Cika Elvis J Kurtovich se obraca djeci i odraslima ( ili "sto si stariji manje si mladji",Grunf ;Alan Ford #14
KO MASTA DESI MU SE SVASTA

Šta vi mislite biti kad porastete?Jeste li razmišljali i dali vam se želje vremenom mijenjaju?
Jeli je istina da djeca hoće da budu vatrogasci,odžačari,prodavači sladoleda,njihovi roditelji hoće da im djeca budu doktori,advokati,direktori...a u stvarnom životu ispadne nešto ,,u sredini''?
Predpostavljam da mnogo dječaka u vašim godinama mašta da postanu piloti,a djevojčice sanjaju o pozivu stjuardese.Nažalost imam loše vijesti da vam saopštim.Jedina avio-kompanija u našoj zemlji je propala i svi su trenutno bez posla...Ali-nastavite da maštate!Dok vi završite škole možda će se stvari popraviti!
A mogu se i pokvariti!Evo primjera.
Kad sam završio srednju školu odlučio sam da upišem studij građevine.U to doba taj posao je donosio novac.Mogli ste otići sa našim jakim građevinskim firmama u Libiju,Irak,izdržati par godina rada na suncu i vratiti se puni para...To je bilo tako rašireno da je čak i napisana novokomponovana narodna pjesma ,,Dođi dragi,ljubi me u mraku,onaj mi je šupak u Iraku!''
Ali kako sam dugo i temeljito studirao-kad sam završio nigdje posla!Irak i Iran zaratiše itd...
Zato vam je moj savjet-učite,igrajte se u slobodno vrijeme,a život će sam da vas usmjeri šta da budete u životu!
Kad je prije 25 godina moj rođak upisivao elektrotehniku moja majka ga je savjetovala:,,Upiši građevinu.Završiš,odeš vani sa našom jakom firmom,vratiš se mlad,pun para!Šta će ti elektrotehnika?Tu smo mi slabi,gdje ćemo se takmičiti sa Japancima!?''
Ipak moj rođak upisa studij ,,slabe struje'',u to doba se pojaviše i kompjuteri,programiranje i te stvari.Ispostavilo se da je informatika budućnost i da nije važno jesi li Japanac,Amerikanac ili naš čovjek -ako znaš malo engleskog i naučiš programirati.Čim je završio faks krenu ga biznis,i eno ga danas u Americi,rastura,ima svoju firmu...
Naši ljudi koji žive u Engleskoj kažu da tamo najbolje zarađuju zanatlije.Tu su ljudi učeći marketing,menadžment,umjetnosti i kompjutere-zaboravili da rade nešto korisno sa rukama.Kad zovneš majstora da ti popravi bojler-on ti naplati 200 maraka!
Evo još jedne šanse i za one koji neće ići na visoke škole!
Možda ovo jednog dana bude i kod nas:na Zapadu ljudi dobro žive i svašta bacaju u smeće.Tu možete naći divnog namještaja,tehnike...Svašta!Ali...Dok vi nađete nešto lijepo-drugi su pokupili!I zato je nacjenjenije radno mjesto smetljara!Oni prvi naiđu i pokupe ono što vrijedi!
Evo za kraj primjera iz detektivske serije koji govori kako se vremenom i odrastanjem stvari mijenjaju:
Jedan dječak pomaže policajcu da riješi zločin.Mali je genijalac,pravi robote,kompjutere...Čudo od djeteta.Zadivljeno gleda u detektiva i pita:,,Znate li šta sam kad sam imao tri godine želio da budem kad porastem?''
Detektiv:,,Želio si da budeš policajac!''
Dječak-genije:,,Bravo,kako ste pogodili!?''
Detektiv:,,Imam iskustvo detektiva.Gledao sam kako zadivljeno gledaš u moju policijsku značku,a znam i da svi mali dječaci hoće da budu policajci!''
Dječak(tužno):,,Ali kad sam imao pet godina rekli su mi da ne mogu biti policajac...''
Detektiv:,,A zašto?''
Dječak:,,Rekli su mi da sam za to...PREVIŠE PAMETAN!''


Elvis J Kurtovich
_____________________________________________________________________________________________________________________

SJECANJA JEDNOG SKOLOVANOG PRIMITIVCA

Maturirao sam 1980.Pripadam generaciji učenika Druge gimnazije koja je zadnja učila po ,,neusmjerenom'' programu i prva išla u vojsku nakon završetka srednje škole.
Imali smo sreću da se na nama ne prave ekperimenti i izmišljaju zanimanja tipa ,,asistent prevodioca''
(to je valjda svršeni srednjoškolac jezičke gimanazije koji pravom prevodiocu otvara riječnik?)ili
,,pomoćnik brijača''(onaj koji je završio samo trogodišnju školu za frizera,u šali nazvan ,,nanosač pjene'').
Ali imali smo i nesreću da nam Tito umre neposredno prije mature,pa nismo ni imali matursku zabavu.
No i ta nesreća je relatavna jer neke generacije koje su došle poslije nas prošle su još gore:neki od njih su ostali ne samo bez maturske zabave nego i bez same škole...
Učili smo latinski.To nam se činilo besmisleno jer se taj jezik više nigdje ne govori.No kasnije sam čuo da u jednom selu u Švicarskoj ljudi još govore neku verziju latinskog i učenik Druge gimnazije uspio bi ,uz malo mahanja rukama,da se s njima sporazumije!
Od čudnih predmeta imali smo ,,Odbranu i zaštitu''.Učili smo o raznim vrstama naoružanja a imali smo i gađanje na strelištu u lokalitetu Pašinog brda.Pričalo se da je jedan učenik ranijih generacija ustrijelio kravu koja se pojavila nepozvana na strelištu pa je škola morala vlasniku platiti odštetu.
Bilo je tu dosta zastoja na starim puškama,a jedan je izazvala moja drugarica iz razreda koja je,slabo obučena a i prirodno smotana,pokušavala metak u cijev da ubaci naopako!
Ali u četvrtom razredu,kao potvrdu svoje zrelosti dobili smo predmet Filozofiju!
Jao kako smo bili ponosni i pravili se da nešto kontamo o tome!
Sjećam se jednom da je naš drug iz razreda zaspao na času,vjerovatno iscrpljen i mamuran od predhodne večeri.Kad je prof. Lačević došla do njega da ponešto prodiskutuje o Kantu i Hegelu,drug iz klupe počeo je da ga drma i budi.Profesorica je tiho rekla:,,Ne-nemojte ga buditi!Možda je to njegova spoznaja!Možda tako on raščlanjuje bitak od nebitka...(ili nešto slično.Nek mi profesorica ne zamjeri netačan citat.Znam samo da smo se smijali,a ovaj tek probuđeni bunovni đak nije kontao što mu se smijemo!)
Bilo je u moje doba i u našoj gimnaziji učenika koji su tu slučajno zalutali(,,tema poeme Ivana Gorana Kovačića ,,Jama'' je...(šapni!)... težak život ljudi u jami'', ,,prevod ove rečenice sa latinskog je...(šapni!)...je...Stari Latini su letjeli u helikopterima!'').
Ti su učenici brzo spoznali da ima srednjih škola po Sarajevu primjerenijih njihovim interesima(npr. jedna gimnazija kojoj nećemo pominjati ime samo ćemo reći da smo je zvali ,,kaubojska''...)
Kad sam,slijedeći svoj zacrtani put da završim školovanje kao ,,pješak'',upisao obližnji studij gradjevine,uvodni govor dekana me je podsjetio na te ,,otpale'' učenike Druge gimnazije.
On je,aludirajući na studente koji će uskoro da pređu na lakše fakultete,lagano prijeteći,rekao:,,Dobro došli-budući inžinjeri građevine,pravnici,ekonomisti...''
Ali pravi šok ,,realnog svijeta'' doživio sam tek u JNA.Tu sam spoznao da ima ljudi koji ne znaju nabrojati ni jednu susjednu zemlju našoj,ni jednu socijalističku zemlju osim SSSR-a itd...
Naravno-u mojim sjećanjima ne smijem zaboraviti ni kafanu Šetalište kojoj bi posthumno trebalo priznati status ,,dodatnog objekta'' Druge gimnazije.
Nedavno sam se morao sa nekim naći na pola puta od Ciglana prema gradu.Rekoh mu:Čekaj me kod Šetališta za 10 minuta!
I onda je nastao kuršlus...Nije razumio!
Kako nekom ko ima 20-tak godina objasniti ,,nađemo se tamo gdje je nekad bila kafana Šetalište!?Pitaj nekog!?''
Hm...Ima i lakše rješenje.Čekaj me kod Druge gimnazije!
No,kad se nije imalo para za Šetalište sa časa bi bježali jednostavno sjedeći u parku.Tako smo jednom sjedili u parku kada je učenici Jasni Gospić,koja je već bila zvijezda i imala hit ,,Dođi u pet do pet...'', prišla jedna curica i zatražila autogram!
Dijete nije znalo da je ,,teta Jasna'' samo jedna učenica trećeg razreda Druge gimnazije koja je odlučila da malo ,,prolufta'' (pluća!)
Sve ide i prolazi.Nema Šetališta,Centralni komitet nije više Centralni komitet,Američka ambasada će se preseliti.Ali Druga Gimnazija će ostati.
Izrasti će i novo drveće u parku.A učenici koji danas pobjeđuju na matematičkim olimpijadama nastaviće da pronose slavu naše škole.Koja nam se nekad činila stroga i teška,ali nas je dobro pripremila za život.
Koji je još teži...

