tako smo ti nas dva ,do zadnjeg sata (6 sati ujutro) vrtjeli ove ploce od T-REX, The Doors, Velvet Underground, Kinks,MC5, i Zijo se ufurao u ulogu bubnjara a ja se ufuravao da sviram gitaru.

Dvadeset dvije godine kasnije, sjedim u klubu “Metropol” u gradu Pittsburgh. Koncert je vrlo popularne garazne grupe The White Stripes… Pun klinac mlade raje oko mene… Neki novi petnaestogodisnjaci traze svoje motive da “ostanu budni”!

Da li imaju dovoljno motiva da ostanu budni??? Da li imaju dovoljno dobrih bendova da kapke drze otvorenima???
Odgovor je pozitivan, a da ne bi sve bilo samo “suplja prica” u nastavku ovoga teksta ja cu dati I objasnjenje zasto klincima predstoji bolja buducnost.

Vec nekih dvije godine, vodeci svjetski muzicki mediji su poceli pridavati dostatnu paznju tkz. garaznim bendovima koji su okarakterizirani od istih tih medija kao nastavak svijetle tradicije i zvuka bendova poput The Who, Kinks, The Yardbirds, The Rolling Stones, MC5,itd,…
Dal’ zbog kvalitete ovih bendova il’ zbog nostalgije ,sada srednjovjecnih, urednika svih ovih medija,cinjenica je da MTV, te magazini poput MOJO, Q, UNCUT,itd daju sve vise svoga, reklamama skupo placenog ,prostora za ove mlade bendove iz Detroita,New York City-a, svedskog grada Fagersta.
Namjerno sam spomenu tri grada iz dvije drzave, jer za ova tri grada vezane su tri vrlo dobre rock grupe koje su danas nosioci vec spomenute svjetske “garazne” rock scene.

Rock fanovi ,umorni od kompliciranih plesova i slatkastih tonova Britney Spears , Shakira , NSYNC,itd,…te pomalo umorni od depresivnih poruka kojima je zacinjen “grunge” i “rap-metal”,eto,odlucili su da u ne tako malom broju podrze gore spomenute bendove.
Podrska se odrazava u svemu…Od posjete koncertima,kupovine cd-ova,magazina u kojima se pojavljuju interesantne face clanova ovih bendova, kupovine majica s logom istih, postera po zidovima tinejdzerskih soba,itd,itd,…

Sarm ovih neo-garage grupa je i u tome sto su oni i dalje s obje noge na zemlji i ne zele da izgube dodir s onim sto se zove dobra zabava,uzivanje u onome sto radis i uzivanje u cinjenici da nakon koncerta mogu da se druze s onima koji su uredno platili kartu I dosli da ih vide. Jos uvijek tu nema onih velikih ,krupnih tjelohranitelja ciji samo ostri pogled je dovoljan da se useres u gace I odustanes od pomisli da razmjenis dvije tri konfuzne recenice s svojim miljenicima. Naravno to se ne moze uvijek reci i za ljude iz diskografskih kuca koji kao “vode racuna” sta i kako njihove trenutne “zlatne koke” govore u javnosti.
Kao sto vec rekoh, na svu srecu ovi bendovi jos uvijek znaju zasto su odlucili da se bave rock muzikom,tako da im i ne pada na pamet da se arogantno odnose prema svojim fanovima.
The Strokes,The Hives i The White Stripes, u tradiciji dobrih ‘60-tih i ‘70-tih, daju motiv pravoj armiji amatera da prebace kajis preko ramena ,objese gitare negdje u visini njihovih “privatnih dijelova”, i pjevaju na iskren nacin o stvarima koje ih se ticu a da ih u isto vrijeme zaboli klinac sta ce rock kritika pisati o njima.
Bas kao sto je grange grupa NIRVANA svojevremeno donjela pravo osvjezenje na rock sceni i bas kao sto su oni u to vrijeme s kraja ‘80-tih i s pocetka ‘90-tih jasno i glasno izjavljivali “mi smo inspirirani sa starinom Neil Young(om)”, tako i ovi primitivni (hvala Bogu) i jos uvijek ne pijani od “prekonocneslavestoznadaudariuglavu” ,neo-garazni bendovi su u poziciji da ponude osvjezavajuci alternativni zvuk s patinom vec spomenutih proslih vremena i cisti su dokaz onoga aksioma “sto jednostavnije to bolje”.

Sjecam se moga proslogodisnjeg razgovora s momcima iz grupe The Strokes i njihove zelje da razgovaraju o svim onim “starim” bendovima koji su ih uoblicili, i muzicki i scenski, u ono sto oni danas jesu. Kazu da bi bio voljen moras znati da volis. I to je bas tako.
Kada govorim o The Strokes stavljam ih namjerno u kontekst NIRVANE jer vrlo je bitno da grupa ima uspjesan singl koji bi se slusao na svim stranama Svijeta. Na taj nacin barijera bi bila probijena.
Sjetimo se samo singla “Smells Like Teen Spirit “ s kojim je NIRVANA imala priliku “dodirnuti “ fanove ne samo u USA ili Evropi vec i u Brazilu,Japanu,pa cak i u Teheranu…
Dakle, to je ono sto ce mozda ovi garazni bendovi trebati ukoliko doista budu zeljeli da dozive potpunu satisfakciju ustolicenja ovog neo-garaznog pokreta u svjetski priznatu rock scenu.
The Strokes su zasigurno najblizi toj zamisli da naprave jedan takav mega –hit singl.
Imaju ono sto je potrebno za takav “budi se Istok i Zapad,budi se Sjever i Jug” podhvat.
Imaju tu vrstu vatre u stomaku koja je potrebna za takvo sto. S druge strane , grupa bez bass gitare kao sto je The White Stripes,morat’ ce se umnogome namuciti ukoliko zeli da sebe postavi na pijedestal svjetske rock scene.
Made in Sverige, The Hives ,pjevaju i razmisljaju na engleskom jeziku, no njima prijeti opasnost zbog ignoriranja svega onoga dobroga sto bi se moglo upakovati u zadnjih 25 godina rock muzike. Oni su vise manje zaokupljeni mentalitetom I ideologijom koja svojom slicnoscu podsjeca ponajprije na sviranje u Cavern Club(u) iz 1966. Njih slusat ili gledat izgleda otprilike kao da vas je vanzemaljac strefio kinetickom preciznoscu svoga lejsera pa pritom uzviknuo : “Gotov si ! Pprijatelju moj ti si moj i nema vise bjezanja!”