Elvis J Kurtovich


__________________________________________________________________________________________________________________

NIJE ZA SVAKOGA RASPUST

Dolazi raspust.
Ta riječ je nastala od riječi ,,raspušten'' što znači-pušten s lanca.
U raznim krajevima svijeta đaci svoj tradicionalni praznik-Zadnji Dan Škole proslavljaju na različite načine.Posipanje prolaznika brašnom,paljenje teka i knjiga,cijepanje đačkih kecelja u vremenu kompjutera i novih tehnologija doživljavaju izmjene.Pošto se ocjene danas ubacuju u kompjuter krađa dnevnika iz zbornice više nije popularna kao nekada...
Već ste primijetili u ovih nekoliko školskih godina pravilo za zimski raspust:Snijeg padne obično zadnji dan raspusta...
A za ljetni raspust ima jedna još gora stvar!
Ta se gora stvar može objasniti rečenicom NIJE ZA SVAKOGA RASPUST!
Nakon te tužne rečenice pedagog bi pogledao određene učenike i pozdravio se sa njima riječima,,Vidimo se na popravnom!''
No ima i zemalja gdje u nižim razredima,a negdje i cijelu osnovnu školu svi učenici automatski idu u sljedeći razred.Nema ponavljača!
No ti obrazovni sistemi imaju i svojih nedostataka...
Tako je američki predsjednik nedavno obilazio škole u kojime uče djeca običnih i malo siromašnijih ljudi.
Malo je i popričao sa učenicima i,tu i tamo,ponešto ih i priupitao...
Ubrzo nakon tih razgovora pa školama okupio je najvažnije ljude u Americi da im kaže šta je tamo zatekao.A šta je tamo vidio zaključićemo po naredbi koju je izdao.Obrativši se cijeloj naciji rekao je:
,,Zahtijevam da u narednih nekoliko godina postignemo da u USA svaki učenik trećeg razreda ZNA DA ČITA I PIŠE!!!''
Nas je učiteljica preko ljeta tjerala da pišemo dnevnik.Da ne zaboravimo pisati.I naravno,većina učenika nisu toj obavezi pridavali pažnju!(Biće uhvaćeni u nemanju dnevnika tek iduće godine!)
Moja majka je sačuvala moje dnevnike sa prelaza iz prvi u drugi na zimskom raspustu drugog razreda.
Kakvih tu gluposti ima!!!
Dok sam se kao svršeni prvačić uglavnom držao provjerenih formi(,,Danas mi se nije ništa dogodilo...''
,,Danas se igrao i gledao crtane...'' , ,,Danas mi se nije ništa dogodilo...'')kao učenik drugog razreda već sam se i raspisao(,,Danas išli kod zubara.Nisam se bojao.Mama pala na ledu.Vodili je kod doktora.Kaže da je slomila kičmu na tri dijela.Jedva došla do kuće...''

Elvis J Kurtovich


___________________________________________________________________________________________________________________

KAKO UPOZNATI KOKU

U našem današnjem predavanju osvrnućemo se na temu koja je uvijek aktuelna i bolna.
Da sam pravi profesor nazvao bih je ,,komunikacijska problematika adolescentskih kontakata'' ili tako nekako.Ali pošto nisam pravi profesor,već vaš stariji drug i jaran,nazvaćemo današnje ,,predavanje''
,,Kako upoznati koku i zbližiti se sa njom do najveće moguće granice''(a pri tome se ne isprovaljivati previše)

Naše predavanje biti će od velike koristi i čitateljkama jer će moći da uoče strategije muških ,,napada'' i zatim same odluče dali da se ,,brane'' ili jednostavno ,,popuste''(bez obzira dali se momak isprovaljivao previše ili samo u granicama normale).

Prvi pristup koji može dati rezultata je NAPADATI SVAKO ZGODNO ŽENSKO koje se pojavi na horizontu.Evo i matematičkog objašnjanja mog poznanika:,,Ja napadnem 50 ženskih dnevno.48 me odbiju,2 ne.Dvije ženske dnevno-meni dovoljno!!!

Drugi pristup je prihvatljiviji za stidljive momke.Evo o čemu se radi.Kako izbjeći pitanje:,,Hoćeš li da se zabavljamo''(,,Ho'š da se skontamo'') i vjerovatno sramoćenje i odbijanje?Evo metode:Neka tvoj najbolji drug ode i njenoj najboljoj drugarici kaže da se ona tebi sviđa i da ispita ima li šanse da nešto tu bude.
Ako nešto bude-bude,a ako nikakvog odgovora neme postoji opravdanje ,,ma sigurno je zaboravila da je pita''...i sramoćenje je izbjegnuto!A samo vas četvoro zna vašu malu tajnu...