Cinjenica je da su sve tri spomenute grupe odlicne, svjeze ,k v a l i t e t n e, ali najvaznije je to da ,bez obzira sto otvoreno priznaju da su pod utjecajem mnogih bendova iz ‘60-tih i ‘70-tih , oni nisu KOPIJA tih istih bendova vec su ,cak sto vise, vrlo originalni ,SVOJI. U mom nedavnom interview koji sam radio s Bo Diddley(em) on je upravo poslao takvu poruku mladim ,dolazecim bendovima govoreci da treba da budu originalni i svoji, I vjerovatno bi se I on slozio s ocjenom o The Strokes,The Hives I The White Stripes…

Od sve tri spomenute grupe nekako mi The White Stripes najvise leze k srcu. Vidio sam ih uzivo na dva koncerta, i imali su ispunjenu dvoranu, i taj iskren i sirov zvuk koji mozete pronaci na njihova tri cd je ista stvar koju ce te dobiti ako potrosite novac za kartu za njihov koncert. Dolaze iz Detroita ,iz grada koji je konacno ,nakon zabokrecinom ispunjenog dugog sna od nekih dvadeset i kusur godina , poceo da se budi…Da postaje ponovo bitan centar rock muzike u USA.
Grad koji je svojevremeno dao The Stooges i Iggy Pop(a), MC5, Motown, najzajebanije radio DJ-eve,itd,itd,…konacno je na scenu izbacio jos jednu kvalitetnu rock grupu: The White Stripes.
Dal’ su brat i sestra,dal’ su ozenjeni,dal su razvedeni, sve to doista nije bitno. Ono sto je bitno za dva clana grupe The White Stripes je cinjenica da i Jack White a i Mag White jos od svog prvog cd iz 1999. ne odustaju od svojih ideala i muzickog izraza ni za stopu. Recimo, da je Josip Broz Tito danas ziv pa da mu kojim slucajem padne na pamet da uzvikne: “WHITE STRIPES MORAJU PASTI” ,sve su sanse da bi izgubio tu bitku.
Imaju origanal glas, zvuk gitare ima dosta zvucnih slicnosti s cviljenjem najistaknutijih blues gitara iz povijesti delta blues epohe a sve mu se tome dodao onaj “dodir bijelog covjeka” kao sto to nekada davno,u kisnoj i depresivnoj Engleskoj, ucinise The Yardbirds i The Animals.
Oni su ujedno grupa koja doista iskreno vjeruje u cinjenicu da ih je Bog stvorio da sviraju malo vise za raju a malo manje za novac. Naravno,novac im je bitan ali novac u njihovom slucaju ,ako je vjerovati Jack(u), nije dovoljan razlog da se upuste u kurvanje s njihovim muzickim korijenima, te da se daju onome ko da vise. Neki mudri ljudi bi rekli:”Svako ima svoju cijenu”. Ja se nadam da ce trebati duze vremena prije nego li The White Stripes odrede svoju cijenu.
Nego cekajuci na tu “licitaciju” The White Stripes su pripremili i njihov cetvrti album koji bi trebao da se zove Elephant. Inace malo ljudi zna da je frontmam Jack White zapoceo svoju muzicku karijeru kao country bubnjar sto mu sada pomaze oko kreiranja pjesama za film Cold Mountain koji ce za glavnu temu imati americki Civilni Rat.
The White Stripes imaju narocito veliku podrsku u profesionalnom dijelu I liku gospodina Ben Edmonds(a) koji je US Editor britanskog muzickog magazina MOJO. Inace covijek je narocito zagrijan za cijelu detroitsku rock scenu ,te je I autor nekoliko knjiga od kojih svakako treba izdvojiti biografsku studiju o grupi MC5. Dakle ovaj, ne bas mladac, mi je u telefonskom razgovoru od prije nekih 5-6 mjeseci preporucio da obratim paznju na jos jednu “garaznu” grupu iz Detroita : “Detroit’s Cobras”… Jack White ih je takodjer spomenuo u nekoliko posljednjih interview(a) govoreci o njima u superlativu I najavljujuci ih kao prijatelje I narednu veliku stvar koja dolazi iz Detroita.
Sav ovaj hip oko ovog neo-garage rock pokreta ,zasigurno ce dovesti i do pojave grupa koje doista nisu nista drugo nego blijeda kopija-kopije! Vjerovatno nece bit’ potrebno dosta mudrosti I otvorenih usiju u prepoznavanju takvih. Ti klinci ce morati shvatiti da doista i nije nekakav veliki fol otici u prodavnicu i kupiti albume (cd-ove) Kinks(a) ili Stones(a) i samim tim postati punopravni clan ovog garage rock pokreta… Jednostavno,cijeli fol nije u tome da se kaze prica od nekoga drugoga,niti da se isfurava na neciju drugu garderobu. Uvijek se korisne stvari mogu nauciti imitirajuci Chuck Berry(a) ili Bob Dylan(a) ali fol je da ,u odredjenom trenutku i periodu ovog muzickog odrastanja , pjevaju SVOJ blues.

Zoran Misetic
Pittsburgh,USA Summer of 2002







- 01:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Intervju s Bo Diddley ( verzija na engleskom jeziku )

Zoran Misetic and Bo Diddley Objavljeno u americkom magazinu "POP ENTERTAINMENT" (www.popentertainment.com) Bo Diddley

You Don't Know Bo

by Zoran Misetic

Bo Diddley was the only child of Ethel Wilson and Eugene Bates, born as Ellas Bates on a cold December of 1928. He had three half brothers and one half sister. He was adopted by his mother’s cousin, Miss Gussie McDaniel. During mid 1930’s the whole family moved to south Chicago, where young Bo began to study violin under Prof. O.W. Frederick at Ebenezer Missionary Baptist Church. For twelve years he studied violin and even composed two concerts for the instrument.

His half-sister Lucille bought him his first guitar for Christmas in 1940. From that moment on, he became Bo Diddley, a nickname from friends while attending Foster Vocational High School at Chicago.

The newly named Bo D., who was blessed with musical rhythm, was living and being between church walls. At the same time, he was transforming all he has learned into his own musical vision. “I play guitar like I play a drum…”, he says, trying to explain his legendary “Bo Diddley Beat.”

Soon enough, he had his first group, The Hipsters. Here Bo clearly navigates his road for the future. He earned the title “The Originator” and became known as of one of the most important figures in rock 'n’ roll music. At that time, not only did Bo begin evolving into a phenomenal musician, but the group began to take on a far more professional and serious tone. Jerome Green joined the group in 1950, and even today Bo says that he was one of the best musicians that Bo Diddley shared a stage and studio with. A year later another member, Billy Boy Arnold, joined the group, with his harmonica, which would fully establish the sound of The Hipsters.

After more than ten years of playing on the streets and clubs of Chicago, Bo Diddley finally got a chance to record two tracks “Uncle John” and “I’m a Man.” In 1955, the two tracks end up in the hands of Chess Records, who suggested that Bo change the title of “Uncle John” to something more personal. Bo went back to the studio to re-record the two tracks, which came out as a double A-side single “Bo Diddley” b/w ”I’m A Man.”

Decades went by and his songs were recorded by The Rolling Stones, The Animals, Manfred Mann, The Kinks, The Yardbirds and many others. Bo Diddley jammed on records with both Chuck Berry and Muddy Waters. His classic version of the song “Who Do You Love” became an inspiration to many artists, including The Doors, Bob Seger, ZZ Top, and even Elvis, who spoke of Bo Diddley as one of his key influences.