Recimo koju riječ i o samoj tehnici upoznavanja koka.Kako ih upoznati?Na igrankama?Hm...teško!U današnje vrijeme igrači se drmaju svako za sebe,nema tzv.,,sentiša'' i vremena za osvajanje...Sport?Hm...malo ima ,,miješanih'' sportova kao što su dječije igre ,,između dvije vatre'' , ,,eberećke-ebertute'' ,,ćorabake''...
Folklor bi moglo biti dobro rješenje!Tu ima djevojčica!Literarne,dramske sekcije,ma kako to bilo dosadno-tu sve vrvi od curica!
Otkriću vam jedno najnovije mjesto za upoznavanje zgodnih ženskih.
To su kursevi talijanskog jezika!
Jedan moj drug je slučajno otišao(dobio na nagradnoj igri)i oduševio se!Same ženske-većinom zgodne!Stalno ide-upisao je i drugi i treći kurs!!!
Zašto je to tako?
U novije vrijeme pojavilo se jedno zanimanje koje nije bilo kad sam ja bio mlad.To je manekenstvo i foto-modelarstvo.Neću da vas nagovaram da idete ne kurseve za muške manekene,mada polaznici nekad zajedno s curama vježbaju lijepo hodanje sa knjigom na glavi(opet pozitivna uloga knjizevnosti!)
Hoću da vas nagovorim da upišete kurs talijanskog jezika!
Sve zgodne cure danas maštaju da odu u Milano,postanu zvijezde modne scene,udaju se za romantičnog Talijana nižeg od sebe(koji postaje viši kad stane na novčanik)...itd...
Ali s kim dotada te naše male ljepotice da vježbaju npr.lekciju br.6 ,,Complimenti''?
,,Per me Lei e molto...simpatica,intelligente,sensibile...''
,,E un amore a prima vista...''
Pa sa vama naravno!!!
A u Milano...otići i ne otići...

Elvis J Kurtovich

________________________________________________________________________________________________________________


KAKO SU DJECA KOMUNIZMA POSTALI ODRASLI KAPITALIZMA By Zoran The Misetic
HOW KIDS OF COMUNISAM BECAME ADULTS OF CAPITALISMPart I

By Zoran Misetic

Most important thing in my life was fact that I was born at all…Yeah, exactly that… I know, this is going to sound such a cliché but I can insure you that if you had a chance to spend at least 2 minutes with my parents probably you should be capable to come to the same conclusion.
Anyway, this is my story…This is My Way and allowed me to start from beginning.

I was born in SFR Yugoslavia, on one very fresh morning, March 18th 1965.
This “SFR Yugoslavia” is today better known as a “Former Yugoslavia” and in this book I am going to tell you exactly that…how kids of Communism became adults of
Capitalism.

When you area kid you really have no perception at all about:
A) In which political system you are living
B) What means Propaganda
C) Why is important to have a bigger car and a bigger house

When you are kid you can have happy or unhappy childhood and that’s it…
How I mention, I was born 1965. as a first and only child of Ante Misetic and Gordana Misetic…

Let’s first putt a little light on Ante and Gordana Misetic.
My father was born in the part of the country which is known as a West Herzegovina in Village Grabovnik near slightly bigger village, Ljubuski . Ante was clearly proof of thesis that in that part of Europe live tallest people in Europe. He was over 2 meters tall guy who grownup in a family with “more than 10 kids”…

He was very protective, I don’t want to use word secretive, when comes to description of his childhood.

Few of these stories stick with me as a some kind of father-son “glue”.
“Ante, let’s go to play on the river”-his friends called him to join them for long hours playing session which continuously went from one Monday to following Monday.
To be honest with you, “play time” in his case meant that he can go out and play only if he was done helping his father and mother with house work; taking care about small farm, taking care about his sisters and brothers, etc.
He and his friends found a biggest happiness in playing on small river with name Trebizet.

His father, my grandfather, was peasant who had big struggle to feed all of these kids.
Solution or partial solution to his problems came with, at that time “golden rule” which was probably originated in local Catholic Church from some peasant priest, that every family which has enough kids to make soccer team is under “moral” obligation to send one of boys to become priest.

Well, my father became that “chosen boy “.
His father probably sense a great opportunity for a little Ante to get dissent education for “free“ and at same time he know that this is going to be one mouth less to feed.
Also, very important factor in all of this was prestige which you have in small village with population of 100% Catholics, when one of your sons is a cleric.
I really never spoke to my father about this “prestige factor”, but I think “prestige” meant something like free eggs, free poultry, free drinks in local pub, free and sacred red and white vine, etc,…

Anyway, my grandfather was correct in only two things:
My father got great education for free and grandpa didn’t have to feed one more kid.
That’s it… Prestige stayed out of picture because my father was good looking guy who loved good looking women.
Obviously, in his case “woman” had more importance than poultry and sacred
vine.
After finishing Franciscan Gymnasium and Seminary where he got outstanding education in Physics, Mathematics , Croatian language and old Latin language, he made decision to move forward with his life and explore industrial part of the country.
Exploring the country and seeing what’s going behind the Seminary’s walls, was main topic of every serious conversation between future young
Priests of the Catholic Church.

Actually, it was very hard for them as students to get information from “outside”.
They didn’t have TV at that time and only one radio which they have had in the Seminary was controlled by Chief Priest who insured that radio can play only one radio stations: Radio Vatican. Well , that rule was broken only when Seminary had visitors from “outside” World and that was time when radio station was changed quickly toward more politically correct and Communist party controlled Radio Yugoslavia.
It was common at that time to believe that everybody was potential spy for Communist Government and knowing consequences if you oppose to Government on any way (listening Radio Vatican at that time meant exactly that) forced people to become more secretive and afraid.

Students are always rebellious … Doesn’t matter are they students in Franciscan
Gymnasium or in some public College… Always somebody from the group find the way to become rebel.
That happened to be case with my father and with some of his friends.
On occasions they got a chance to read newspapers, secretly and far away from controlling eye of Chief Priest.
Every often they red articles how major towns have undergoing plans to become “leading industrial centers of modern Yugoslavia and that more and more young people choose to become part of new dream building new Yugoslavia and enjoying fruits of their work in modern towns ”.
My father was equipped with enough IQ to figure out that emphasis on words such as: “building”, “undergoing plans”, “work” …is not really attractive call for him to explore what is outside of Seminary walls.
But, at same time, he was attracted by words such as: “new dream”, “young people” and “modern towns”.
And that was enough for him to make his mind and move forward with his life. Well, moving forward in his case was not really easy job to do.
Big obstacle was not having enough money in his pocket… Sure, he had free education, free food and roof over his had, but at same time his pockets were also liberated from the money…Practically, he was broke.
At that point of time it was not wise from him to knock on the door of his father asking him to support idea of leaving future priesthood.
Idea was to go to Zagreb (today capital town of Republic of Croatia) and at that time only available way to get to this destination from rural part of Western Herzegovina was ,t r a i n .
His older brother Mladen gave to him some money which bought him ticket only to the town Zenica which was in the middle, between Grabovnik and Zagreb.

My father didn’t know to much about Zenica. Actually, he know only that in this town on daily basis are arriving more and more young people from all over Yugoslavia. Reason was very simple; they went to hunt for better future. Better living. They saw opportunity for that in fact that this town had one of the biggest
still mills in Europe.

After World War II , President Tito made very weird decision to modified Yugoslavia’s economic policy. Tito basically took Yugoslavia from agrarian country toward industrial country, building all over the country steel mills, coal mines, etc,…
Actually, all of that started in June 1948 when Tito came into open conflict with
Stalin.

True, Tito was Communist and Dictator, but not really same “kind of animal” such as Stalin.
Well, he was convinced a Communist as Stalin and just as nationalistic for Yugoslavia as Stalin is for Russia, but Tito has kept up a stubborn defiance of the Kremlin that began in 1944 and led to his expulsion from the Cominform in June 1948.
In Stalin’s eyes, Tito’s “heretic nationalism” made him a far more dangerous traitor than Trotsky ever was: Tito had a nation (biggest in the Balkans) and a proved army behind him.

This clash of personalities and ambitions created new headlines with Moscow’s denunciation of Tito as a “malicious deserter” and his government as a “puppy feeling so big that she’s barking at an elephant.”
It was really tough time for people in Yugoslavia.
Soviet armored forces in Hungary had moved up to Yugoslavia’s border.
Neither Moscow’s noisy propaganda nor the warlike rumors frightened Tito .
He bluntly called Stalin’s policy “hostile to the Yugoslav people” and he sent his
own troops on maneuvers.

All of this , made Tito very famous political figure in the West. Especially, in the Washington DC.
U.S. had to make a basic decision; to support Tito or let him fight it out alone.
This was morally difficult issue for U.S. and at same time support was also strategically risky because the ever – cynical party line could conceivably change, or Tito could be liquidated and replaced by a real puppet.
Fortunately for Tito, the State Department saw the thorn in Stalin’s side and they allowed Tito to order a $ 3 million steel mill and they favored his plea for a $25 million Export – Import Bank ( today’s closest “relative” IMF ,International Monetary Found ) loan to buy machinery for lead, copper and zinc mines.

To Be Continued …
_____________________________________________________
COME I BAMBINI DI COMUNISAM SONO DIVENTATI DEGLI ADULTI DI CAPITALISMO

Separare io

La cosa piů importante della mia vita era il fatto che ero nato a tutto il…Si, esattamente ciň… so, questo va sembrare tale cliché ma posso assicurarla che se lei ha avuto una probabilitá per spendere almeno 2 minuti con i miei genitori probabilmente lei dovrebbe essere capace per venire alla stessa conclusione. Comunque, questo č la mia storia…Questo č la Mia Maniera e me ha consentito cominciare dall'inizio.

Ero nato in SFR Iugoslavia, su una mattina molto fresca, marzo 18 1965. Questo “SFR Iugoslavia” č oggi meglio conosciuto come un “Iugoslavia Precedente” ed in questo libro vado dirla esattamente ciň…come i bambini di Comunismo sono diventati degli adulti di Capitalismo.

Quando lei il bambino di area lei non ha percezione realmente a tutto il circa: UN) In cui sistema politico
che lei vive B) ciň che significa la Propaganda C) Perché č importante per avere un'automobile piů grande ed
una casa piů grande

Quando lei č il bambino lei puň avere l'infanzia felice o infelice e ciň lo č… Come menziono, ero nato 1965. come un primo e soltanto bambino
di Buio Misetic e Gordana Misetic…

Lasciamo il primo putt una piccola luce sul Buio e Gordana Misetic. Mio padre era nato nella parte del paese che č come saputo una Herzegovina Occidentale in Grabovnik di Villaggio vicino al villaggio leggeramente piů grande, Ljubuski. Il buio era chiaramente la prova di tesi che in quella parte di vivere di Europa persone le piů alte in europa. Era sopra 2 metri individuo alto che grownup in una famiglia con “piů di 10 bambini”…

Era molto protettivo, non voglio usare la parola segreta, quando viene alla descrizione della sua infanzia.

Poche storie conficcano con me come un alcuno tipo di padre-figlio “la colla”. “Il buio, andiamo giocare sugli amici del river”-suo l'ha chiamato per loro unire per le ore lunghe giocando la sessione che č andata continuamente da un lunedě a lunedě seguente. Per essere onesto con lei, “il tempo di gioco” nel suo caso significato che puň uscire e gioca soltanto se č stato fatto aiutando suo padre e sua madre col lavoro di casa; si prendendo cura della fattoria piccola, si prendendo cura di sue sorelle e dei fratelli, ecc. Egli ed i suoi amici hanno trovato una felicitŕ la piů grande in giocare sul fiume piccolo con Trebizet di nome.

Suo padre, mio nonno, era il contadino che ha avuto la lotta grande nutrire tutti i bambini. La soluzione o la soluzione parziale ai suoi problemi sono venuti con, a quel tempo “la regola basilare” che č stato probabilmente provenuto nella Chiesa locale cattolica da alcuno prete di contadino, che ogni famiglia che ha degli abbastanza bambini di fare la squadra di calcio č sotto “la morale” l'obbligo di inviare i ragazzi di uno di per diventare il prete. Bene, mio padre ciň č diventato “il ragazzo scelto “. Suo padre percepisce probabilmente una grand'opportunitŕ per un piccolo Buio per prendere l'educazione di dissenso per “libera“ e allo stesso tempo sa che questo va essere una bocca meno nutrire. Il fattore anche, molto importante in tutto il questo era il prestigio che lei ha nel villaggio piccolo con la popolazione di 100% cattolici, quando uno di suoi figli č chierico. Non ho mai parlato realmente a mio padre di questo “il fattore di prestigio”, ma penso “il prestigio” ha significato qualcosa ama libera le uova, libera il pollame, libera le bevande nel pub locale, la vite libero e sacro rosso e bianco, ecc.,…

Comunque, mio nonno era corretto in soltanto due cose: Mio padre ha preso la grand'educazione per libero ed il nonno non doveva
nutrire un piů bambino.
Ciň lo č… il Prestigio č stato fuori di immagine perché mio padre era l'individuo di guardare buono che ha amato le donne di guardare buone. Ovviamente, nel suo caso “la donna” ha avuto piů importanza di piů pollame e piů vite sacra. Dopo che la Palestra di francescano di finire ed il Seminario dove ha preso l'educazione notevole nella Fisica, le Matematiche, la lingua croata e la vecchia lingua latina, ha fatto la decisione per avanzare con la sua vita ed esplora la parte industriale del paese. Esplorare il paese e vedendo ciň che va dietro i muri del Seminario, era il soggetto principale di
ogni conversazione seria tra il futuro giovani Preti della Chiesa cattolica.

Effettivamente, era molto duro per loro come gli studenti di prendere le informazioni da “fuori”. Non hanno avuto la TV a quel tempo e soltanto una radio che hanno avute nel Seminario č stato controllata dal Prete Principale che ha assicurato quella radio puň giocare soltanto une stazioni di radio: Vaticano di Radio. Bene, che governa č stato soltanto rotto quando il Seminario ha avuto i visitatori da “fuori” il Mondo e ciň era ora di quando la stazione di radio č stato velocemente cambiata verso piů partito politicamente corretto e Comunista ha controllato Iugoslavia di Radio. Era comune a quel tempo per credere che tutti sia stato delle spie potenziali per il Governo Comunista e le conseguenze informate se lei oppone al Governo su qualunque maniera (ascoltando Vaticano di Radio ha significato a quel tempo esattamente ciň) le persone forzate di diventare piů segreto ed impaurito.