He had the honor of playing for the President John F. Kennedy, Jr. He was a sheriff in the small city of Los Lunas, New Mexico. Bo tried acting. In 1976 he toured with The Clash on their famous U.S. Tour. Paul McCartney's version of Bo’s “Crackin’ Up” was on his Live In The Soviet Union album. In the 80’s Bo was admitted to the Rock N’ Roll Hall of Fame and also participated in the Live Aid concert.

After a long hiatus, Bo came out with the excellent 1996 album A Man Amongst Men which featured Richie Sambora, Jimmy Vaughan, Ronnie Wood, Keith Richards, Billy Boy Arnold, Johnny Guitar Watson, and the Shirelles.

This one-hour interview took place after a show in Buffalo, New York. I was interested in what Bo Diddley, now in his late 70’s, looked and sounded like. A little before Bo Diddley and his band finished up their part of the show, we were led to Bo Diddley’s mini bus. Fifteen minutes later, I was sitting with Bo Diddley.

Who exactly is Bo Diddley?

Bo Diddley is my stage name. My real name is Ellas Bates.

In the books it says that you were born in 1928 in Mississippi…

Yes. I was, but when I was seven or eight we moved to South Chicago.

Did the seven-eight years of experience in Mississippi influence you to become a musician? Maybe the influence of that Delta Blues Sound?


Nooooooo, I didn’t bring any musical influence from Mississippi. Many journalists confuse that with my music. I grew up on classical music when we moved to Chicago. I started to study violin under Prof. O.W. Frederick and from 1940s to 1950s guitar wasn’t in my musical plans.

What was it like being a black musician in white America in the 40s and 50s?

Hard. That’s the time we called the Time of Ignorance. Everything... even music... was viewed and appreciated through color of skin. That’s the lowest and dumbest thing that can happen to a man. But it could happen to anyone. Just like today’s world is messed up, and just like today no one has any idea what is happening and what will happen, that’s how it was in 1950’s. Even then, I still had no idea what was happening. I didn’t understand anything about all those parts. I never asked myself WHY? As a young man, I always thought that’s the way it has to be. We knew that the older people talked about it, but the kids didn’t know what’s going on. We remembered parts, but we never knew to put it into the real context of racism. Even today, unfortunately people have the wrong idea by which someone’s child can’t play with other kids just because of their nationality or color of skin… But finally when I realized what was going on, that experience brought me a lot of pain. Man finally has to understand that we all live on this planet… living one relatively short period of time. And in that time living in hatred is nothing but complete madness.

At what time did you get the support of white musicians like Buddy Holly, and did that help for you to be seen in the media, to be better paid?

No. None of that helped. I don’t want to go into this because sometimes speaking about that can become wrongly interpreted and I really do not want to comment.

At this time Little Richard would go on to say that Elvis…

I am not Little Richard and I do not want to comment on his statements but surely everything he said about Elvis is true. I loved Elvis and all he was doing, but he didn’t go through anything black Rock N’ Roll Musicians went through. The fact is that Elvis didn’t start this whole thing. We were the ones who opened the door to Rock N’ Roll music. Elvis was fantastic but he always came three years before me. Three years in musical term is a fairly long period of time and speaking of money I surely didn’t make it selling my records. Lots of others got rich on my account, and by some logic I should now have six million dollars in my bank. I should but I don’t. That’s why I’m still working today. So no support of white musicians helped me to get better paid.

In the 1950’s you met Chuck Berry. Was that set up through management or was it something that simply happened?

Since the first moment when I came to Chess Records I met and befriended Chuck Berry. I see a guy playing guitar and is about to record material almost the same way that I wanted to do. That was enough for the two of us to become friends.

In 1956 and 1957 you became a recognized name in the US top charts…

At that time I stayed on the charts for six months. Longer than Elvis Presley. And that I was a black musician was never publicly announced. But, I never hated anyone over that. Then I decided to ignore all that because it was all stupid. Then I started to meet people that started saying that it shouldn’t be like that. Then the same people began telling me how it should be and I was really confused. Finally when you try to ignore things, and then you open your eyes and you realize what’s going on. Its like passing by the same person every day. Not realizing they are holding a snake. You pass by the person and don’t notice them. Then one day you notice they have a snake in their hand and you yell, “Hey, this person has a snake in their hand. This person is dangerous” This type of situation is always around us. Its just necessary to pay attention.



Speaking of a message, one of the songs you performed today was “Kids Just Don’t Do It”, from your last album. Through this song you send a positive and direct message to the younger crowd, that drugs and crime aren’t solutions to their problems.

Of course, it’s all very simple. Drugs are a big evil in the African American community. Criminal is no less an evil. Drugs lead to criminal. Its not pointless when I say listen to your parents! They have life experience and they wish you good. It’s sad that today’s DJ’s do not play songs with positive messages, which is the case with my song.

What is your opinion about today’s radio conglomerate in the USA?

Horrible… Pathetic… Radio stations in most cases are ignorant of the roots of Rock N’ Roll. Towards people like me, who have made it possible for kids these days to have their own rock n’ roll outlet. Today I wouldn’t be able to come on the stage and play something like kids following hip hop and rap culture. I can’t because that’s not me. At the same time I can understand those kids, because this is their time. Their way of musical expression is OK. That doesn’t mean I agree with their generation, much like the generation before me didn’t agree with my song, “I’m A Man.” They simply didn’t understand much like I don’t understand today’s rap music. There are too many dirty things and mainly because of quickly getting money, and marketing stuffed into rap music. Why should a six-year-old girl be exposed to dirty stuff? That’s something that’s played 24 hours a day on these radio stations that should be promoting a bright future for African American community. It’s really sad. The little girl is like a tape recorder. She simply hears all the negative messages and memorizes them… then that comes to a conflict. You as parents try to educate your child, ensure a solid future, explain what’s good and what’s bad, while from the other side the media bombs the child with all the negative messages. You don’t want to feel like a dictator. These are all important things that we all need to talk about and pay attention on what’s going on.

Can Bo Diddley change such a situation?

An individual, and that also means me, can’t do a thing. However, an organized group of people can make a change. It's the same as if one man stands in front of a store. Until one day that man throws a brick into the window of the same store. And then people from the store look out to see what’s happening. Of course, if there was a big group of people in front of the building, there would be no reason to throw the brick through the window because there would already be a crowd of people. Then, there wouldn’t be a fear of getting called dangerous and violent. All that is necessary to yell, to be loud, and in that way get attention. That’s when things begin to change.

I’ve noticed that you have no room in you for hate and violence. Are you a religious person?

I’m religious as much as I need to be able to recognize good from evil. If you’re asking me if I go to church, then I would have to say that I’m not in church that often. One of my brothers is a preacher in a little church In Mississippi. I chose my path to be Rock N’ Roll music. That was my decision because, it seems to me, that I have done a lot of useful things for this country and more.