Gli studenti sono sempre ribelli … non importa loro sono gli studenti nella Palestra di francescano o in alcuna Universitŕ pubblica… Sempre qualcuno dal gruppo trova la maniera per diventare il ribelle. Ciň č successo essere il caso con mio padre e con alcuni dei suoi amici. Sulle occasioni hanno preso una probabilitá per leggere i giornali, segretamente e lontano da controllare di occhio di Prete Principale. Ogni spesso loro articoli rossi come le maggiori cittě hanno del che i subindo progetti di diventare “i centri principali industriali di Iugoslavia moderna e che sempre piů giovani scelgono di diventare la parte di sogno nuovo frutta di Iugoslavia e piacere edilizio nuovo del loro lavoro nelle cittě moderne ”. Non mio padre č stato equipaggiato con abbastanza QI di scoprire quell'enfasi sulle parole come: “costruendo”, “subendo i progetti”, “il lavoro” …č la chiamata realmente attraente per lui esplorare ciň che č l'esterno di muri di Seminario. Ma, allo stesso tempo, č stato attratto dalle parole come: “il sogno nuovo”, “i giovani” e “le cittě moderne”. E ciň bastava per lui fare la sua mente ed il movimento inoltra con la sua vita. Non, avanzando bene nel suo caso era il lavoro realmente facile fare. L'ostacolo grande non aveva abbastanza il denaro nella sua tasca… Sicuro, ha avuto l'educazione libera, libera il cibo ed il tetto sopra il suo avuto, ma allo stesso tempo che le sue tasche anche sono stato rese libero dal denaro…Praticamente, č stato rotto. A quel punto di tempo che non era saggio da lui per bussare sulla porta di suo padre gli chiedendo di sostenere l'idea di lasciare di sacerdozio di futuro. L'idea era andare a Zagabria (la cittŕ oggi capitale di Repubblica di Croazia) e la maniera a quel tempo soltanto disponibile di prendere a questa destinazione dalla parte rurale di Herzegovina Occidentale era, t r un io n. Il suo piů vecchio Mladen di fratello ha dato a lui del denaro che ha comprato lui il biglietto soltanto allo Zenica di cittŕ che era nel mezzo, tra Grabovnik e tra Zagabria.

Mio padre non ha saputo a molto di Zenica. Effettivamente, sa soltanto che in questa cittŕ sulla base quotidiana arrivano sempre piů giovani da ovunque Iugoslavia. La ragione era molto semplice; sono andati cacciare per il futuro migliore. Vivendo meglio. Hanno visto l'opportunitŕ per che infatti che questa cittŕ ha avuto uno dell'i piů grande tuttavia mulini in europa. Dopo II Guerra mondiale, Tito di Presidente ha fatto la decisione molto strana a ha modificato la politica economica di Iugoslavia. Il Tito ha portato fondamentalmente Iugoslavia dal paese agrario verso il paese industriale, costruendo ovunque i mulini di acciaio di paese, le estrazioni del carbone, ecc.,…

Effettivamente, tutto il che cominciato nel 1948 giugno quando Tito č venuto nel conflitto aperto con Stalin.

Non vero, Tito era Comunista ed il Dittatore, ma realmente stesso “il tipo di animale” come Stalin. Bene, č stato convinto un Comunista come Stalin e proprio come nazionalistico per Iugoslavia come Stalin č per Russia, ma Tito ha tenuto il passo una sfida testarda del Cremlino che ha iniziato in 1944 e condotto alla sua espulsione dal Cominform nel 1948 giugno. Negli occhi dello Stalin, Tito “il nazionalismo eretico” l'ha fatto un lontano piů traditore pericolosi di Trotsky mai era: Tito ha avuto una nazione (il piů grande nel Balcanico) ed un esercito provato dietro lui. Questo cozza di personalitŕ e di ambizioni ha creato le intestazioni nuove con la denuncia di Mosca di Tito come un “il disertore maligno” ed il suo governo come un “il cucciolo sentendo cosí grande che abbaia a un elefante.” che era il tempo realmente duro per le persone in Iugoslavia. Le forze sovietiche in armatura in Ungheria avevano mosso fino al confine di Iugoslavia. Né Mosca propaganda rumorosa né i rumori guerrieri hanno spaventato Tito. Ha chiamato seccamente la linea di condotta dello Stalin “ostile alle persone iugoslave” e ha inviato le sue proprie truppe sulle
manovre. Tutto il questo, Tito fatto la figura molto famosa politica nell'Ovest. Soprattutto, nel Washington DC. Gli Stati Uniti dovevano fare una decisione fondamentale; sostenere Tito o l'ha lasciato lo lotta fuori da solo. Questo era la questione moralmente difficile per Stati Uniti e allo stesso sostegno di tempo era anche strategicamente rischioso perché il mai – la linea di partito cinica potrebbe cambiare in modo concepibile, o Tito potrebbe essere liquidato e potrebbe essere sostituito da un burattino reale. Fortunatamente per Tito, il Ministero degli affari esteri ha visto la spina nel lato dello Stalin e hanno consentito che Tito ordinare un $ 3 milioni di acciaio mulino e hanno favorito la sua difesa per un $25 milioni di Esportazione – la Banca di Importazione (oggi il piů vicino “relativo” Fondo monetario internazionale, Internazionale Monetario Trovato) il prestito di comprare il macchinario per il piombo, le miniere di rame e zinco.

Essere Continuato …
By Zoran Misetic






BEZ ZAJEBANCIJE ZAJEBANE STVARI

ponedjeljak, 23.05.2005.

Interview with Hot Hot Heat (28. srpnja 2003. Pittsburgh USA)

Za ovih 9 godina boravka u SAD-u, mudro sam zaključio da bi se stvari koje mi idu na klinac (ovdje ne ubrajam Busha, Collina i Dicka, što je zapravo dodatni bol mome muškom ponosu) mogle opisati kroz prizmu Četiri Zoranova Zakona:

I Zakon
Ako je osoba ženskog roda te svojom težinom svojom prelazi granicu od 200 kg "žive vage", istoj nije dozvoljeno da nosi lastex hlače ili mini suknju. Ukoliko ista to ne ispoštuje onda ona krši I Zakon što onda povlači s sobom i određene konsekvence o kojima ja sada ne mogu ovdje puno govoriti, tj. pisati.

II Zakon
Ukoliko je osoba muškoga roda te se nalazi u kakvome rock klubu, onda istoj nije dozvoljeno da u totalno zamračenom klupskom prostoru nosi crne sunčane naočale. Izuzetak je samo Keith Richards, no ukoliko to nije tvoje ime i prezime onda f u c k o f f!

III Zakon
Ovaj zakon se odnosi na bijele čarape. No, za razliku od hrvatskih asocijacija na dotične, ovdje je ponajprije riječ o ženskom rodu. Vrlo ružan običaj. Treba se promijeniti i to što prije. Svako jutro, za vrijeme opuštene vožnje ka mome uredu, na tramvajskim i autobusnim stajalištima dragog mi i milog Pittsburgh grada, vidim žene koje na regularne "najlonke" navuku bijele sokne pa onda sve to začine s bijelim tenisicama. Kada se tome doda nezaobilazna činjenica da su iste odjevene u haljine, suknje te poslovna odijela, onda se ovaj III Zokin Zakon mora uzeti za ozbiljno, bez ikakvih zajebancija. Nije sala vozit' se ka poslu i doživjet' takav stilsko-vizualni sok prije negoli 100-ta jutarnja kava oplemeni moj želudac.