Let’s talk about your European Experience…

Oh, I love Europe. My first visit was in ’62 from the beginning I was received very well. That was true with other black musicians beside myself like Miles Davis, Charlie Parker, etc… Because of that I see this European hunger for things tied to jazz, Rock n’ Roll… The whole American pop culture. For example, at that time had just an one-hour show, which aired late at night, that played only rock music. So BBC only gave them one hour, but the public was simply hungry for not only rock music but everything that was coming out of USA. I remember a really funny thing that happened while I stayed in London at the time. We went to this restaurant to eat and I tried ordering a hamburger but the waitress had no idea what I was talking about, what I was ordering. Then I told her to give me some ground beef from the grill and two pieces of bread and some mustard, at which point she started arguing with me that they had no such food on their menu and that she couldn’t do that. Of course, everyone with me couldn’t wait for me to make that famous hamburger.

That means you're responsible for introducing the hamburger to Europe?

Ha, Ha, Ha,… I guess it sounds that way. But speaking of Europe, something that was especially interesting is that I didn’t notice even a bit of racism. Maybe more nationalism but not racism.

From your perspective now, does either USA or Europe look different?

Something that we have today is, so called, dependents of authority. I like to call them authority junkies. If the domination of this type of junkies continues, then chances are that the entire humankind will be responsible for the disappearance of the planet we’re living on. Still the strongest destructive force is yet uncovered, but unfortunately, humankind is on the way to discover it. Along that, when you add the element of violence, one doesn’t have to be too smart to see what kind of future is waiting for us. Technology went too far ahead of our time, and I’m afraid that the same technology will destroy us. Just look at mobile phones! A harmless tool of communication, which in hands of an evil man can very easily become a dangerous weapon. This person can activate a bomb from a completely different continent by just one call.

Speaking of these things, how does Bo Diddley see America after September 11, 2001?

Hate. Hate and Fear. Even today we’re scared to death. It’s all very depressing. I’m just interested if the authority junkies are wondering why [there is] all this hate towards us? Somebody did something bad sometime, and that someone decided to take their revenge on us. We have to find the person responsible for this or that reason all this is happening. Ignoring problems is a dangerous issue in our society. Just look at how much food we throw away. In my religion, in the bible you can read about David and Goliath. David toppled Goliath just using a sling shot. Today we are Goliath and some small insignificant person is hiding and we can’t find him. How is that possible? With all our technology we are unable to find this small guy! This simply has to end. This has to stop terrorism for the future of human race. We felt terrorism in our land. Tomorrow it can happen in some other land, to some other race. The whole world is confused and they’re starting to put up a new Berlin Wall. To prevent that from happening we have to be able to understand one another. We have to learn how to speak to one another. Because we can’t solve problems with bullets and bombs. It’s the worst thing when man loses his dignity. Why do we still have homeless and lost people in such a rich land like USA? We have them because some are lazy and don’t want to work. We see them and give them a few dollars and have a feeling we just helped someone. In fact it’s the opposite. If a person is healthy then they can work… clean windows, picking up trash. So they can earn money for life. Man needs to have dignity.

Why can’t we hear and see you more on American media?

I will soon be working on a project called Bo Diddley Speaks. It will be in a form of a DVD and I will simply be speaking about the events that are happening in the world today. It will be interesting to do that.

Who helped develop your morals?

My mother. And you know how she did that? She never used the words “time out,” like some parents do to their kids today. My mother would say, “Time out until I get a twig so I can smack your butt.” Ha ha ha… That’s when I had my first lessons in morality. When your mother dies you’ve lost your best teacher and best friend.

What is your message for young boys and girls who are practicing their guitars in some basement or garage and thinking about being stars some day?

To practice, but be original. To not copy. To come up with something different. To be themselves.

After the interview with Bo Diddley I remembered a text, long time ago, written in one of music magazines. The text explained possible period of global nuclear war;

“…and then, quite possibly, from the rubble, a man with one tooth in his face would come out, plug his guitar into the amp and sing, 'It’s Only Rock N’ Roll But I Like It.'”

There is nothing else to say but to hope that, the same one toothed guy with the guitar in his hand will be someone with the same personality, soul, and morality as Bo Diddley.


Zoran Misetic , Summer of 2002. in Buffalo, NY

- 00:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

PRICA O ZIMI

Kao mali djecarac , sjecam se da je zima imala svoje lice, svoje ruke i noge.
Zima je dolazila nekada u Studenom i zasigurno bez dvoumljenja u Prosincu. Sjecam se mirisa pecnice na naftu koja se nalazila u nasoj "primacoj" sobi. Stavili su je tamo mnogo prije nego li ce i nasa kuca, u ulici Djure Djakovica broj 4, dobiti , bas kao skoro i cijela Zenica, parno grijanje .
"Parno" nam je doslo u kucu zahvaljujuci velikoj Zeljezari, s cijim sam obojenim smogom odlazio na spavanje i ciji miris mi je ispunjavao nosnice dok sam pokusavao ujutro da otvorim moje krmeljave oci. Kazu da su djeca nespremna za zivot. Jedino na sto su djeca skoro po pravilu uvijek spremna ,jest' igranje. Zima u Zenici je imala svoje cari bez obzira sto bi nam svjez snjeg samo za dan il' jedno popodne, postajao crn i neprihvatljiv za grudvanje. No, kako se trebalo prilagoditi novonastaloj situaciji, mi bi smo kao klinci nastojali s svojim vunenim rukavicama da skinemo s snjega taj crni sloj, pa smo onda unezvjereno grabili bijeli sloj snjega prije nego li nam ga Zeljezara ponovo "ukrade".
Miris. Milsim da mi je nekako najvise u uspomeni ostao miris snjega... Valjda kada odrastas u gradu Velike Zeljezare svaki miris koji nije miris koksa postaje zanimljiv i prihvatljiv. Nekako s zimom i prvim snjegom djeciji crveni obrazi i promrzli prstici u mokrim rukavicama bivali su neotporni na svjezinu i ostrinu koje samo gospodja Hladnoca moze da ponudi.
Sankanje. Oh, da,da...Sankanje je bilo takodjer vrlo interesantno iskustvo. Sve kuce u "A" Naselju imale su poprilicno velik podrumski prostor. Svako proljece Zijo,Predo,Amne,Bojan i Srdjan provodili bi dane i noci izljepljujuci filmske plakate i postere i slicice rock grupa . Ovo "posteri i slicice rock grupa" iskidali bi nespretnim trzajem iz korica "Dzuboksa", "TINE" i njemackog lista "BRAVO". Umivali bi mi te podrumske prostore i pretvarali ih u nama najdraze disko klubove na Svijetu. E,kada bi zima pokucala na vrata , onda bi se podrumi vracali svojoj pravoj funkciji;"cuvanju skrivenog blaga". Da , upravo tako. Ja sam podrumski prostor ,natrpan kojekakvim iznosenim i vise neupotrebljivim stvarima koje su nekada davno pricinjavale veliko zadovoljstvo za vlasnika istih, smatrao mjestom na kome se nalazi blago koje ceka da bude otkriveno.
Moje "podrumsko blago" je bilo zapravo "blago" mojih susjeda koji su zivjeli iznad nas u istoj kuci. Cika Bosko i teta Lepa Marilovic. Stariji su bili jos dok sam se ja ucio kako zivjeti djecacki zivot u dobi 7.
Njihov podrum je od naseg dijelio tzv." zajednicki prostor".Stariji su taj prostor zvali "ves kuhinja". Meni je taj izraz bio vrlo zagonetan i nejasan jer, Boze moj ,imali smo i kuhinju s stednjakom a i u kupatilu nam se nalazila Gorenje masina za pranje rublja pa mi onda nikako nije jasno zasto bi neko dio podruma odredio da bude "ves kuhinja" . Mnogo godina kasnije, s malo vise mudrosti u mojoj glavi, shvatim da su sve kuce u "A" Naselju napravljene odmah po zavrsetku II Svjetskog Rata, te da su pravljenje uz fizicku i znalacku "pomoc" Njemaca koji su se nalazili u KPD-u kao ratni zarobljenici.
Medju njima je bilo dosta inzinjera i arhitekata tako da su u svome projektovanju "A" Naselja vidjeli i malu sansu da ponovo osjete nesto sto su oni zvali svojim domom. Dakle, po tom "njemackom uzoru" napravljena je i moja kuca s svojom "ves kuhinjom" u podrumu. Kazu da , su u Njemackoj pravili s pocetka stoljeca takve kuce koje bi u podrumima imali velike kazane uokvirene pravom crvenom ciglom i iz kojih bi se pravom crtom izvlacio dimnjak sve do vrha krova. Vatra bi se lozila u tim kazanima a ljudima bi koristenje te vrste energije bilo ostavljeno na njihovu odluku. Neki bi koristili ugrijanu vodu u kazanu za spravljanje hrane a neki bi opet istu koristili za pranje rublja. Zato i taj naziv;"ves kuhinja".
No, dobro. Kao sto vec rekoh moja prava podrumska misterija odnosila se zapravo na podrumski prostor mojih susjeda ,cika Boska i teta Lepe.
Iza vrata s drvenim resetkama ja bih znao do iznemoglosti da buljim u njihov podrum. Sve je bilo uredno. Na svome mjestu. Nekoliko velikih kovcega u desnom kutu prodrumske prostorije dovodili su moju mastu o "izgubljenom blagu" do ludila ... Na zidovima, koje su kao po kakvom nepisanom pravilu,Marilovici skoro svake jeseni krecili dok je vani temperatura jos uvijek takvo sto osiguravala, nalazilo se mnostvo starih drvenih skija, jedne prekrasne skoro antikne saonice , i mnogo vezova za skije.
Cinjenica da sam ja iz moje perspektive, a govorimo o 1972. godini zagledao ove stare skije i saonice koje su pripadale vise 1930-tim - 1940-tim vremenima nego mojoj 1972. godini ,je samo jos vise cinila ovaj podrum Marilovica zagonetnim i spremnim na "otkrivanje". U svome pokusaju da "otkrijem magiju" podruma Marilovicevih, napravim veliku odluku zbog koje me je otac "pocastio"velikom samarcinom. Kako mi nije polazilo za rukom da se provucem kroz drvene resetke na vratima te kako mi nije ni palo na pamet da pokucam na vrata Marilovica i da ih jednostavno upitam za objasnjenje o dva sanduka i skijama koje su ukrasavale zidove njihovog podruma,ja odlucim da otvorim mali podrumski prozor na njihovoj strani podruma te da se kriomice uvucem u isti na svom istrazivackom pohodu ka otkrivanju podrumskih misterija.
Duga prica tu biva kratka...Prozor sam uspjesno otvorio ,pokusao se provuci i naravno...zaglavio.
Niti sam mogao naprijed, niti sam mogao nazad. Naravno moje panicno plakanje i urlikanje privuklo je moga oca Antu da proviri na prozor i vidi sto se to zbiva napolju. Nakon sat vremena provedenih u razmisljanju najmanje 20-tak susjeda cija testera je idealnija za zeljezni prozorski ram , konacno su me izvukli iz vrlo nezahvalne situacije "cuvara prozora u zimskom periodu".
Kasnije sam vidio oca u razgovoru s Marilovicima kako samo klima glavom i ponavlja poput pokvarene gramofonske ploce ;" Uvjeravam vas gospodjo Marilovic da se to nece vise ponoviti."
Dakle, poslije te moje djecije znatizelje ja sam se posvetio mojim sankama kupljenim u podrumu ali ovoga puta u podrumu Robne Kuce "Nama".
Nase sankanje se uglavnom desavalo ma maloj uzvisici koju smo mi ponoisno zvali brdo.
"Brdo" se nalazilo odmah iza zgrade koju su svi zvali "Zgrada S Buticima". Dakle, iza te zgrade prvo je isao jedan parking a onda se to brdasce spustalo do naseg nogometnog i svakakvog drugog terena. Zimi bi sve bilo prekriveno ,barem tih nekoliko sati ,bijelim pokrivacem koji bi sakrivao parking i nogometni teren i poput kakve elegantne zenske figure pretvarao tu uzvisicu u BRDO a nas u skijase i sanjkase ozbiljnih namjera.
Ustvari , mi smo vise zamisljali da se vozimo na “bobu”. Uzmemo zalet od nekih desetak metara i trkom na kome bi nam zavidjela i najveca imena iz svijeta atletike , dodjemo do ivice nasega Brda I onda….zuuuuuuummmmm.
Sve se svodilo na to tko ce dalje da ode s saonicama. Pripremali bi te nase saonice i po 15-tak minuta prije nego li bi natjecanje pocelo. Metalni dijelovi nasih saonica bili bi podmazani do savrsenstva voskom svijeca koje bi smo otudjili bespravno iz ostava nasih domova.
Da bi doista napravili “brzu stazu” bilo je posve za normalno da se jednostavno ,noc prije, pozabavimo zalijevanjem vode po istoj tako da naredni dan dobijemo stazu na kojoj bi nam i Planica zavidjela.
A onda , onako izmoreni i mokri od snjega cija nam se hladnoca vec uveliko uvukla u kosti, mi bi odlazili do Tahiroviceve slasticarne ne zbog kolaca vec zbog cinjenice da je odmah do slasticarne bila i ova mala prodavnica u kojoj su se prodavale orasnice, kospice, i nama narocito bitno, przeno kestenje.
S przenim kestenom, promrzlim rukama i crvenim obrazima zima je imala smisla . Zato se i dana danas sjetim tih malih epizodica iz moga zivota i po pravilu me uhvati ludilo nostalgije. Danas, u toplini doma moga, daleko, s drugu stranu Oceana gledam jednu drugaciju zimu . U ovoj zimi ne osjecam da sam dio slike a i nosnice mi se ne bore s onim mirisima iz zima djetinjstva moga. Istina , snjeg je vise i duze bijel…A sto cemo…Vrijeme ide dalje i valjda ce i ove zime nekome biti nostalgicne…. Valja ici spavat’… Noc je i vani je sve bijelo.