IV Zakon
Ovaj zakon se isključivo odnosi na mlade i stare rock grupe. Ukoliko rock grupa ima živi nastup, onda istoj nije dozvoljeno da se "štimaju" između svake jebene pjesme. Nije to ispravno! Nije to dobro! U publici nisu sve sami vrhunski muzičari tako da vjerojatno u 95% slučajeva nitko neće zaključiti da je "plink" trebalo biti "plonk". Dakle, nema potrebe da se publika tretira kao da su svi jedan veliki Paco de Lucia. Treba sve da bude: "Jen', dva, tri…Let's goooooo…". Ukoliko rock grupa ne ispoštuje ovaj Zokin Četvrti Zakon, dao Bog da joj izgorila sva oprema.
Ako se ispoštuju ova Četiri Zakona, život može da bude daleko interesantniji i zabavniji. Za to je dokaz i moj nedavni posjet koncertu mlade kanadske rock grupe Hot Hot Heat, te intervju s frontmenom benda, Steveom Baysom. Na ovoj svirci nije bilo djevojaka s 250kg "žive vage", u odjevnim predmetima poput lasteks hlača, bijelih sokni navučenih preko najlonki, a nije bilo niti mangupa s crnim sunčanim naočalama u potpuno zamračenom rock klubu. Što je najvažnije, moje uši i oči nisu bile izložene rock grupi koja bi nakon svake druge pjesme stala s svirkom i započela s bjesomučnim štimanjem instrumenata proizvodeći vrlo bolno zvučno iskustvo poput "plink, blank, te im neizbježno plonk". Dakle, grupa se zove Hot Hot Heat, imaju duge kose, dolaze iz Kanade, djevojke ih jako vole, dobro sviraju, dobro izgledaju, djevojke ih vole (tek da se zna), muškarci ih puno ne vole (a to je zbog djevojaka koje ih jako vole), imaju prisan, ljudski odnos s publikom (u kojoj je puno djevojaka) i s obje noge su na zemlji što će reći da ih fantastična prodaja njihovoga dugosvirajućeg CD prvijenca 'Make Up The Breakdown' te MTV-ovo bjesomučno isfuravanje njihovog inteligentnog video-spota za pjesmu 'Bondages', nije niti malo promijenilo, il' što bi Milić Vukasinović nekada davno rekao: "Nije mene slava nimalo izmijenila. Ja i dalje više volim burek od ribe".

Hot Hot Heat su bend koji je muzički rođen u kanadskom gradu Victoria koji s svojih 75 000 stanovnika baš i ne predstavlja idealnu polaznu točku za rock bend koji danas kotira kao jedna od najpopularnijih svjetskih rock grupa nove MTV generacije što umnogome objašnjava već spomenutu "udarničku radnu akciju" MTV ekipe da video spot pjesme 'Bondages' konstantno vrti na svojim VJ's programima . Na koncertu gdje je obavljen intervju svirali su nekih sat vremena, taman koliko je bilo dovoljno da se odsviraju sve pjesme s gore spomenutog CD-a, i za cijelo vrijeme svirke pjevač i klavijaturist Steve Bays kretao se poput lava u kavezu. Mijenjao je lijevu stranu bine s desnom i obrnuto, brzinom "rock garažne svjetlosti" stalno komunicirajući s publikom. Mikrofon je za tih sat vremena dobio dostatnu dozu pljuvačke jer Steve vrlo dobo zna da "mikrofon može da bude bez hrane, al' nema šanse da preživi bez fluida". U narednom intervju možete pročitati kako mlađahni Steve Bays objašnjava filozofiju ovoga benda te što ocčkuju od vremena budućeg.



Zoran: Znajući da ste napravili značajan muzički zaokret u svojoj karijeri, od onoga što bi se moglo nazvati vašim punk hard-core iskustvom od prije tri-četiri godine pa do kompletno modificiranog zvučnog izraza zabilježenog na 'Make Up The Breakdown', bilo bi fino da nam objasniš tko su zapravo Hot Hot Heat!
Steve: Da, to je točno. Kada smo započinjali kao grupa najvažnije nam je bilo da zvučimo teško i sirovo, no s vremenom smo se malo bolje upoznali sa svojim instrumentima tako da smo počeli razmišljati kako o tehničkim stvarima vezanim za našu svirku, tako i o pisanju vlastitih pjesama i skladanju. Ja sam s Paulom [Hawleyem, bubnjarem] svirao u različitim bendovima još dok smo bili u srednjoj školi. Čak smo snimili i neke demo materijale na četverokanalnom uređaju pa smo to kasnije objavili i prodavali na koncertima. Vrlo dobro se sjećam da sam na jednom od tih koncerata potpisao 39 kopija te demo snimke ljudima koji su to kupili bez ikakve prisile. Ha-ha-ha… Bitno je znati da je jedna izdavačka kuća iz Vancouvera objavila ove naše materijale, što će reći da smo mi imali snimljen i objavljen material još i prije nego što ćemo promijeniti naš muzički izraz. Pod imenom Hot Hot Heat se pojavljujemo od 1999. godine.U to vrijeme je došlo i do fizičkih promjena u našem bendu - ja sam preuzeo i ulogu pjevača, a ne samo klavijaturiste. Dakle, s tom izmjenom je došlo i do toga da se okrenemo i nešto sofisticiranijem, ali jos uvijek malo "težem" zvuku. Recimo, ja i dalje nastojim da klavijature imaju značajan udio u našem muzičkom izrazu. Mislim da je još jedna ključna stvar u svemu tome bio i dolazak Dantea DeCaroa u grupu. Njegov način sviranja gitare donio je tu kvalitetu koju smo pokušavali pronaći već jedno izvjesno vrijeme. Sve u svemu, poanta je u tome da smo mi željeli imati taj muzički izazov ispred nas koji nas konstanto motivira da težimo ka perfekcionizmu i napretku.

Zoran: Ti si odrastao u Victoriji , kanadskom gradu od nekih 75 000 stanovnika. Jesi li ikada kao dječarac i pomišljao da ćeš se jednoga dana morati uhvatiti u koštac s nečim što se zove "svjetski popuralan rock bend"?
Steve: Svi članovi benda, ne samo ja odrasli su u Victoriji. Točno je da je ovo mali grad, ali je bio i još uvijek jest dovoljno veliki da u njemu postoji određena glazbena scena. Ja sam odrastao s dosta punk-rock koncertnih aktivnosti i to je na izvjestan način svima nama davalo taj osjećaj pripadnosti nečemu što je dio te velike svjetske glazbene slike. Svi smo mi kao klinci svirali u dosta različitih grupa što će zapravo reći da nam veličina grada u kome smo odrastali nije uskratila zadovoljstvo da radimo ono što volimo i u čemu smo dobri.

Zoran: Slušajući ovaj album s mnogobrojnim muzičkim utjecajima baziranim na zvuku bendova s početka 80-tih moram te upitati "point blank", koliko si zapravo star?
Steve: Ja imam 24 godine i osjećam se doista kao netko s 24 godine. Ha-haaha… Logično je da ljudi usporede naš zvuk s, recimo, The Cure ili XTC ili ranim U2. Sve su to bendovi čiji smo mi fanovi, ništa tu nema neobičnog.