Zoran Misetic, Pittsburgh, 12/31/04

- 00:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 31.12.2004.

Intervju s Micky Dolenz ( The Monkees )

INTERVJU S MICKY DOLENZ,(THE MONKEES)

1)
-1967.godine grupa The Monkees je po popularnosti "tukla" The Beatles na svakom koraku. Cak sto vise,te iste godine The Beatles,The Beach Boys i The Rolling Stones zajedno nisu mogli prodati vise nosaca zvuka nego li The Monkees.
No samo dvije godine poslije , nakon fantasticnoga uspona, The Monkees postaju predmet zdrave zajebancije medju svim ozbiljnijim ljubiteljima rock glazbe.
1969 su ih skoro svi,koji su imalo drzali do svog rock pedigrea,smatrali obicnim plagijatorima cije pjesme nisu imale apsolutno nikakvu poruku.

-Pjevati o nicemu a zivjeti u okruzenju koje je svakodnevno ispracalo tisuce mladih amerikanaca na njihov put ka surovoj vietnamskoj realsnosti,znacilo je samo
jedno-ODLAZAK U ZABORAV!

Naravno,The Monkees nikada nisu izgubili sve svoje obozavatelje,u sto sam se i sam uvjerio na njihovom koncertu u Pittsburgh-u. Na tom koncertu je tisuce mladih(citaj :16-togodisnjaka) i starih(citaj:50-togodisnjaka)doslo da pozdrave njihovo ponovno okupljanje prigodom njihove USA mini turneje.

-

• ZORAN MISETIC: Sto su korijeni prezimena Dolenz?

MICKY DOLENZ:Moji roditelji su rodom iz Trsta i koliko je meni poznato po prici moga oca mi smo slovenskog porijekla.Moj otac je upravo prije nekoliko godina isao u Trst da se vidi s nasom rodbinom koja jos uvijek tamo zivi. Sto se tice mene ja nisam imao priliku da posjetim Trst ali iz price mojih roditelja zakljucujem da je Trst divan grad.

• ZORAN MISETIC: S tvojih"korijena" predjimo na "korijenje"grupe The Monkees. Kako i zasto ime The Monkees?

MICKY DOLENZ:Ljudi koji su te 1965. bili idejni tvorci TV serijala The Monkees,odlucili su se za ovo "zivotinjsko" ime jer su pokusavali izravno da pariraju grupama kao sto su The Beatles ili The Birds.Zapravo nas tv show i jeste bio napravljen s svjesnom namjerom da podsjeti gledatelje na film "A HARD DAYS NIGHT"ciji su glavni akteri The Beatles. Naravno,danas s ove vremenske distance mogao bi se cak sloziti i s onim konstatiranjem da smo mi zapravo "otvorili vrata" za jednu pravu muzicku televiziju kao sto je MTV danas.

• ZORAN MISETIC:Po cemu to zakljucujes?


MICKY DOLENZ:S kraja 50-tih i spocetka 60-tih TV je ovdje odigrala veliku ulogu u populiziranju i samim tim,prodaji ploca ,recimo Chubby Checker-a na
"American Bandstand" ili Elvis-a i The Beatles na "Ed Sullivan Show" ali mi(The Monkees)smo bili prvi pravi pokusaj TV da kreira jedan muzicki fenomen koji je trebao da osigura prodaju suvenira i ako vidis kako danas MTV operira onda ce ti biti jasno o cemu govorim...

• ZORAN MISETIC:Kako je doslo do toga da se prijavis na audiciju za TV ShowThe Monkes?

MICKY DOLENZ:Ja sam u to vrijeme,milsim da je bio deveti mjesec 1965,imao ugovor s "SCREEN GEMS AGENCY" i taj ugovor se "vukao" jos iz
perioda 1956-58 kada sam kao mali djecarac nastupao u TV seriji "CIRCUS BOY".
Upravo u Pittsburgh-u je bio jedan od mojih prvih nastupa ispred jednog slona iz zooloskog vrta.U svakom slucaju,jeste bilo glumacko
iskustvo ali nisam siguran koliko je to imalo veze s rock glazbom...hahahaha....
Davy Jones je kao Englez vec imao ulogu Artful Dodger u Broadway-skoj predstavi "Oliver". Mike Nesmith,cija je majka izumila White
Out,bio je prakticno pokupljen direktno s ulice na ovu audiciju. Peter Tork je izabran na otvorenoj audiciji i znam da je on u to vrijeme
nastupao kao folk pjevac u Greenwich Village prije nego je dosao u California....

ZORAN MISETIC:Da li je tocno da su se na ovu audiciju za The Monkees javili i Charles Manson i stephen Stills (CSN&Y)?

MICKY DOLENZ:Da. To je tocno. Ja sam to doznao nekoliko godina kasnije ali je definitivno tocno da su ova dvojica aplicirala za "moj posao".
Znam i to da Charles Manson-a nisu prihvatili zbog toga sto nije imao dovoljno "slatkastu facu" a za Stephen Stills-a su naveli razlog njegove
nezdrave zube...

ZORAN MISETIC:...i zbog toga sto je inzistirao da pise njegovu vlastitu muziku?

MICKY DOLENZ:Nisam siguran da je on to doista ZAHTIJEVAO!

• ZORAN MISETIC:Ok! Da li ste vi imali takvih zahtijeva te koliko vas je emotivno kostalo to slaganje s konceptom:"skaci ispred kamere,otvaraj
usta pretvarajuci se da pjevas i postani zvijezda"?

MICKY DOLENZ: Hmmm....Nas pravi rock fanovi nisu nikada nesto pretjerano voljeli. Nama je to bilo jasno od samoga pocetka.To je bilo vrijeme kada je rock muzika vec uveliko pocela da biva angazirana oko rata u Vietnamu.
Sjecam se kako smo i mi potajno obozavali Barry McGuire i njegovu pjesmu "Eve of Destruction"....cak su se i The Beatles poceli
prilagodjavati....poceli su se kretati ka tom,da ga nazovem,intelektualnom pristupu rock muzici...
Mi smo kao grupa poceli ozbiljno razmisljati o bjegu od nestvarnog jos tijekom 1966. da bi vec s pocetka 1967. odlucili da napravimo
malu "pobunu" i javnost kazemo da smo mi samo plagijatori koji pokusavaju da dobro zabave i publiku i sebe...

• ZORAN MISETIC:Ali upravo te godine ste bili najtiraznija svjestka rock grupa. The Rolling Stones,The Beach Boys i The Betales zajedno nisu
uspijevali da prodaju vise albuma nego The Monkees. Zasto bas u tom trenutku da se odlucite za istinu o tv-show i sebi kao rock grupi?

MICKY DOLENZ: Bili smo na vrhuncu nase karijere i bilo je posve logicno da u tom trenutku kazemo sto mislimo i kako se osjecamo o onome sto
radimo i kao glumci i kao muzicari.Jednostavno receno,nismo se osjecali sretnima radeci taj
"posao".Nije nam se dopala ideja da budemo lutke s kojima bi svatko mogao operirati kako zeli.Davy je u to vrijeme bio veoma vokalan glede
ovoga topika i on je zastupao sve nas kada je na toj press konferenciji s pocetka 1967. rekao da mi ne zelimo da budemo mehanicke igracke
kojima netko drugi stalno govori gdje da idemo i sto da radimo i da nikako ne govorimo i razmisljamo o ratu u Vietnam-u
jer to bi "moglo uciniti nervoznima nase obozavatelje".U to vrijeme je nasa pjesma
"I'm a Beliver"(koju je inace napisao Neil Diamon-opaska autora ovoga teksta)bila na vrhu svih pop muzickih lista i tu se zadrzala punih deset
tijedana. U razgovoru koji smo imali izmedju nas,clanova grupe, odlucili smo da Davy "izadje" s izjavom u New York Times-u"da smo mi nista
drugo neko ljudi koji vode marketing department neke velike kompanije te da kao takvi nastojimo da prodamo produkt...Da prodamo The
Monkees" !
Nakon tog interview-a u New York Times-u bili smo zasuti ponudama svih mogucih listova,radio i tv stanica da nastavimo s nasom "ispovijedi".
Mike Nesmith i ja smo u tom periodu dali interview Saturday Evening Post i njima smo rekli da dodje vrijeme kad ti jednostavno moras da
povuces crtu kao covijek.
Rekli smo im da mi nemamo nista s muzikom koja je stvorila The Monkees i pokusali smo im objasniti kako se debilno osjecamo kada moramo ici
na scenu i pretvarati se i dublirati nekoga drugoga muziku...

• ZORAN MISETIC:Kako su na takvu izjavu reagirali tvorci image-a grupe The Monkees?

MICKY DOLENZ : Oni su reagirali upravo onako kako smo i pretpostavili da ce reagirati.Don Kirshner koji je kompletno kontrolirao nas
zvuk,dozvoljavajuci nam samo da ponekad dubliramo glasove na muzickim trakama,nije nas napustio vec je bio otpusten od strane nase
diskografske kuce...

• ZORAN MISETIC: Cini mi se da se The Monkees i Kirsher nikada nisu nesto pretjerano voljeli?

MICKY DOLENZ: Istina. S njim smo se doista osjecali poput kakvih pokusnih kunica koji su tu bili samo zbog nekakvih njegovih eksperimenata.
Cak jedne prilike on uopce nije zelio da nas kontaktira prije nego je objavio jedan od albuma The Monkees. Mike (Nesmith) ga narocito nije
mnogo volio.

• ZORAN MISETIC:No neki drugi idejni kreatori The Monkees su vas napustili zbog toga sto vise nisu zeljeli da budu dio tog laznog image.Kako je
doslo do razlaza s producentom vasega tv show-a,Bob Rafelsonom?

MICKY DOLENZ: Bob je napustio cijelu ovu ideju o Monkees zato sto je njegov glavni interes bio da se dokopa novca i da zapocne ozbiljnu
redateljsku karijeru. (Bob Rafelson je rezirao film "Five Easy Pieces"-opaska autora teksta)Mislim da
on nikada nije pokazao nekakvo gadjenje prema nama, clanovima grupe The Monkees ,vec je svoje neslaganje usmjerio prema generalnoj ideji da
se od necega sto nema pravu umjetnicku vrijednost napravi nesto sto ce cijeli Svijet stavljati na pijedestal obozavanja!

• ZORAN MISETIC:Te kljucne 1967. ste se zblizili s The Beatles and Jimi Hendrix? Kako je dolso do toga?

MICKY DOLENZ: Mi smo u ljeto 1967. otisli na turneju u Englesku i tamo smo docekani skoro kao clanovi kraljevske obitelji.hahahaha....U
Engleskoj smo u to vrijeme bili velike zvijezde i sjecam se da su mi rekli da je nasu tiskovnu konferenciju u Royal Garden Hotelu u Kensingtonu
posjetilo vise novinara nego tiskovnu konferenciju koju je 1945. na istome mjestu uprilicio Vinston Cherchill prigodom zavrsetka WWII. U
svakom slucaju a vrijeme toga boravka u Engleskoj
bili smo pozvani od clanova The Beatles da posjetimo nekoliko privatnih tuluma i tu smo se s njima upoznali i zblizili.Narocito je to bilo drago
Davy Jones-u koji je bio Englez i on je za The Beatles "gajio "specijalne osjecaje i bio je vrlo ponosan na to poznanstvo.

• ZORAN MISETIC:Koji clan The Beatles se tebe najvise dojmio?

MICKY DOLENZ: John Lennon definitivno! On je tada pokazivao dostatnu kolicinu ozbiljnosti i sarmantnosti glede svega onoga sto se desavalo
na politickoj i kulturnoj svjetskoj sceni u to vrijeme. Bio je vrlo zabrinut zbog rata u Vietnamu i dosta vremena smo provodili pricajuci o tome. U
svakom slucaju ,nisam siguran da je on nas nesto pretjerano puno "mirisao". Definitivno ne koliko smo mi njega postovali....

• ZORAN MISETIC: Jimmy Hendrix?

MICKY DOLENZ: Apsolutno ista stvar. Jimmy je bio pozvan da zajedno s svojom grupom nastupi kao pred-grupa na nasoj USA turneji u to
vrijeme.
To je bilo u vrijeme prije nego li ce Jimmy Hendrix postati vrlo popularna ikona u svijetu rock glazbe. Bilo je vrlo frustrirajuce za njega a i za nas
kada bi on ,recimo,svirao psihodelicnu "Purple Haze" a publika,sve sami tinejdjeri, bi ga ispracali s negodovanjem i zvizducima trazeci da se The
Monkees pojave na sceni.
Mi smo vec tada znali da je Jimmy unikatna artisticka figura i da ono sto je on svirao samo u jednom tonu je vise nego li sto smo mi dali na svim
nasim albumima zajedno. Na zalost,a sto je bilo i posve logicno,Jimmy Hendrix je vec nakon nekoliko nastupa odlucio da napusti nasu turneju i
znam da je nas managment u to vrijeme izasao s informacijom za press da je Jimi napustio turneju jer je organizacija "Kcerke Americke
Revolucije"protestirala da je "njegov nastup bio previse s erotskim nabojem".

• ZORAN MISETIC:Ubrzo nakon toga i vi se razilazite kao grupa?