Zoran: Kada si shvatio da je rock glazba zapravo tvoj izbor glede profesionalne karijere?
Steve: Sve do prije dvije godine ja se nisam bavio tim ozbiljnim razmišljanjima u kojima je rock muzika zauzimala konačno mjesto glede moje profesionalne karijere. Radio sam dosta različitih dnevnih poslova još dok sam išao u školu jer od sviranja se nije moglo živjeti. Možda životariti, ali ne i doista solidno živjeti.

Zoran: Pretpostavljam da su se s ovim prvijencem stvari izmijenile iz korijena i to na pozitivno?
Steve: O, da! Definitivno! Ha-haaaha… Zapravo, još dok je ovaj album bio u svojim prvim povojima ja sam znao da je muzika ono čime se želim baviti i čemu se želim u potpunosti posvetiti.

Zoran: Ne djevojkama?
Steve: Oh, neeeeee… Djevojke su bitan dio mog života. Ovdje govorimo o profesionalnom životu, a ne o privatnom životu, ha-ha-ha… Ja sam zapravo još uvijek u potrazi za djevojkom s kojom bih imao stalnu vezu.

Zoran: Mislim da će ti ova izjava na narednim koncertima zadavati dosta glavobolje jer će svaka djevojka nastojati da osvoji epitet "stalna".
Steve: Ha-ha-ha… Kada malo bolje razmislim mislim da si u pravu. Možda nije trebalo s ovim stvarima izaći u javnost. No, ja ću zasigurno znati prepoznati kada se pojavi "ona prava".

Zoran: Da se vratimo glazbi i tvome odrastanju. Jesi li imao podršku svojih roditelja kada si im rekao za svoj interes glede muzike?
Steve: Ne, doista. Moji roditelji su bili više kao i većina drugih roditelja koji žele vidjeti svoju djecu kao liječnike, odvjetnike i tome slično. Nisu bili pretjerano oduševljeni mojom odlukom da rock muzika postane prioritet u mom životu. S našim Paulom, recimo, je kompletno drugačija priča. Njegov otac je bio muzičar i kao takav ne samo da je imao razumijevanja za to da mu se sin bavi rock muzikom, nego je čak uzeo i aktivno učešće u svemu tome pa je učio Paula da svira gitaru. Naravno, danas je druga priča. Moji roditelji vide posve jasno da izbor koji smo napravili nije bio uopće loš.

Zoran: Je li točno da si u srednju školu išao zajedno s Nelly Furtado?
Steve: Da, mi smo prijatelji i zajedno smo išli u srednju školu. To ti opet ide u potvrdu mojoj izjavi da Victoria kao mali grad može da proizvesti velike svjetske muzičke zvijezde. Ha-ha-ha…

Zoran : Jeste ti i Nelly Furtado muzički surađivali u to vrijeme?
Steve: Ništa od toga nije bilo. Mi jednostavno dolazimo iz dva kompletno različita muzička svijeta. Ona je bila više r'n'b muzički orjentirana, a mi smo se više isfuravali na heavy punk-rock zvuk. Ja nisam bio dobar u onome što je ona radila, a ona nije bila dobra u onome što sam ja muzički radio tako da tu nije došlo do muzičke suradnje između nas. No, i dan danas se povremeno vidimo i čujemo i zaključak je da imamo obostrano razumijevanje i uvažavanje za ono što radimo.

Zoran: Misliš li da kao kanadski bend imate dovoljno medijske zastupljenosti u SAD-u?
Steve: Kako da ne! Čak i previše. Uopće nismo to očekivali. Plan je bio da objavimo album za indie izdavačku kuću, što smo i uradili snimajući cijeli album za nekih šest dana. Sve što smo očekivali je bilo da konačno vidimo kako naše stvari zvuče kada su snimljene u profesionalnom studiju. Nitko nije očekivao da će album dobiti toliko pažnje u američkim medijima. Zapravo, ona moja romantična strana, koja bi se mogla opisati dječačkim snom priželjkivala je da imam bend čije slike će se nalaziti na naslovnicama magazina, čiji će se album nalaziti na top listama, itd… No, ona moja racionalna strana nije doista očekivala ovu vrstu uspjeha i medijske pažnje.

Zoran: Kako je došlo do toga da snimite 'Make Up The Breakdown' za indie izdavačku kuću Sub Pop iz Seattlea?
Steve: Ljudi iz Sub Pop su nas kontaktirali jer su čuli onaj naš demo material objavljen za izdavačku kuću iz Vancouvera. Sjećam se da smo, na njihov zahtjev, na brzinu snimili neke naše pjesme doslovce u jednoj garaži te im to poslali u Seattle. Njima se to dopalo i došli su do zaključka da bi bilo produktivno i za nas i za njih da nam oni objave album za SAD tržište. Oni su tražili da odmah objave nešto od našeg materijala tako da smo za Sub Pop objavili i naš EP 'Knock, Knock, Knock'. Onda smo potpisali ugovor za samo jedan album što je bilo apsolutno fer s njihove strane. Ukoliko album prođe OK mi smo mogli odlučiti ili da ostanemo s njima ili idemo s većom izdavačkom kućom.



Zoran: Album jeste prošao dobro i sada ste već bend koji ima ugovor s mnogo većom izdavačkom kućom, s Warner Brothers.
Steve: Točno. I osjećamo se dobro zbog toga. Ha-ha-ha… Mi smo zapravo potpisali za Warner dan prije negoli je Sub Pop objavio nas album. Zapravo ljudi iz Warner Brothers su dolazili na naše koncerte još i prije negoli smo mi imali ugovor s Sub Pop. Za mene je bila izuzetna čast vidjeti da su oni pokazali interes za Hot Hot Heat. Oni su se kao izdavačka kuća jako promijenili. Pobjegli su od komercijalizacije i okrenuli su se mladim bendovima koji svojim radom proizvode kvalitetan rock zvuk. Uostalom, za istu tu kuću snimaju i REM, The Hives, The Flaming Lips. Nama je samo važno da oni shvate da nama nije cilj da "igramo samo jedno ljeto". Za sada sve izgleda OK jer u pitanju je obostrano razumijevanje između nas i Craiga Aaronsona koji je ispred Warner Brothers i potpisao ovaj ugovor s nama.

Zoran: Jesi li očekivao da će pjesma 'Bondages' odskočiti od svih drugih i postati svjetski hit?
Steve: To jeste iznenađenje. Vjerojatno 5 dodatnih pjesama s ovog albuma zaslužuje da se nađe na singlu kao potencijalni hitovi. Nisam mogao ni pretpostaviti da će se ova pjesma vrtjeti pet puta na dan na svim vodećim komercijalnim američkim radio stanicama, pa naposlijetku nisam očekivao niti da će nam MTV dati toliko prostora s našim video spotom.

Zoran: Kako je došlo do toga da "producentska palica" na 'Make Up the Breakdown' pripadne nekadašnjem producentu Nirvane, Jacku Endinu?
Steve: On je producirao jedan od nama dragih indie bendova iz Vancouvera. Mi smo smatrali da je njegova produkcija na tom albumu bila izvrsna, a u isto vrijeme znali smo da taj bend nije potrošio velike novce na njegovo snimanje. Nama je to bila jako važna informacija jer nismo imali dovoljno novca da bi se upuštali u kojekakve ekskluzivne avanture glede snimanja u studiju. Raditi s Jack Endinom je bilo pravo zadovoljstvo. On je nesto kao kum grunge zvuka. Mi smo željeli da naš studijski rad zabilježi na način kako mi zvučimo uživo. na koncertima, a Jack je to u potpunosti napravio s ovim albumom i definitivno zaslužuje veliki kredit za kompletan uspjeh ovoga albuma.

Zoran: Interesantna je stvar da se na omotu albuma može pročitati kako su autori svih pjesama Hot Hot Heat. Dakle, nitko iz benda nije istaknut kao "najzaslužniji".
Steve: Upravo tako. Mi želimo da nas ljudi tako i doživljavaju - kao grupu zaslužnih muzičara, a ne kao grupu u kojoj su jedan ili dva člana nešto malo više "zaslužniji". Svatko iz našega benda je doprinjeo sa svojim idejama da se ove pjesme uobliče u muzički materijal dostojan top listi.



Zoran: Kada možemo očekivati novi album Hot Hot Heat, te planirate li mijenjati svoj muzički izraz s novim albumom?
Steve: Ja doista volim kako mi danas zvučimo i ne vidim razloga da tu bilo što mijenjamo u skoroj budućnosti. Naša je želja da provedemo malo više vremena u studiju. Neprekidno sviramo već skoro 13-14 mjeseci i to je urodilo s tim da ja imam mnogo više samopouzdanja u sebe kao pjevača, a uostalom i bend je daleko uigraniji i funkcioniramo kao jedan, bez greške. Naravno, nije nam želja da sebe shvatimo preozbiljno radeći na novom albumu. Što se tiče samoga ulaska u studio, nama prvo predstoji mini turneja po Japanu, potom odlazimo u Europu, a onda smo ponovno u SAD-u gdje ćemo imati malo agresivniju i dužu turneju. Nakon toga, rad na našem novom albumu će postati daleko izvjesniji.

Zoran: Zaključak koji se nameće nakon slušanja vasega prvog albuma je da se ne bavite mnogo ovozemaljskim političkim problemima i temama? Hoće li u tom pogledu drugi album biti drugačiji?
Steve: Naravno da mene kao čovjeka interesira što se dešava u avijetu te se u potpunosti mogu, složiti s onim što piše i govori Michael Moore. Kao muzičare nas ne privlači ta ideja da politika dobije zaslužno mjesto u našem muzičkom izrazu. To je nešto kao da pokušavamo zaštititi našu "oazu mira i zabave" od depresivnog sivila svijeta u kojem neki ljudi čak s uživanjem žive.

Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
28. srpnja 2003., Pittsburgh

- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

ABOUT ZORAN MISETIC
As put by the modest Zoran, "this is short biography of not really short man." Zoran Misetic was born 1965 in former Yugoslavia. He had his first article published in the rock magazine, Dzuboks, when he was just 12 years old and was hooked on journalism and the music scene ever since. Zoran has worked for a variety of newspapers, radio stations, and even television in his ongoing career.

From 1985 through 1990 Zoran attended the University of Zagreb. During that period he spent more time surrounding himself with political dissidents, rock musicians, and writers from Croatia than attendning classes. Involvement with the student political movement brought Zoran behind the microphone in a few very popular radio stations where he interviewed myriad of interesting people, including Joan Baez, brittish-reggae group UB40, Spandau Ballet, and major political figures in Yugoslavia.

In 1990, Zoran invested his own money and launched Eastern Europe's first privately owned radio station, RADIO CD. Unfortunately, just one year after opening the successful radio station, Zoran and his family were froced to move back to Zagreb due to the outbreak of war in that part of Europe. From there, Zoran worked for Washington D.C.'s Voice of America as a war correspondent. In 1993 Zoran was commended by the Belgian Peace Organization and won the International Award, Pen of Peace, for independent journalism.

In 1994, after moving his family to the USA, Zoran continued to conduct interviews and write articles for various European magazines & newspapers, including "Morning News" and "Rock Express". Zoran and his wife Diana host interviews and roundtable discussions at LBD with numerous pop culture icons like Burton Morris (artist), Bo Diddley (blues musician), Miky Dolenz (The Monkeys), Glen Matlock (Sex Pistols), Flogging Molly, etc, etc. Check out the Pop Culture @ LBD Section for pictures and exclusive interviews.


----------------------------------
MIŠETIĆ
Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od Miše odnosno Mišeta, jednog od naših oblika biblijskog imena hebrejskog podrijetla Mihovil (Michael), što znači "koji je kao Bog."
U Hrvatskoj danas živi 410 osoba s prezimenom Mišetić (Brač, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Istog jezičnog postanja su i prezimena: Miše (580, Trogir, srednja Dalmacija), Mišerda (Split, srednja Dalmacija), Mišerić (110, Velika Gorica), Mišeta (100, Duborvnik, Omiš, Istra), Mišević (150, Imotska krajina, srednja Dalmacija, istočna Slavonija).
Mišetići su noviji stanovnici Muća Donjeg; doseljenici s otoka Brača. Danas u Muću Donjem žive jedna dvočlana obitelj tog roda.
Brački Mišetići nekoć su imali i plemićku i pučku granu. U Hercegovini ( Ljubuski, Vitina,Grabovnik ) zive Mišetići koji su zapravo doseljenici u te krajeve iz Dalmacije (Brac i Trogir) i jedna loza Misetica je nastala tako sto je prezime Miše postepeno postalo Mišetić. Nakon II Svjetskog Rata (s pocetkom 1960tih) jedan dio tih Hercegovačkih Mišetića je zavrsio i u centralnoj Bosni (Sarajevo i Zenica) a drugi dio je migrirao u Zagreb.
U dodatku popisa bračkog izvornog plemstva iz 1657. godine nalazi se obitelj Matijašić, međutim u selačkoj (Selca) matici spominju se Mišetić vulgo Matijašić, pa se može pretpostaviti da se radi o dvama jezičnim inačicama istog prezimena. U Reformacijama Statuta iz 1420. godine spominje se sudac Missetich Joannes Petri. Nalaze se također i u popisu vlasnika gornjoselskih pašnjaka 1589. godine.
U ispravi od 18. ožujka 1228. godine iz bračkog mjesta Spliske spominje se Mihovil Mišetić pokojnog Šimuna kao jedan od nosilaca vlasti u naselju Škrip.
Među sedam obitelji koj su preselile iz Škripa u uvalu (luku) Splisku nalazi se i obitelj Mihovila Mišetića, a doseljenici su uz dopuštenje svjetovnih i crkvenih vlasti utemeljili naselje Spliska, sagradili crkvu posvećenu Svetoj Mariji, osnovali bratovštinu s nazivom „Na čast Bogu i njegovoj majci“ i priredili tri bratinska groba. Tada je Mihovil Mišetić izabran za jednog od ukupno dvojice skrbnika nove crkve u Spliskoj.
Među bračkim pučanima (ordine popolare) koji su 26. siječnja 1574. godine primili sol, te u popisu u vezi s novačenjem za bračku ratnu galiju 1625. godine, upisani su na području Škripa i pučani s prezimenom Mišetić.