MICKY DOLENZ: Do naseg razlaza nije doslo te vec naredne ,1968. godine.
Prvi koji je odlucio da napusti The Monkees bio je Peter Tork. U to vrijeme mi smo imali "vani" i film "Head"koji je dobio grozne kritike u USA i
Engleskoj ali koji je ,tko zna zbog cega, proglasen filmskim remek-djelom u Francuskoj. Usvakom slucaju to je bilo vrijeme kada smo svi mi poceli
ozbiljno razmisljati o razlazu s The Monkes i tom "filozofijom". Nakon te 1968. mi smo nastavili da budemo aktivni na individualnom planu glede
muzike i filma.

• ZORAN MISETIC:20 godina poslije,MTV vam je odao pocast jednim dugim tv maratonom?

MICKY DOLENZ: Da. Oni su te godine odlucili da evociraju uspomenu na The Monkees tako sto su "u jednom komadu" punih 22 sata emitirali
originalne The Monkees epizode a taj su maraton nazvali "Pleasant Valley Sunday" po jednoj nasoj pjesmi koja se bavila kritiziranjem zivota
u "predgradju".

• ZORAN MISETIC:Sto danas znaci biti The Monkees?

MICKY DOLENZ: Mi smo imali ovu mini turneju po USA a planirane koncerte u UK smo odgodili zbog Sept. 11 I svega onoga sto se desilo toga
dana u New York-u,Washington-u I Pittsburgh-u. Nakon svih ovih godina mi jos uvijek pronalazimo dovoljno razloga da se dobro zabavimo na
pozornici. Ovoga puta nasi nastupi su NASI u svakom znacenju te rijeci. Naravo,svi mi imamo nase dodatne samostalne angazmane bilo da je u
pitanju muzika,film ili kao u mom slucaju- slikanje.

• ZORAN MISETIC: Za kraj,da li planirate posjetiti krajeve od kojih tvoje prezime vuce korijenje?

MICKY DOLENZ: Ne,na ovoj turneji. Ali nije iskljuceno da ukoliko nas netko pozove iz Slovenije da ne napravimo taj “dodatni put”.

Jos dobrih sat vremena su Micky Dolenz i potpisnik ovih redova ostali za sankom prilikom cega mi je Micky cak ostavio i telefonski broj svoga
kucnog ureda rekavsi da ukoliko netko od promotera iz Slovenije odluci da ih pozove u "goste" slobodno ga mogu kontaktirati na taj broj.

Zoran Misetic,Pittsburgh-USA

- 17:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2007  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

ABOUT ZORAN MISETIC
As put by the modest Zoran, "this is short biography of not really short man." Zoran Misetic was born 1965 in former Yugoslavia. He had his first article published in the rock magazine, Dzuboks, when he was just 12 years old and was hooked on journalism and the music scene ever since. Zoran has worked for a variety of newspapers, radio stations, and even television in his ongoing career.

From 1985 through 1990 Zoran attended the University of Zagreb. During that period he spent more time surrounding himself with political dissidents, rock musicians, and writers from Croatia than attendning classes. Involvement with the student political movement brought Zoran behind the microphone in a few very popular radio stations where he interviewed myriad of interesting people, including Joan Baez, brittish-reggae group UB40, Spandau Ballet, and major political figures in Yugoslavia.

In 1990, Zoran invested his own money and launched Eastern Europe's first privately owned radio station, RADIO CD. Unfortunately, just one year after opening the successful radio station, Zoran and his family were froced to move back to Zagreb due to the outbreak of war in that part of Europe. From there, Zoran worked for Washington D.C.'s Voice of America as a war correspondent. In 1993 Zoran was commended by the Belgian Peace Organization and won the International Award, Pen of Peace, for independent journalism.

In 1994, after moving his family to the USA, Zoran continued to conduct interviews and write articles for various European magazines & newspapers, including "Morning News" and "Rock Express". Zoran and his wife Diana host interviews and roundtable discussions at LBD with numerous pop culture icons like Burton Morris (artist), Bo Diddley (blues musician), Miky Dolenz (The Monkeys), Glen Matlock (Sex Pistols), Flogging Molly, etc, etc. Check out the Pop Culture @ LBD Section for pictures and exclusive interviews.


----------------------------------
MIŠETIĆ
Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od Miše odnosno Mišeta, jednog od naših oblika biblijskog imena hebrejskog podrijetla Mihovil (Michael), što znači "koji je kao Bog."
U Hrvatskoj danas živi 410 osoba s prezimenom Mišetić (Brač, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Istog jezičnog postanja su i prezimena: Miše (580, Trogir, srednja Dalmacija), Mišerda (Split, srednja Dalmacija), Mišerić (110, Velika Gorica), Mišeta (100, Duborvnik, Omiš, Istra), Mišević (150, Imotska krajina, srednja Dalmacija, istočna Slavonija).
Mišetići su noviji stanovnici Muća Donjeg; doseljenici s otoka Brača. Danas u Muću Donjem žive jedna dvočlana obitelj tog roda.
Brački Mišetići nekoć su imali i plemićku i pučku granu. U Hercegovini ( Ljubuski, Vitina,Grabovnik ) zive Mišetići koji su zapravo doseljenici u te krajeve iz Dalmacije (Brac i Trogir) i jedna loza Misetica je nastala tako sto je prezime Miše postepeno postalo Mišetić. Nakon II Svjetskog Rata (s pocetkom 1960tih) jedan dio tih Hercegovačkih Mišetića je zavrsio i u centralnoj Bosni (Sarajevo i Zenica) a drugi dio je migrirao u Zagreb.
U dodatku popisa bračkog izvornog plemstva iz 1657. godine nalazi se obitelj Matijašić, međutim u selačkoj (Selca) matici spominju se Mišetić vulgo Matijašić, pa se može pretpostaviti da se radi o dvama jezičnim inačicama istog prezimena. U Reformacijama Statuta iz 1420. godine spominje se sudac Missetich Joannes Petri. Nalaze se također i u popisu vlasnika gornjoselskih pašnjaka 1589. godine.
U ispravi od 18. ožujka 1228. godine iz bračkog mjesta Spliske spominje se Mihovil Mišetić pokojnog Šimuna kao jedan od nosilaca vlasti u naselju Škrip.
Među sedam obitelji koj su preselile iz Škripa u uvalu (luku) Splisku nalazi se i obitelj Mihovila Mišetića, a doseljenici su uz dopuštenje svjetovnih i crkvenih vlasti utemeljili naselje Spliska, sagradili crkvu posvećenu Svetoj Mariji, osnovali bratovštinu s nazivom „Na čast Bogu i njegovoj majci“ i priredili tri bratinska groba. Tada je Mihovil Mišetić izabran za jednog od ukupno dvojice skrbnika nove crkve u Spliskoj.
Među bračkim pučanima (ordine popolare) koji su 26. siječnja 1574. godine primili sol, te u popisu u vezi s novačenjem za bračku ratnu galiju 1625. godine, upisani su na području Škripa i pučani s prezimenom Mišetić.